ANALIZA ZA DIREKTNO

Ivica Granić: Politički vrh Srbije Stepinca naziva zločincem, a podižu spomenik Diani Budisavljević kojoj je on pomagao

Autor

"Kako se heroina Diana Budisavljević našla u službi Vučićevog velikosrpskog hegemonizma", tema je o kojoj je portal Direktno popričao s političkim analitičarem Ivicom Granićem.

20.09.2021. u 16:40
Ispiši članak

Granić na početku razgovora za portal Direktno navodi da "vizionarski tipovi poput srbijanskog predsjednika Aleksandra Vučića" uvijek znaju izabrati trenutak.

Svoju tvrdnju potom je dodatno pojasnio.

"Svojevremeno je mirotvorac Vučić frenetičnoj, zapjenjenoj masi uspaljenih lokalnih luzera tvrdio kao Glina, Petrinja i Kostajnica nikada više neće biti unutar hrvatskih granica, da bi se potom prebacio u Bosnu, gdje je skupa s mentorima nešto malo puškarao oko Sarajeva. Nakon što je preuzeo funkciju premijera, poslije i predsjednika Države, omiljene su mu poštapalice bile bolji život, 'srećni' ljudi, dolaze dolari, tako da bi se promatraču moglo učiniti kako je u pitanju urednik dramskog programa RTS-a, jasno aludirajući na stare dramske uspješnice te televizije.

Ima još, naravno, unikatnih autorskih vratolomija srbijanskog predsjednika, no zajednička im je značajka da bi prije mogle konkurirati u rubrikama vjerovali ili ne nego na polju realne politike".

 Ipak, dodaje Granić, zbog jednog poteza Vučiću valja skinuti kapu i to "do poda!".

"Naime, otprilike u ovo vrijeme prije pet godina tadašnji premijer Vučić je najprije izjavio kako mu ne pada na pamet sudjelovati na predsjedničkim izborima. Toma Grobar, odnosno tadašnji aktualni srbijanski predsjednik Tomislav Nikolić, koji je pobjedom nad Borisom Tadićem 2012. godine doveo Srpsku naprednu stranku na vlast, pomislio je kako su mu Bogovi naklonjeni, i kako će bez ikakvog problema i on ostati upamćen u historiji srbijanske politike kao netko tko je bio na čelu države u dva navrata, mandata", pojašnjava.

Kako su se izbori približavali, u ožujku 2017.godine, bilo je sve jasnije kako će se Nikolićev san raspršiti poput mjehura od sapunice, nastavlja Granić.

"Naime - ili su se Vučiću u snu obratile nebeske vile ili mu je tek onako palo na pamet kandirati se, no pobijedio je u prvom krugu i to bez većih problema. Kasnije je, a to je najgenijalnije, revidiranje svog stava, u stvarnosti gaženje vlastite riječi, opravdao time da rezultati istraživanja nisu davali gotovo nikakve izglede za pobjedu Tomi Grobaru te je zaključio kako bi Grobarovo natjecanje SNS-u donijelo 'mnogo neizvesnosti'", govori naš sugovornik dodajući kako je Vučić odlučio igrati na sigurnu kartu, to jest na sebe, što je rezultiralo najprije izbornom pobjedom, ali onda i prvim ozbiljnijim sukobom u toj stranci. 

Spomenik Savskom keju

"Aleksandar Vučić, poput Martyja McFlyja u 'Back to the future', svojom letjelicom putuje dalje. Sada je 'rešio' zaigrati na još jednu unikatnu artističku zamisao. Naime, na beogradskom Savskom keju podići će nekoliko metara visok spomenik gospođi Diani Budisavljević. Kako se doznaje, ideju je odmah podržao i dogradonačelnik Beograda, također naprednjak Goran Vesić, koji je objasnio kako je Diana spašavala djecu uglavnom s Korduna i Kozare, a sjećanjem na ovaj herojski čin, navodi se, Srbi se bore protiv revizije povijesti, jer je u Hrvatskoj sve više pokušaja smanjivanja broja žrtava u Jasenovcu, ali i pripadajućim logorima", riječi su političkog analitičara Granića.

"Promatrač bi se, naime, mogao zapitati da ako su im ovakvi naprednjaci, kakvi li su im onda tek nazadnjaci, pobogu", dodao je. 

Tko je zapravo Diana Budisavljević?

"Prije svega, službeni Zagreb je već odavno trebao objasniti javnosti cijeli kontekst priče oko spašavanju tisuća mališana po hrvatskim i bosanskim gudurama, njihovo dovođenje u Zagreb i Samobor, zatim i udomljavanje u domaće udomiteljske ili usvojiteljske obitelji. No poznato je kako našega premijera te i slične teme interesiraju otprilike koliko i vodostaj Niagare u zimskom periodu, njemu je to glupo, obično gubljenje vremena je baviti se tim i sličnim trivijalnostima", govori te nastavlja: 

"Tako da je hrvatska javnost ostavljena na milost i nemilost nekolicine neovisnih domaćih autora istraživača te tumaranju bespućima interneta, tražeći kakvo takvo suvislo obrazloženje ili opis spomenutog fenomena".

Pravoslavni sveci

No vratimo se srbijanskoj politici i predsjedniku Vučiću, čiji pretorijanci Vulin, Vesić, Dačić, dodaje. "Simultano ponavljaju mantru o spašenoj srpskoj djeci, najprije je bila riječ oko sedam i pol tisuća, da bi zatim brojka, nešto slično kao i u slučaju Jasenovačkog mita, evoluirala i nastavila eksponencijalno rasti te se, za sada, zaustavila na nekih otprilike dvanaest i pol tisuća mališana. Time je Diana, smatraju, zaslužila ne samo spomenik nego i kanonizaciju, možda čak i žurno transferiranje među srpske pravoslavne svece, bez prethodnih birokratskih zavrzlama. Santo subito! (Svetac odmah, op.a)", ističe.

Kada smo već na polju svetosti, dodaje, poznato je kako je srpska pravoslavna Crkva po tom pitanju iznimno tolerantna.

"Godine 2005. za srpsko – pravoslavnog sveca proglašen je izvjesni pop Milorad, zvani pop Maca (umanjenica od macola), kolokvijalno zvan i pop Koljač, koji je tijekom drugog svjetskog rata bio vođa čuvene četničke Crne trojke, i koji se specijalizirao za usmrćivanje samo jednim udarcem macolom u glavu. Dakle, jednim, a ne s dva, što bi značilo kako bi se dupli udarac macolom mogao smatrati svojevrsnim podbačajem.

Na sličan način Mac(ola)a je likvidirao praktički kompletnu obitelj velikog srbijanskog umjetnika, glumca Miše Janketića, koji je to čak javno posvjedočio, no ni to svjedočenje nije ostavilo ozbiljnijeg traga na proceduru proglašenje svetim. Nakon rata pop Maca je osuđen na smrt i likvidiran je, a za sveca SPC-a proglašen 2005 godine. Tako da bi se Diana Budisavljević i pop Maca, nekom čudnom igrom sudbine, a po zamisli Aleksandra Vučiča, mogli negdje gore naći u istom društvu, što bi ovamo dolje bio izvrstan doprinos najnovijem trendu srbijanske kulturološke autodestrukcije. Čega, uvjerili smo se, u prethodnik dvadesetak godina nikada nije manjkalo", pojašnjava.

Obraćanje Sinu Božjem

"Potpisniku ovih redaka pada na pamet, kada prvom prilikom ode u Beograd, otići izravno na posljednje počivalište popa Mace, te se, s toga mjesta, za mišljenje obratiti jedinom koji je kompetentan i jedinom koji je u stanju nešto suvislo progovoriti o navedenoj problematici, a kome drugom nego izravno sinu Božjem, Isusu Kristu, obzirom da je sva ovozemaljska logika pala na ispitu.

'Sine Božji i Čovječji, svašta se u Tvoje ime izvodilo u protoku vremena. I najveći preziratelji Tvojih vrijednosti često su se u Tebe frenetično zaklinjali, hineći beskrajnu odanost Tvojim porukama'", govori Granić i nastavlja:

"Povijest bogohuljenja stalan je pratilac povijesti kršćanstva. Dolazeći na obale Južne Amerike konkvistadori su odmah, u misionarskome zanosu, podizali velike drvene križeve na najvišim brdima, ispod kojih su domoroce hladnokrvno bacali pobješnjelim psima krvosljednicima.

Tijekom razvoja ljudske vrste agresivna snobistička pobožnost postala je specijalan oblik blasfemije. Ovdje, u novoj Srbiji, započela je paradnim pohodima Miloševića i njegove svite na svetosavske mise, Gazimestan, manastire i slična okupljanja, u revijalnom stilu, kao da dolaze na holivudske premijere. Danas, sa spomenikom budućoj srbijanskoj svetici Budisavljević predsjednik Vučić tim socijalitsko - novovjerskim trendovima nastoji udariti krunski kičerski pečat. Pa me interesira što Ti, sine Božji i čovječji, misliš o tome, je li ova pomisao vrijedna sociopatološkog razmatranja, ili se najbolje maknuti u stranu".

Bilo kako bilo, kičerska ideja o spomeniku Diani Budisavljević na Savskom keju prošla je već dirigiranu proceduru i čini se kako nezaustavljivo ulazi u fazu realizacije, naglašava.

Svijesti o sebi

"Jedan od vodećih hrvatskih političkih autora Marko Ljubić, nedavno se zapitao nije li krajnje podcjenjivački i izraz krajnjeg nepoštovanja, nije li izraz krajnjeg izostanka svijesti o sebi, o svojim vrijednostima, o svojoj povijesti i nije li izraz krajnje nekulture prema svemu svome, toliki značaj danas davati baš svemu što se dogodi u Srbiji, što je neki srpski ishlapjeli akademik rekao, što je strateški Vulin izjavio i najavio, a sve to nakon vojno-političkog kraha koji je Srbija doživjela?", upitao je Granić.

I u pravu je, dodaje pa svoju tvrdnju dodatno pojašnjava:

"Naime, neki ljudi, mahom s desnog centra, ne shvaćaju kako se mržnjom iskazuje respekt prema neprijatelju, koga je hrvatski narod ne samo porazio, nego i ponizio. Kakvo je nacionalno slavlje kojemu je ususret tijekom njega i poslije, daleko najvažnije pitanje hoće li neki Srbin doći, ako neće zašto neće. Time se na oltar pobjede, umjesto samosvijesti i ponosa, prinosi sve što je suprotno upravo samosvijesti i ponosu. No po zamisli autora ovih redaka, ne i kada je u pitanju podizanje spomenika Diani Budisavljević u Beogradu".

'Logor za decu'

Teza o postojanju tzv. ustaškog logora za djecu potiho je plasirana još na izložbi o logoru Jasenovac, koju je u siječnju prošle godine Republika Srbija organizirala u sjedištu UN-a u New Yorku. Tom su prilikom izložene fotografije s popratnim natpisima 'Logori za decu u NDH', uglavnom sugerirajući kako se na fotografijama nalaze 'deca umorena glađu u dečjem logoru Sisak'.

"Izložba je doživjela fijasko jer je falsifikat vrlo brzo otkriven, bilo je jasno kako se radi o još jednoj beskrupuloznoj propagandnoj podvali službenog Beograda. Naime, na izloženim fotografijama doista se nalaze izgladnjela djeca dovedena s područja planine Kozara, ali se ne radi o nikakvoj 'deci iz logora Sisak' nego su u pitanju djeca fotografirana u mjestu Mataruška Banja pored Kraljeva u Srbiji, koja su u taj gradić smještena temeljem dogovora Vlade NDH i tadašnje Nedićeve Vlade u Srbiji. S originalnih fotografija vrlo su (ne)vješto uklonjeni originalni pečati, koji dokazuju kako su fotografije nastale u Srbiji, zatim je starim pisaćim strojem naknadno dopisano kako je riječ o 'dečjem logoru u NDH'", ističe Granić.

Nakon navedenog propalog pokušaja falsificiranja novije hrvatske povijesti, u igru se uključio i čelni čovjek Srba u Republici Hrvatskoj, saborski zastupnik Milorad Pupovac, dodaje.

Pupovac je nazočivši u listopadu prošle godine tzv. komemoraciji dječjim žrtvama ustaškoga logora za djecu u Sisku, u svome govoru otprilike naglasio kako je to bio, po broju žrtava, najveći i najzloglasniji dječji logor u NDH, da je kroz njega prošlo čak sedam tisuća djece, a svako treće ili četvrto dijete u tom je logoru umrlo i ondje pokopano, podsjeća Granić. Istaknuto je zatim, nastavlja, kako su došli odati počast ondašnjim aktivistima Crvenoga križa, prije svega gospođi Dijani Budisavljević, ''humanitarki'' i valjda svojevrsnoj hrvatskoj verziji Oskara Schindlera, koja je ''spašavala djecu logoraše od sigurne smrti''.

U laži su kratke noge

"Naravno kako je i u prvom i u drugom pokušaju riječ o običnom povijesnom falsifikatu i podmetanju", poručio je. Ne postoje niti jedan jedini dokaz o tome da je službeno državno 'Prihvatilište za djecu Sisak' bilo nekakav 'Logor za decu Sisak' o kakvome Pupovac i kompanija sada govore, nastavlja.

"Prava je istina, vrlo detaljno dokazana i utemeljena, kako su u državno 'Prihvatilište za djecu Sisak', dosta ranije ali naročito nakon krvave bitke na Kozari, u kojoj su ustanici doživjeli težak poraz, napuštena, bolesna i izgladnjela djeca, neljudski ostavljena po šumama i selima planine Kozara, čiji su roditelji ili poginuli ili zarobljeni a kasnije deportirani na rad u logore u Njemačku, bila zapravo spašavana, i to nakon izravnog naloga hrvatskih državnih vlasti, da se sve raspoložive zdravstvene i humanitarne snage imaju angažirati po tom pitanju", govori.

Hrvatska šutnja

Službeni je Zagreb, kako rekosmo, već odavno trebao objasniti cijeli kontekst priče o spašavanju djece, no nije, ističe.

"Nema nikakve sumnja kako je gospođa Budisavljević potaknula i sudjelovala u spašavanju djece, i to djece većinom srpske nacionalnosti, iz državnih prihvatilišta u Sisku, Loboru, Gradišci i tako dalje. No ono što je netočno i što je klasična podvala od strane službenog Beograda i na što je hrvatska državna vlast trebala reagirati, jest činjenica da to nije sve. Naime, i malom djetetu je jasno kako jedna žena, ma koliko moćna i sposobna bila, koliko god, kao rođena Austrijanka i pripadnica zagrebačke prijeratne i ratne društvene elite, bila utjecajna, nikako nije mogla sama organizirati spašavanje tolikog broja djece bez pomoći, bez zaštite i podupiranja neke državne ili druge organizacije. A iz njezinoga dnevnika jasno je kako je tu akciju, posebno 1942. godine po do konca rata, organizirala i podupirala upravo Katolička crkva i nadbiskup Stepinac, po čijem je izravnom nalogu više od pet tisuća srpske djece razmješteno ili po crkvenim institucijama ili u hrvatske udomiteljske obitelji u Zagrebu, Samoboru i okolici", pojašnjava.

Tko je zapravo Diana Obexer Budisavljević

Granić govori:

"Diana Obexer Budisavljević rođena je u austrijskom Innsbrucku, tamo je upoznala i mladog kirurga, zagrebačkog Srbina Budisavljevića. Par se nakon svršetka njegovog školovanja vratio u Zagreb, a Julije, koji je bio jedan od najuglednijih pripadnika zagrebačke društvene elite i jedan od najuglednijih članova srpske zajednice u Hrvatskoj, na zagrebačkom Medicinskom fakultetu osniva Katedru za kirurgiju, kasnije i Kiruršku kliniku. Nastavlja raditi i na fakultetu i klinici cijelo vrijeme, nesmetano i u vrijeme NDH-a, a do problema dolazi uspostavom komunizma kada ova obitelj biva krajnje marginalizirana, šikanirana. Godine 1953. tajna služba OZNA Budisavljevićima otima svu dokumentaciju, dakle kompletnu arhivu s podacima o spašenoj, udomljenoj, odnosno posvojenoj srpskoj djeci, od kojih je veliki broj nakon rata nastavio živjeti u tim obiteljima, a jedan značajan broj se vratio u Bosnu preživjelim biološkim roditeljima".

Zbog uznapredovale marginalizacije i općeg šikaniranja Budisavljevići 1972. godine napuštaju Zagreb te se vraćaju  natrag u Innsbruck, gdje 1981. godine umire najprije Diana, a tri godine nakon nje i suprug Julije.

HDA objavljuje dnevnik Diane Budisavljević

"Nekim se čudom Dianina unuka Silvia Szabo 1981. godine domogla jednog primjerka dnevnika te ga prevela s njemačkog na hrvatski jezik. Isti je koncem 2003. godine objavio Hrvatski državni arhiv (HDI), što je za svaku pohvalu", smatra.

Potom nastavlja o Dnevniku:

"Ukratko, iz dnevnika jasno proizlazi kako je Dianina akcija brige za djecu ili spašavanje, započela još 1941, godine, najprije je bila usmjerena na pomoć majkama i djeci protjeranima iz sela Banovine i Korduna i dopremljena u Lobor grad, Gradišku ili Jasenovac, potom i na djecu čiji su roditelji otjerani na rad u Njemačku i djecu koja su uoči njemačke ofenzive na Kozaru u lipnju i srpnju 1942. godine dovedena u hrvatska državna prihvatilišta.

Prvi se put sa Stepincem našla u prosincu 1941. godine, kada joj nadbiskup govori kako 'nema nikakvog utjecaja na Vladu'. Koncem 1942. Diana ponovo odlazi Stepincu i u svoj dnevnik zapisuje: 'Nadbiskup će za djecu učiniti sve što je u njegovoj moći. Djeca će biti smještena u ženske samostane'.

Sredinom 1942. godine Stepinac preko Caritasa sređuje smještaj ne samo djece nego i odraslih, te organizira da više tisuća mališana bude smješteno po selima. Početkom 1943. godine Diana hvali Stepinca kako bez premišljanja prihvaća sve veću evakuaciju i brige za djecu i hvali 'Stepinčevu bezuvjetnu spremnost na pomoć". 

Sve je, reklo bi se, epski kulminiralo na suđenju Stepincu i to kao ratnom zločincu, riječi su političkog analitičara.

 "Tom prilikom -  i to kao samopozvan - na suđenju se kao svjedok pojavio i u korist Stepinca očitovao Julije Budisavljević, no zloglasni komunistički Javni tužitelj Jakov Blažević nije prihvatio njegovo svjedočanstvo, čak je i Budisavljevića javno prozvao nazivajući ga klerofašistom. To svjedočenje, kasnije će biti jasno, komunisti nikada nisu oprostili Budisavljevićima", ističe.

Vučićev paradoks

Sada politički vrh Srbije, s jedne strane, Stepinca naziva zločincem i sudionikom u stradavanju više tisuća srpskim mališana u logorima, dok s druge strane - što je krajnje apsurdno i besmisleno - podižu spomenik Diani Budisavljević, istovremeno je nazivajući heroinom, a ne prihvaćajući njezina svjedočanstva o tome kako je upravo Stepinac pomagao u spašavanju tisuća srpskim mališana, komentira Granić.

"Kao što je apsurdno da gospođa Budisavljević već nema spomenik u Zagrebu. Ovim političkim vratolomijama bi se možda i čudili da ne poznamo stvarni karakter i političku opredijeljenost aktualnog srbijanskog režima, i njihov odnos prema susjednim narodima", tvrdi.

Diana kao Oskar Schindler

Zbog svega, nastavlja Granić, navedenoga Daina Obexer Budisavljević je za svoj rad dobila i Zahvalnicu od tadašnje hrvatske vlasti. No isto tako valja naglasiti kako je njezina uloga u ukupnom procesu zbrinjavanja i udomljavanja djece zapravo poprilično predimenzionirana, smatra. 

"Radilo se, prije svega, ipak o aktivnostima ondašnjeg hrvatskog Crvenog križa i djelatnostima isključivo pod njegovim nadleštvom, kao i Katoličke Crkve, i to u periodu od sredine 1941. godine, sve do konca drugog svjetskog rata", govori.

Potom je zaključio:

"A kada bi kojim slučajem postavljanje spomenika Diani Obexer Budisavljević na Savskom keju u Beogradu bilo intonirano i tumačeno na ispravan, prihvatljiv i na povijesnim činjenicama utemeljen način, nitko normalan protiv tog čina ne bi mogao imati ništa protiv. No ako je suditi po dosadašnjem iskustvu i političkom karakteru znatnijeg dijela aktualne srbijanske vlasti i oporbe, već vidimo grotesknu priču o svojevrsnoj srbijanskoj heroini, odnosno o domaćoj verziji srpskog Oskara Schindlera".

Komentari

Pozivamo čitatelje/komentatore da u svojim komentarima njeguju civiliziranu raspravu. Portal Direktno ne može se smatrati odgovornim za komentare koji sadrže uvrede, klevete, govor mržnje, huškanje i/ili poziv na nasilje. Takvi komentari bit će obrisani, a u posebno ekstremnim slučajevima mogu biti i potpuno onemogućeni. Sporne komentare čitatelji mogu prijaviti na [email protected], uz priloženu poveznicu na pripadajući članak i navođenje autora i sadržaja spornoga komentara.