NISU ZABORAVLJENI

IVAN ŠVRAKA Njegovi sinovi preživjeli su torture u srpskim koncentracijskim logorima, on nije

Autor

Tanja Belobrajdić

Izjave logoraša srpskih koncentracijskih logora, u Srbiji su demantirane, izražavala se nevjerica, te su najčešće nazivane propagandom i izmišljotinama, posebno ako se pitalo stanovnike gradova ili mjesta gdje su se ti logori nalazili, napose u Stajićevu, Begejcima, Sremskoj Mitrovici i Nišu. Ili nitko ništa nije znao, ili su čuli ''da su tamo dovedeni neki Hrvati, ali ne znaju ništa o njihovom zlostavljanju“ ili logore nazivaju ''sabirnim centrima“, iako su znali kako su tamo ljude držali zatočene protivno njihovoj volji.
 

14.08.2020. u 21:26
Ispiši članak

Ne postoje službeni podaci koliko je hrvatskih branitelja i civila ubijeno u srpskim koncentracijskim logorima , no pod terminom ''ubijeni u zatočeništvu“ barata se s brojkom oko 365. U to se ne ubrajaju ubijeni u logoru Velepromet, na stratištu Ovčara itd., ali brojka obuhvaća zarobljene branitelje s područja cijele RH. 

Koliko je ratnih zarobljenika ubijeno baš u logorima Stajićevo, Begejci, Sremska Mitrovica i Niš, konkretno s područja Vukovara, također još uvijek ne postoje službeni podaci. Razlozi tome su različiti, najčešće jer su brojne sudbine i dalje nepoznate, odnosno, izjave mogućih svjedoka različite, a ponekad i netočne. 

U ožujku 2002. godine, bilten broj 36 "Dokumentaciono informacionog centra Veritas", čiji je glavni i odgovorni urednik Savo Štrbac, u rubrici "Poginuli i nestali", prenio je tekst iz Blica od 20.03.2002., pod naslovom "Razmenjena tela 11 žrtava":

“ŠID - Ostaci četiri identifikovana i dva neidentifikovan tela, koja su doplovila Savom, a prekjuče ekshumirana na grobljima u Sremskoj Mitrovici, Inđiji i Šidu, juče su razmenjeni s Hrvatskom za posmrtne ostatke pet osoba koje traži SRJ. Na groblju u Inđiji ekshumirani su ostaci MARIJE TADIJANOVIĆ, na gradskom groblju u Sremskoj Mitrovici ostaci IVANA ŠVRAKE i GORDANE SENEŠI, dok su s groblja u Kovinu ekshumirani ostaci MILKE SARIĆ. Predstavnicima Hrvatskog ureda juče su predati i ostaci dve neidentifikovane osobe sahranjene na grobljima u Šidu i Inđiji, čiji će identitet utvrditi hrvatska strana“.


Ono što je srpska strana, očekivano, "propustila“ reći, a nažalost, ni u hrvatskim medijima o njemu se gotovo, do ovoga teksta, ne može pronaći ni slova, je da, Ivan Švraka, jedan od spomenutih u gornjem citatu, u Sremsku Mitrovicu  nije "doplovio“ Dunavom, a još manje Savom, niti je došao i ostao svojom voljom.

Ivan Švraka, branitelj Vukovara, zarobljen je u gradu u kojem je branio svoj dom, te je sproveden u logor Velepromet, odakle je pod prisilom, s drugim zarobljenicima, odveden u Srbiju u koncentracijski logor u Sremskoj Mitrovici, gdje je već prvoga dana po dolasku zlostavljan i mučen do smrti.

Ivan Švraka rođen je 20. svibnja 1936. godine u Trnavi, Đakovo, kao najstariji od sedmero djece Sofije rođ. Crnić i Ivana Švrake. U Trnavi je pohađao i osnovnu školu, a srednju, za građevinskog tehničara, završio je u Sarajevu, gdje je uz školovanje i radio, kako bi si osigurao za bolji život.

Vrijedan i radišan, s voljom da uspije, radio je i stjecao iskustvo u građevinskom poslu, da bi nakon nekoliko godina postao privatnik, rijetkost u ono vrijeme, te ubrzo zaposlio nekoliko radnika, čiji se broj s vremenom povećavao.

S građevinskom firmom radio je na području cijele bivše države, a 1970. godine, tijekom rada u Iloku, upoznaje buduću suprugu Anicu rođ. Kubica, s kojom se ubrzo vjenčaje, te seli na otok Krk.

Na Krku obitelj Švraka živi deset godina, prvo u Omišlju, zatim u Njivicama, a tamo im se rađaju i sinovi, 1971. godine - Igor (Rijeka), potom 1973. drugi sin, Ivan (Njivice), te 1974. i najmlađi, Dragan (Rijeka).

Godine 1981., zbog sklopljenog posla s Tvornicom Borovo, odnosno, obnavljanja njihovih prostora i trgovina, obitelj Švraka seli u Vukovar gdje Anica Švraka 1982. godine rađa četvrto dijete, kćerku Tatjanu, a Ivan Švraka se uključuje se u zadrugu Vučedol koja je okupljala obrtnike čija je struka bila vezana uz građevinske radove  različitog profila.

U vukovarskoj Šenoinoj ulici, koja je i 1991. godine nosila naziv kao i danas, obitelj Švraka sagradila je dom, koji su, iako upozoreni prije početka ratnih sukoba na moguće posljedice, te unatoč tome što ih je Ivanova obitelj uporno pozivala da se barem privremeno sklone u Đakovo, odlučili braniti.

Ivan Švraka se sa srednjim sinom Ivanom, te najmlađim Draganom, tada tek sedamnaestogodišnjakom, odmah stavlja na raspolaganje obrani grada, supruga Anica i kći Tatjana ostaju u skloništu u neposrednoj blizini njihovog zapovjednog mjesta, dok se njihov najstariji sin Igor, koji je upravo izašao iz JNA, te bio u Đakovu, zajedno s tri autobusa koja su dovezla našičke i đakovačke dragovoljce, 26. rujna 1991., također vraća u Vukovar, kako bi branio grad.

Zlatko Menges, zapovjednik logistike u 1. bojni 204. brigade, a koji je bio neposredni nadređeni Ivanu Švraki, za Ivana će imati samo lijepe riječi:

"Ivan je tada, među mladićima koji su branili grad kao i njegovi sinovi, bio jedan od starijih ljudi koji su se dragovoljno priključili obrani. Unatoč tome, bio je stalno na raspolaganju, nudio se sam za sve što je trebalo. Držao je stražu, nabavljao hranu, gdje god bismo ga poslali, mogli smo znati kako će odgovorno izvršiti postavljenu zadaću. Bio je ozbiljan, tih i miran čovjek. Dva starija sina su mu bila na prvoj liniji, jedan na Mitnici, drugi na Sajmištu, tijekom borbi obojica su ranjena, a najmlađi, tada još maloljetan, bio nam je kurir. Ne samo da je i on držao stražu, nego je, a za tim smo često imali potrebe, odlazio na prvu crtu dijela grada koju je naša bojna držala, tzv. položaje Osa, gdje je nosio poruke zapovjedniku Josipu Tomašiću, ali i do glavnog zapovjedništva, kad god se za tim ukazala potreba“.



Fanika Janko, pripadnica saniteta u istoj postrojbi, prisjetit će se obitelji Švraka:

 "Ivan je bio izuzetno dobar i tih čovjek. Nije puno pričao, ali je stalno bio na raspolaganju, nudio se za sve poslove, a opet, nevjerojatno skroman u svemu. Dobro se sjećam i njegovog sina Dragana, našeg kurira, nakon puno godina, sreli smo se ponovo na Veleprometu, u prostorijama gdje su nas držali zatočene i gdje smo se i vidjeli posljednji put. S tog susreta, imam sačuvanu našu zajedničku fotografiju. Nažalost, njegov otac, ubijen je u logoru“.
 

Zadnji put vidjeli oca

Dana 2.studenog, Igor Švraka je ranjen na položaju na Mitnici, a 14. studenog, budući da se oporavio, pa je mogao hodati, iz bolnice u kojoj je mjesta bilo sve manje, prevoze ga u sklonište gdje mu je bila obitelj. Tamo se već nalazio i njegov mlađi brat Ivan koji je na Sajmištu, gdje je bio na položaju, ranjen, u nogu.

Nakon sloma obrane grada, cijela se obitelj zatekla u istom skloništu iza nekadašnje Osnovne škole Vladimir Nazor, na mjestu današnje Policijske postaje Vukovar, odakle su 18. studenog 1991. pod prijetnjom bacanja bombi i ubojstava, izvedeni na veliko školsko dvorište. Ispred skloništa je odmah počelo zlostavljanje i maltretiranje, te su civili i zarobljeni ranjenici i branitelji pješice potjerani prema Veleprometu. Usput, kamioni su se punili zarobljenicima koji su odvoženi u prostor toga trgovačkog poduzeća koji je pretvoren u koncentracijski logor. Otpočela je trijaža, žene su odvojene od muškaraca, a tada su i sinovi Švraka posljednji put vidjeli svoga oca Ivana.
 
Igor Švraka
, ispričat će:

"Po dolasku u Velepromet, posljednji put smo se našli na okupu. Potom su odvojene majka i sestra na jednu stranu, otac na drugu, a nas trojica na treću. Nakon što smo čudom preživjeli zlostavljanje na Veleprometu, gdje su nam i školski prijatelji prijetili ubojstvom, između ostaloga, moga brata Ivana su vodili  na strijeljanje, ali ga je spasio jedan očev poznanik, utrpali su nas u autobuse koji su vozili u logor Stajićevo. Tata nije bio s nama, nikada ga više nismo vidjeli. Poslije smo saznali da je odveden u logor u Sremsku Mitrovicu. Iako smo majci pisali iz logora i pitali za njega, uvijek je izbjegavala odgovor. Maloljetni brat Dragan je razmijenjen prvi, a brat Ivan koji je iz Stajićeva prebačen u Niš, a potom u Sremsku Mitrovicu prije mene, od ljudi iz sobe u kojoj se nalazio, čuo je za njegovu smrt. Kada su i mene prebacili iz Stajićeva u Sremsku Mitrovicu, bio sam u sobi br. šest, treći paviljon, slučajno sam saznao kako se moj brat Ivan nalazi u petici. On mi je porukom  javio da su nam ubili oca. Svjedoci su ispričali kako su tatu odveli na saslušavanje odmah, prvi dan po dolasku, a vratili su ga u deci. Navodno je zatražio čašu vode i rekao – 'Hvala Bogu da se Igor spasio', i to je bilo sve. Preminuo je od batina“.

"Moji sinovi preživjeli su torture, njihov otac nije"

Anica Švraka, Ivanova supruga, prisjetit će se teških dana:

"Dana 18. studenog, predvečer, još uvijek se vidjelo, stigli smo na Velepromet. Muža su izdvojili u jedan od hangara, a sinove su odveli u zgradu ravno od kapije, kasnije sam čula da su je zvali "soba smrti“. Otamo su srednjeg sina izveli na strijeljanje, ali ga je spasio jedan mužev poznanik, bio je na Veleprometu u uniformi i činilo se kako je jedna od važnijih osoba tamo, zvali su ga 'vojvodo'. Poznavao nas je, jer se prije rata i on bavio građevinom. Ja i devetogodišnja kći smo stajale u jednom kutu kada sam spazila mladića u uniformi JNA, bio je to prijatelj mojih sinova, dolazio nam je u kuću, znam da je bio Makedonac, pa sam ga imala hrabrosti zamoliti da ode pogledati što je s njima. Odbio me je, rekao je da će biti ispitani, pa ako nisu ništa zgriješili, bit će pušteni, u suprotnom, odgovarat će za ono što su radili. U strahu i brizi dočekali smo sljedeće jutro, 19. studenoga, vuklo me je da idem tražiti muža i sinove, a bojala sam se ostaviti moju Tatjanu samu. Tada su iz hangara na dvorište izveli ljude, postrojili su ih u nekoliko redova, a među njima sam ugledala i moga supruga Ivana. Približila sam mu se koliko sam mogla i doviknula mu: 'Što da radim, kuda da idem?', a on mi je odgovorio da radim što god znam, da njih voze nekuda, on ne zna gdje. Jedan čovjek koji je s nama bio u skloništu, uplašeno mi je dobacio: "Anice, voze nas u Mitrovicu, ako vidiš moju ženu, reci joj da će nas sve pobiti!'"

Tatjana i ja smo s drugim ženama također odvedene u Mitrovicu, tamo su nas u jednoj dvorani držali nekoliko dana. Nakon toga su rekli da nas puštaju kod Tuđmana, ali budući da sam u Sremskoj Mitrovici imala poznanike, odlučila sam ostati i saznati što se dogodilo s mojim mužem i sinovima. Uspjela sam doći do jednog oficira, zvao se Manojlović, koji mi je rekao da je moj muž mrtav, da je prvi dan umro, a da su sinovi na ispitivanju. Počela sam jako plakati i molila sam ga da me barem pusti da ih na trenutak vidim, ali me je odbio. Poslije sam saznala da me je slagao, moji sinovi tada uopće nisu bili u Mitrovici, ali je sve podatke o njima znao, vjerojatno iz saslušavanja drugih. Preko poznanstava, uspjela sam saznati kako je moj suprug sahranjen na groblju u Mitrovici, a budući da ga je pokopao upravo poznanik, molili smo ga da na njegov križ ureže 'Ivan Švraka' kako bi se znalo da je to njegov grob. Pored Ivana sahranjen je još jedan logoraš ubijen prvoga dana po dolasku u Mitrovicu, bio je to Đuro Tvorek.

Unatoč tome što smo znali gdje je moj suprug sahranjen i okolnosti smrti, tek 20. ožujka 2002. godine, hrvatskoj državi predani su njegovi posmrtni ostaci. Dana 16. svibnja pozvani smo na identifikaciju u Zavod za sudsku medicinu na Šalati, a Ivanov pokop bio je 21. svibnja 2002. na groblju u Đakovu, dan nakon njegovog rođendana. Moja tri sina su preživjela torture u srpskim koncentracijskim logorima  Stajićevu, Nišu i Sremskoj Mitrovici, njihov otac, nažalost nije“.

Kada je zarobljen u gradu kojega je branio, odveden u srpski koncentracijski logor u Sremsku Mitrovicu gdje je zlostavljan do smrti, Ivan Švraka, suprug i otac, imao je pedeset i pet godina. Ivane, nismo te zaboravili.

Komentari

Pozivamo čitatelje/komentatore da u svojim komentarima njeguju civiliziranu raspravu. Portal Direktno ne može se smatrati odgovornim za komentare koji sadrže uvrede, klevete, govor mržnje, huškanje i/ili poziv na nasilje. Takvi komentari bit će obrisani, a u posebno ekstremnim slučajevima mogu biti i potpuno onemogućeni. Sporne komentare čitatelji mogu prijaviti na [email protected], uz priloženu poveznicu na pripadajući članak i navođenje autora i sadržaja spornoga komentara.