Ivica Granić: Kmetsko–socijalistički mentalitet vuče nas na samo dno političke kaljuže

Višegogodišnji je novinar i glavni urednik nekoliko medija u RH. Predavao je na nekoliko visoko–školskih institucija u Zagrebu, a danas je dugogodišnji predavač Odnosa s javnošću na Sveučilištu u Dubrovniku.

Rođen je 1965. godine u Ljubuškom. Diplomirao je povijest, zatim novinarstvo i Odnose s javnošću. Godinama se bavi političkom analitikom.

Gdje je Hrvatska danas na karti Europe?

Bojim se kako nije adekvatno pitanje gdje je danas Hrvatska na karti Europe, jer je-nema. Nema je praktički nigdje! Pogubili smo se! Osim geografski, ovo područje je područje prazne ploče, tabula rasa. Niti jedna sastavnica moderne demokracije, ako hoćete uređene države, ovdje ne egzistira, niti u tragovima! Pravo je pitanje kako je moguće da smo, kao narod, toliko nisko zaronili, bez ikakve mogućnosti normalnog izrona, kako bismo uzeli barem malo neophodnog zraka. Nismo mi narod od jučer, praktički smo cijelu povijest na razmeđu kultura, ratova, civilizacija, svjetova. I onda shvatimo kako nemamo niti najelementarniji refleks samoodržanja, preživljavanja, shvatimo kako nas svatko može prevesti žedne preko vode. Problem, dakle, nije jednostavan, ne možemo ga podvesti samo pod činjenice kako je ovaj, ili onaj ukrao ovo ili ono, otuđio ovu ili onu tvornicu. I drugdje ima kriminala, lopovluka, nepotizma, ali nigdje kao ovdje. ‘Zvijer’ sa stotinu lica nismo zaustavili onda kada je trebalo, sada nam se to obija o glavu.

Što je uzrok tome?

Ako bih Vam odgovorio kako je problem u društvenim elitama, Vi biste me onda pitali, a tko ih bira. Pa nisu te elite, bilo gospodarske, bilo političke, ili bilo koje druge, pale s neba niti su od jučer. Oni se ne mijenjaju, jedni te isti već 28 godina. Znači, mi kao narod uvijek činimo istu pogrešku, uvijek biramo iste i isto, a nadamo se boljem i drugačijem. Kako je to moguće? Stoga i kažem kako je naš problem puno kompleksniji, ali i puno opasniji nego što mislimo. Jasno kako, kao uostalom i većina građana, često razmišljam o tome, što je dakle u pitanju, što je to tako dugotrajno, grozno i opasno zavladalo našim mentalnim, društvenim, javnim i drugim resursima, da smo došli praktički pred zid, u jednu groznu bezizlaznu situaciju?

Je li situacija baš tako grozna i bezizlazna?

Koliko god se odgovor činio toliko teškim i toliko zamršenim i nije baš tako. Sada ću ja Vas nešto upitati: jeste li kada razmišljali o tome zašto je Dubrovačka Republika bila toliko uspješna država? Mi, Hrvati, volimo sebi tepati, pjevušiti, volimo o sebi razmišljati na način koji, najblaže rečeno i nije baš točan. Činjenice su takve kakve jesu, ne mogu se promijeniti. Kada govorimo u ovom kotekstu, praktički tijekom cijele povijesti nismo imali niti jednu uspješnu državnu asocijaciju, osim Dubrovačke Republike! Koliko se nekima činilo teško shvatljivim i nevjerojatnim, to je tako! Evo nekoliko činjenica, neću biti predugačak niti dosadan. Uopće neću govoriti o dubrovačkoj diplomaciji, o tome se manje više sve zna. No znamo li kako je Republika među prvima ukinula trgovinu robljem i ropstvo 1416. godine, zatim, krajem 13. stoljeća Dubrovnik je napravio jedan od najsofisticiranijih sustava kanalizacije u ondašnjoj Europi.

Godine 1301. Dubrovnik dobiva liječničku službu, ljekarna ‘Mala braća’ spada među najstarije u Europi, Dubrovčani su izmislili karantenu zbog straha od zaraznih bolesti. Sedma knjiga dubrovačkog Statuta iz 1272. sadrži članke koji isključivo reguliraju pomorsko pravo.

U Dubrovniku je 1395. donesen zakon o osiguranju, najstariji u Europi, bitno prije od poznatog Lloydova osiguranja. U Dubrovniku je najstariji arboretum u Europi, Dubrovačka Republika među prvima je priznala neovisnost SAD-a. U 16. stoljeću Dubrovnik je imao oko 180 brodova i bio je treća mornarica po jačini u svijetu. Englezi su svoj izraz za argos, odnosno dubrovački trgovački brod s jedrima, satkali od latinskog naziva za Dubrovnik–Ragusa. William Shakespeare u svojim djelima ‘Mletački trgovac’ i ‘Ukroćena goropadnica’ koristi termin argosy. Zatim, u sklopu samostana svete Klare, 1432. osnovano je sirotište, jedno od prvih ustanova sličnog tipa u Europi, a u najvećoj pomorskoj bitki između Španjolske i Engleske, vođenoj potkraj srpnja 1588. godine, najznačajniji brod u sastavu španjolske ‘Nepobjedive armade’ bio je dubrovački, teško naoružani, jedrenjak Sveti Ivan. Da ne nabrajam više! E, sad Vas ja pitam, ako je Republika sve što sam pobrojao, a jest i još znatno više, zašto onda mi, kao narod i država, koji baštinimo tradiciju Dubrovačke Republike, toliko malo koristimo iskustva, tradiciju i svekolika dostignuća Republike? A sve nam je tu, pred nosom.

Koja je tajna uspjeha Dubrovačke Republike i zašto uopće spominjete Republiku?

Vrlo jasno i nedvosmisleno: tajna uspjeha leži u idealu slobode, slobode kao političke kategorije! Kao filozofije života, življenja, opstanka! I zatim, najvažnije, u vladavini prava kao direktnog produkta slobode! A sve ovo spominjem jer upravo nedostatak tih odrednica, prava i slobode, smatram elementarnim, esencijalnim problemom današnje hrvatske države. Bez slobode, osobne i kolektivne, nema ničega, nema prava, nema prosperiteta, nema bilo kakvog društvenog, nacionalnog, građanskog razvitka. ‘Non bene pro toto libertas venditur auro’ (Sloboda se ne prodaje za svo zlato), dubrovački književnik Ivan Gundulić opjevao je himnu slobodi u pastoralnoj drami ‘Dubravka’: ‘O lijepa, o draga, o slatka slobodo’. Jedan od barjaka imao je na sebi natpis ‘libertas’. Vidite koliko Dubrovčani govore o slobodi. Zašto? Jer su shvatili što znači sloboda u svojoj sveobuhvatnosti. Sloboda kao način življenja, opstanka, kao politička platforma, filozofija, paradigma, kako hoćete. Sve proizlazi, sve se rađa iz slobode. Da budem posve jasan i otvoren, ono što ja smatram glavnim problemom neuspjeha današnje hrvatske državne zajednice jest ono što veliki Starčević naziva ropskim, a ja volim kazati kmetsko – socijalističkim mentalitetom, koji nas vuče na samo dno političke kaljuže.

Znači, bez slobode nema prava niti pravde?

Kada shvatite samu bit političke filozofije Ante Starčevića, shvatit ćete kako je suština njegovoga nauka, baš kao i u folozofiji življenja, uređenja, opstanka i uspjeha Dubrovnika–ideal slobode! Ne misli se samo, naravno, na fizičku slobodu. I Starčević i Republika ideal slobode podrazumijevaju kao fundament, kao zaglavni kamen opstanka naroda. Toliko je politička filozofija Ante Starčevića suglasna s temeljima Dubrovačke Republike, kao da je sam Starčević pisao sve one statute i zakonike staroga Dubrovnika.

I onda, kao izravan proizvod, ili proizvod slobode Starčević, zdravorazumski, definira–pravo! Kao državni temelj, a i stranku koju osniva naziva Strankom prava, što je u ono vrijeme bio raritet, ne postoji nigdje u Europi niti jedna druga politička odrednica s takvim naslovom i idejnim programom. Moramo shvatiti kako bez slobode nema prava niti pravne države. Posljedično, bez toga opet nema niti države, odnosno imamo ‘to’ što mi imamo.

Koje bi onda po Vama bilo rješenje?

Bilo kakva rješenja, kada govorimo o ‘hrvatskom slučaju’, nisu brza, niti lagana. No, smatram, snažno uvažavajući političku filozofiju i tradiciju Republike, zatim i epohalan politički nauk Oca Domovine, uvažavajući naravno i vremensku distancu od jednog i drugog, kako bi se moglo i moralo krenuti putem suverenizma, modernog pravaštva, onakvog kako ga je zamislio Ante Starčević, dakle, pravaštva temeljenog, između ostalog i na zasadama Francuske revolucije. Danas bi najbliže takvom političkom konceptu bila politička platforma, ili skup vrijednosti, koje zovemo liberalizam. Vrlo lako se može između pravaštva i liberalizma staviti znak jednakosti, iako je to, zbog konteksta u koji je stavljeno izvorno pravaštvo u posljednjih tridesetak godina, nekima teško shvatljivo. Na žalost, koncept pravaštva pronosili su oni koji su o tome znali najmanje ili skoro ništa. Sve su gurnuli u posve krivi politički kontekst, te su ideju, kao takvu, skoro nepovratno dezavuirali. To se, jasno, nikako, ali baš nikako, ne smije dogoditi.

Možete malo pojasniti sličnost pravaštva s liberalizmom?

Mogu. Prije svega, Starčević se, u izgradnji vlastite filozofije prava, naslonio na europsku tradiciju tzv. naravnoga prava. Njegovo je polazište posve blisko Hegelovim stavovima o sustavu prava kao ‘carstvu ozbiljne slobode’. Pitanje o pravu i pravednosti - danas bismo kazali zakonu i zakonitosti - za Starčevića je ključno pitanje ustanovljenja ljudske zajednice u kojoj se odlučuje o osnovnoj vrijednosti - ideji slobode. Čovjek je svaki po naravi slobodan i ne može se odreći svoje slobode, a da se ne odrekne svojih bitnih svojstava kao čovjek. Upravo je u toj ideji i sažeta jezgra Starčevićeve filozofije. Radi se o tome da pravo postaje – poredak! Poredak slobode, time što ima ulogu zaštititi slabijega od tlačenja jačega, bilo da se radi o- narodima ili pojedincima. Da situaciju preslikamo na današnji aktualni trenutak, ja Vas pitam, primjerice, kako radnici Uljanika mogu imati slobodu ako im je netko oduzeo prava? Ili, kako mogu tražiti svoja prava ako su se unaprijed odrekli slobode? A kojih su se sve ‘sloboda’ odrekli, neki svjesno neki ne, to najbolje sami znaju, da dodatno ne solimo ranu.

Starčević je pionir borbe za ljudska prava na ovim prostorima?

Starčević u izgradnji svoje koncepcije pravedno uređenoga društva i države razrađuje spomenute liberalne ideje o slobodi čovjeka u obliku - osnovnih ljudskih prava. Konačna je svrha države, kao političke zajednice, ostvarenje slobode, sreće i blagostanja njezinih građana. Što je to drugo nego čisti, nepatvoreni liberalizam. Ono što tražim za sebe, moje je pravo, pravo na bilo što, od prava političkog udruživanja, prava na jezik, prava na kulturu, prava manjskih zajednica, folklor, tradicija, prava LGBT populacije, prava na život, i tako dalje. Ali, to što tražim za sebe moram dopustiti i drugima, to su temeljne odrednice pravaškog, ako hoćete i liberalnog, nauka. Da pojednostavimo, Starčević je i/iz Rousseauovog učenja preuzeo svoje ideje o naravnom pravu čovjeka na slobodu. Dakle, Starčević poistovjećuje prava sa slobodom! Nasuprot sili u odnosu među ljudima otvara se prostor slobode u obliku prava kao postavljenoga zakona na temelju običaja i uvriježenih uredaba ljudskoga života. Opreka je pravu sila, no ono što je u ‘našem slučaju’ možda čak i važnije, opreka je slobodi ropstvo ili sužanjstvo. Ja sam to nazvao kmetsko– socijalistički mentalitetom, na žalost dominantnim kod nas, jer smatram kako se kao narod, unatoč postojanju vlastite države, nismo uzdigli do stupnja slobodne volje.

Gdje je danas liberalizam u RH?

Kako su pravaške ideje pronosili oni koji su o tome znali malo, ili apsolutno ništa, isto se dogodilo s političkom platformom liberalizma. Pravaštvo je gurano u ekstremni nacionalizam, kada to kažem ne mislim na sadašnje političko vodstvo HSP-a koje smatram još i najboljim do sada, a liberalizam je guran u ekstremno pro-jugoslavensko ljevičarenje. Bio sam svojedobno član HSLS-a, misleći kako ću, kao osoba sklona liberalizmu, tamo zateći ljude koji shvaćaju što znači platforma liberalizma, dakle politika centra ili desnog centra, što je svugdje u svijetu zapravo slično. Liberalne stranke i stranke centra, ili desnog centra, praktički su svugdje u koaliciji. I tada, ali i danas, ne samo u HSLS-u, konstantno se pokušava provući nekakva floskula o ‘lijevo – liberalnim’ vrijednostima. Danas u tome prednjači bračni par Puljak iz stranke Pametno, koji se konstantno pozivaju na liberalizam, a o tome apsolutno pojma nemaju. Što je to uopće i koje bi to bile ‘lijevo-liberalne’ vrijednosti? Recimo, Puljak jednom kaže: ‘Mi mislimo da je za jednu normalnu i modernu zemlju jedina ispravna politika vrijednosno lijeva, a ekonomski liberalno-socijalna. Radi se dakle o tri stvari koje se međusobno - posve isključuju. Liberalizam je svjetonazor, dakle skup vrijednosti, koji definitivno nije lijevo. Kako netko može biti ‘vrijednosno lijevo, a u ekonomskim pitanjima liberalno...’? Što je to? ‘Liberalno-socijalna’? U jednom je članku gospodin Nakić sa portala Liberal.hr to jako dobro objasnio. Recimo, na konkretnom aktualnom slučaju Uljanika. Država je, kako znamo, riješila u komercijalnoj banci kredit i zadužila se kako bi radnici primili plaću. A mogla je, država dakle, ne učiniti ništa, pustiti privatnu korporaciju da sama riješava svoje probleme. Prvo rješenje je socijalno, a drugo liberalno i jedno rješenje isključuje drugo. U ekonomskoj politici svaki problem se uvijek svede na dva moguća rješenja: država, ili tržište, nema trećega. Država je u pravilu rješenje socijalista, a tržište je u pravilu (iako postoje iznimke) liberalno rješenje. Stoga, kada netko kaže da je u ekonomiji u isto vrijeme ‘liberal i socijalist’, to vam je kao da kaže da na utakmici između Dinama i Hajduka u isto vrijeme navija i za Dinamo i za Hajduk, zaključuje Nakić. Što bi u slučaju Uljanika učinio Puljak? Nitko ne zna jer on je ‘liberalno-socijalan’, dakle on bi izabrao oba rješenja, ali to je nemoguće.

Je li liberalizam bliži desnici, ili ljevici?

Zašto sam vukao paralele između pravaštva i liberalizma? Liberali se svugdje u svijetu smatraju centrom i desnim centrom. I o tome Nakić jako dobro piše. Nema ni jedne zemlje u kojoj se liberali smatraju ljevicom, ili koaliraju s ljevicom. Osim, naravno u Hrvatskoj, zbog kojekakvih ‘Puljaka’, a ne samo Puljaka. S druge strane, koalicije s konzervativnom desnicom vrlo su česte. To nije slučajno. Konzervativci u zapadnoj Europi zapravo su liberalni konzervativci, vrlo lako prilagodljivi promjenama i spremni na ustupke u svjetonazorskim pitanjima, a u ekonomskim pitanjima slažu se s politikom liberalizma. Takve koalicije jako dobro funkcioniraju u Danskoj, Nizozemskoj i Norveškoj, a do prije nekoliko godina dugo je bila na vlasti i konzervativno-liberalna koalicija u Švicarskoj i na Novom Zelandu. Koliko ne razumijemo liberalni svjetonazor, ili liberalnu političku filozofiju, zorno je pokazao slučaj iznajmljivača apartmana iz Zadra, koji je odbio rezervaciju na stranici agencije Booking.com brazilskom paru ‘zato što su gay’. Podiglo se puno prašine, na žalost, novinari su prednjačili u dezinformiranju javnosti. Stvar je krajnje jednostavna: čovjek ima pravo birati s kim će poslovati i koga će primiti u svoj apartman, a koga neće. Točka! Isto tako, agencija preko koje je iznajmljivao svoje apartmane ima pravo birati s kim će surađivati, a s kim neće. Točka! On je odbio pružiti svoju uslugu smještaja, agencija je prekinula suradnju s njim i stvar riješena! Kao i inače, tržište je učinilo svoje, I opet – točka! Tu apsolutno nema govora o homofobiji! Agencija Booking.com ima svoja pravila, a u njima stoji da iznajmljivač ne smije otkazati rezervaciju, osim u slučaju prebukiranosti. Razlog otkazivanja suradnje s homofobnim iznajmljivačem nema nikakve veze s politikom i ljudskim pravima, riječ je o - kršenju ugovora između dva poslovna subjekta. Kakva diskriminacija, kakve gluposti. Ali, mi se bojimo biti slobodni i to kazati. To je taj kmetsko–socijalistički mentalitet o kojemu sam govorio. Zakon o suzbijanju diskriminacije u redu je kada je riječ o javnim institucijama i državnim tvrtkama, gdje nikakva diskriminacija prilikom zapošljavanja ili ponude usluga ne smije postojati, ali kada uđe u realni sektor, onda nastaju problemi. Kupovina je zapravo najdemokratskiji proces koji postoji. Potrošači, kako je napisao Nakić u tekstu koji sam gore citirao, svakodnevno glasuju svojim novčanikom i odlučuju o tome koji će poslovni subjekt uspjeti, koji će rasti, a koji propasti.

Što mislite o politici Živog Zida- populisti, ili ozbiljna stranka?

Živi zid, za sada, egzistira na prosvjednim glasovima birača koji nisu zadovojni postojećim stanjem u državi. Uvijek je tako, ako birači nisu zadovoljni velikima, biraju male. Ili apstiniraju. Takvih glasača ima u svakoj državi, no problem nastaje kada grupacija za koju glasuju, u konkretnom slučaju Živi Zid, prijeđe više od deset posto popularnosti. Kod Živog Zida doći će do problema onda kada budu morali svoje parole definirati u konkretne političke projekte i ideje. Za sada toga kod njih nema.

Često me studenti, pomalo iznenađeni uspjehom Živog Zida, pitaju jesu li oni ‘ozbiljna stranka’, ili klasični populisti? Smatram kako se radi o klasičnom populizmu. Barem za sada. Ne kažem to kako bih ih defamirao, uvrijedio, kritizirao, ali ostaje činjenica kako pretjerano kritiziraju političke protivnike, često bez ikakvog smisla, podilaze građanima, daju poprilično nerealna obećanja, dosta su površni. Uostalom, što se tiče klasičnog ‘indikatora’ populizma svi populisti, ili oni koje smatramo pravim populistima, trebaju zadovoljiti dva kriterija. Prvi je da se identificiraju s narodom, da podilaze narodu, da se referiraju na različite načine na narod i to pozitivno te da je za njih narod pošten, homogen. A drugi je da su narodu suprotstavljene korumpirane, zle, nesposobne elite. U sebi sadrži te dvije dimenzije– identifikaciju s narodom i kritiku elita, tj. antielitizam. Tek kad su ta dva kriterija zadovoljena, po ovoj definiciji populizma, kao tanke ideologije, nekoga se može nazvati populistom. Stoga čitateljstvu ostavljam zaključak o populizmu, ili ne, Živog Zida.

SDP je u evidentnoj krizi. Kako predviđate razvoj događaja?

SDP je politička stranka za vrijeme čije vlasti, u dva navrata, ne samo da Republika Hrvatska nije napredovala, nego je i nazadovala. Svojim su trulim kompromisima, radi pukog ostanka na vlasti, u nekim važnim segmentima urušili dostignutu razinu reformi. Ukinuće javnih ovršitelja, kao podloga za evidentnu pljačku putem tzv. predstečajnih nagodbi, blokade građana, Lex Perković, i tako dalje, sve to pokazuje kako trebaju još dugo ostati opozicija. Nemaju nikakvih ideja koje bi ovu zemlju unaprijedile.

Sada, u frakcijskom sukobu jednih protiv drugih, oslanjaju se na populistička priopćenja formalnih, ili neformalnih vođa. Koja, u pravilu, nemaju uporišta u činjenicama, ali SDP-u činjenice izgleda ne trebaju, jer se još uvijek drže komunističke parole: ‘’Tko drukčije kaže, taj kleveće i laže’’, misleći pritom na drugo krilo vlastite partije. Oni su meni osobno možda i najveće razočarenje. Uvaženi gospodin Bernardić na sceni se dosad uspio afirmirati respektabilnom bezsadržajnošću svojih poruka svedenih na gestikuliranje, putovanja, grljenje i slično. Brojnim osipanjem viđenijih članova doveo se u situaciju da brani neobranjivo.

Pitanje je, dakako, koliko je on svojom dominantnom osobnošću sposoban na izborima neutralizirati skandale koji opterećuju njegovu stranku. Bio bi danas u znatno boljem položaju da se na vrijeme suočio s ‘neukroćenom goropadi’ te smijenio visoko pozicionirane protagoniste afera, vjerojatno nije za to imao hrabrosti, a možda ni manevarskoga prostora i prinuđen je sad ući u političku utakmicu s jako negativnom hipotekom, koja se, k tomu, povećava gotovo svakodnevno. Suočeni s perspektivom da za premijera dobiju upravo bezsadržajnog Bernardića, birači se, prema individualističkim anketama, još uvijek u znatnoj većini opredjeljuju za Plenkovića, uvjerljivo najboljega retoričara na sceni. Hoću reći, Bernardić nije proaktivan, ne kreira trendove u vlastitoj stranci, on trči za događajima, dakle, reaktivan je, neodlučan. Otvorio je Pandorinu kutiju i to do pola, čiji sadržaj želi zadržati pod kontrolom, ali to nije uspjelo ni mitološkome Epimeteju pa teško da će i njemu. Doima se kao čovjek na čelu jednoga hijerarhijskoga niza koji nema nikakvih spoznaja o tome da je taj niz zapravo razgranata hobotnica kojekakvih mikro – organizacija koje upravo njemu ‘rade o glavi’. Stoga i jest upitna njegova kvalificiranost za odgovornu dužnost koju obavlja.

A ako govorimo o političkoj konkurenciji, HDZ svakako ima povijesnu šansu bitno se odmaknuti od SDP-a, no to zasigurno neće učiniti s ljudima koji su zastupali dosadašnje "politike" te stranke. Njihova šansa mogu biti političari poput, recimo, Ivana Domagoja Miloševića, koji bi tu stranku mogli i znali profilirati do razine moderne proeuropske demokršćanske stranke desnog centra.

Kakve su nam perspektive, od kuda krenuti?

Od odgovornosti! Od osobne odgovornosti. Da se vratim na početak razgovora. Moramo naučiti biti slobodni, suvereni, hrabri, maknuti taj kmetsko– socijalistički mentalitet. Naučiti biti suvereni u vlastitoj državi, gazde u vlastitom dvorištu. Poštivati drugoga, ali prije svega sebe. Uvijek sve počinje od osobne odgovornosti. Prije nekoliko godina bio sam gost na Vinkovačkoj televiziji, voditelj me upitao, a govorili smo upravo o istoj problematici, od kuda krenuti? Rekao sam mu od sebe samih, od osobne odgovornosti. Znate li koji dokument svaki javni dužnosnik, političar ili druga javna osoba, u Americi, prije stupanja na izabranu dužnost, moraju potpisati? Radi se o jednom poreznom dokumentu na kojem se nalazi pobrojana baš sva imovina tog dužnosnika. Poreznik je kod njega nekoliko dana, popisuje se doslovce sve, sve pokretno i nepokretno, reklo bi se od pribora za jelo na dalje. Nakon toga izabrani političar poštom dobije taj obrazac, s napomenom ako ima još nešto neka dopiše. Na kraju mandata također se radi popis te se ta dva popisa uspoređuju. Ako ima nesrazmjera, dakle, imovine za koju nema pokrića u primanjima, ili ne daj Bože, neprijavljene imovine, to je za njega kraj priče. U svakom smislu.

I to je ono što nama nedostaje: sustav, odgovornost, suverenitet. Sjetimo se slučaja Maškarin u Rijeci, to je izvrsna paradigma hrvatskog mentaliteta i prevladavajućih odnosa o kojima govorim. Čovjeka su u Rijeci doveli na operaciju slijepoga crijeva, a završio je s odrezanom nogom. Tko je odgovoran? Doktor Nitko. Trbušna aorta koja se grana u ekstremitete nalazi se tu negdje u blizini slijepoga crijeva i može se dogoditi da je ekspert zahvati kliještima, čime se prekida dotok krvi u noge i nastupa nekroza, koja se rješava isključivo amputacijom. Pacijent može biti sretan što mu je barem druga noga spašena, jer i ona je visila o niti. Ali, nema odgovornosti. Odgovoran je– nitko. Zatim, baš kao i u politici, priča ide dalje. Taj problem pojavljuje se, kako je objavljeno u apstraktnoj bolničkoj izjavi za medije, kod operacija slijepoga crijeva u impresivnoj frekvenciji od 0,02 do 0,04 posto, što je po hrvatskim standardima više nego dovoljno da se operacijska ekipa i njezin voditelj, pazite sad, oslobode svake krivnje i odgovornosti. Sve je bilo u redu, svi su standardi zadovoljeni, samo noge više nema. Da je pacijent umro, tada bi se eventualno moglo razgovarati o nekakvoj pogrešci. Nadam se kako mi, kao država, nećemo umrijeti. Na temelju takve abolicije ne može se zaključiti ništa drugo nego da se u Hrvatskoj netko s građanima bezočno poigrava. Što još možemo očekivati? Da odemo na estetsku operaciju nosa i odrežu nam dio mozga, jer nam je netko prikliještio vratnu žilu, što je po nekim standardima dopušteno? I opet nitko ne bi bio odgovaran. Doduše, hrvatskoj političkoj sceni lobotomija bi mogla pomoći, ali svakako ne kao slučajan ili kolateralan zahvat. Trebalo bi zahvatiti ‘malo šire’. Alternativa je- međugorsko čudo.