Ivan Senčić - Cai podignuo je kćer i rekao: 'Ona je pola mene'; kao da je predosjećao da se neće vratiti...

Uz zapovjednika te grupe, Vlatka Baloga, rodom iz Đakovačke Satnice, za odlazak u Vukovar dragovoljno se javljaju Krešimir Ratković, Željko Patarić, Josip Perković, Mihajlo Let, Mladen Čupić – Haš, Franjo Bubalo, Goran Sertić, Zlatko Adžić, Damir Kalapati i Ivan Senčić – Cai.

Po dolasku u Vukovar, Vinkovčani iz MZ Kolodvor, raspoređeni su u Borovo naselje, kao grupa za ispomoć braniteljima na položajima na Domu tehnike i Internatu, ali ih ubrzo šalju na Mitnicu, na položaj poznat kao GRIČ 6. Dana 22. rujna 1991. godine, policijskim vozilom koje im je odobrio zapovjednik policije Stipo Pole, točnije, "Yugom" sa starim natpisom 'milicija', Vlatko Balog u pratnji Franje Bubala odlazi u Đakovačku Satnicu na očevu sahranu. Tamo ga već čekaju dva mlađa brata Zvonko i Miro Balog, koji su se dan ranije, ne znajući za očevu smrt, vratili iz Njemačke kako bi se uključili u obranu Hrvatske.

Iako obojica inzistiraju da se s Vlatkom upute za Vukovar, Vlatko Balog pristaje povesti samo brata Miru, a Zvonka odbija budući da ima dvoje male djece. Dan kasnije, Vlatko i Miro Balog te Franjo Bubalo, vraćaju se na položaj, ali Zvonko Balog ne odustaje, sam odlazi u Vinkovce i s drugom grupom Vinkovčana 26. rujna 1991. godine, odlazi u Vukovar, gdje se pridružuje braći.

Od trinaest hrabrih mladića, jedan će poginuti, a jedan će kao teški ranjenik izaći u humanitarnom konvoju. Samo jedan od njih će uspjeti izaći u proboju. Ostalih deset će, iako su svi, a neki i više puta ranjavani, živi dočekati slom obrane grada. Od njih će čak petorica biti deportirani na stratište Ovčara gdje su nemilosrdno pogubljeni. Za sudbinu dvojice se još uvijek sa sigurnošću ne zna. Jedan od njih je diplomirani inženjer elektrotehnike, Ivan Senčić Cai.

Ivan Senčić rođen je  u 21. veljače 1964. godine u Vinkovcima kao prvi od dvoje djece Cecilije rođ. Radić i Martina Senčića. U rodnom gradu pohađao je tadašnju VI. Osnovnu školu, danas OŠ Ivana Mažuranića, a potom vinkovačku gimnaziju u kojoj je kao jedan od najboljih učenika generacije oslobođen polaganja mature.

Nakon odsluženja vojnog roka u ondašnjoj JNA, u Vranju, Republika Srbija, Ivan u Zagrebu upisuje ETF, elektrotehnički fakultet. Kao iznimno dobar i uspješan student, brzo je zamijećen, pa ubrzo postaje stipendist poduzeća "Rade Končar", zbog čega mu je nakon završenog fakulteta bio osiguran posao. U rijetko slobodno vrijeme rekreativno bi zaigrao tenis ili nogomet, ali uz studentske obveze, najviše je vremena provodio pomažući roditeljima koji su se bavili poljoprivredom, radeći na obiteljskom salašu, kako su ga nazivali - 'stanu' ili u vinogradu. Godine 1990.  Ivan se ženi dugogodišnjom djevojkom Dubravkom rođ. Tomić, a ta će godina za oboje biti osobito značajna.

Dubravka Senčić ispričat će: "Ivan je bio moja prva, velika ljubav. Zajedno smo išli u gimnaziju, no tada sam još skrivala simpatije prema njemu. Na njegovoj drugoj i mojoj trećoj godini fakulteta, budući da je on jednu godinu zbog odlaska u vojsku, za mnom kasnio, postali smo momak i djevojka. Oboje smo diplomirali 1990., prvo ja, potom smo se vjenčali, a onda je diplomirao i Ivan. Iste godine, u listopadu, rodila nam se kći Martina. Iako je nakon fakulteta Ivan neko vrijeme radio u Končaru, budući da sam se ja vratila u Vinkovce, a nismo željeli biti razdvojeni, dao je otkaz, potom je radio na popisu stanovništva, kratko na zamjeni u Tehničkoj školi kao profesor matematike, da bi se pred sam rat zaposlio u struci, u vinkovačkom Tehnoprojektu".

Pojašnjavajući zašto su Ivana zvali 'Cai', pa i danas, u razgovoru i ona sama, Dubravka će reći: ''Tako ga zovemo oduvijek. Iako mnogi izgovore 'Caj', točno je 'Cai', po našem, vinkovačkom žargonu – Ivica, pa Ica, a onda i Cai i tako je nadimak ostao".

A oni koji su poznavali Caia, reći će kako je bio iznimno pozitivna osoba, vedra duha, pokretač u društvu. Njegov suborac Goran Sertić, potvrdit će: "Ivan je bio jako staložen i u svemu je vidio nešto pozitivno, pa i kad je ranjen u ruku, kada smo se posljednji put sreli, rekao mi je – 'Pogledaj, mogu ispod gipsa mrdati s malim prstom!', čemu se kao dijete veselio".

A u Vukovar, Ivan Senčić se zaputio krijući od obitelji kamo odlazi, kako se ne bi odviše brinuli. Dubravka Senčić s tugom se prisjeća:
"Ni u snu nisam pomislila kako moga Ivana vidim posljednji put i da se on s nama oprašta. I prije je odlazio i dolazio na brzinu, pa sam mislila da je tako i taj dan. Našu Martinu koja još nije napunila ni godinu dana i cupkala je u krevetiću, podigao je i poljubio, pa mene, pa se opet vratio k njoj, ponovo je uzeo na ruke i rekao: 'Ona je pola mene', kao da je predosjećao da se neće vratiti. Teško mi je kada se sjetim kako sam se, ništa ne sluteći, ljutila što je u sobu ušao u prašnjavim čizmama…".

Damir Kalapati, reći će: "Ivan mi je kao osoba odmah 'legao'. Stvarno je bio ispravan čovjek, vrlo hrabar i veliki domoljub. Inače, mi smo većinom bili momci, a on je ostavio suprugu i kćerku koja je, upravo, dok smo bili u Vukovaru, 26. listopada, napunila godinu dana. Od nekoga je uspio nabaviti litru pića i počastio nas, da obilježimo njen prvi rođendan".

Ivanov suborac Miro Balog, ispričat će: "Dana 2. studenoga, točno mjesec dana nakon pogibije moga brata Vlatka, poslani smo na ispomoć na Sajmište. Prvo smo došli u Tekstilnu školu , a otamo su nas rasporedili u nizu, po kućama, po trojicu ili četvoricu. Ivan Senčić, Mladen Čupić Haš, moj drugi brat Zvonko i ja, bili smo na položaju u Prvomajskoj ulici na kućnom broju 76, uz Desnu Supodericu, preko puta minimarketa. Došli smo u noći, a oko tri sata poslijepodne su nas uočili četnici. Uslijedio je žestok napad pri čemu je prvo u ruku, u podlakticu, ranjen Ivan, a onda i Haš, metak mu je prošao kroz vilicu. Više se nismo mogli braniti, Ivanu smo podvezali ruku, a onda smo Haša koji je bio u nesvijesti, nas trojica, Zvonko i ja, ali i Ivan s tako ranjenom rukom, odnijeli u bolnicu. U noći, nismo znali gdje smo, gdje su nas uopće doveli, orijentir nam je bio neboder koji je gorio. Sjećam se da smo prešli preko nekog željeznog mosta, pa preko igrališta i groblja".

U sačuvanim dokumentima ostat će upisano kako su Mladen Čupić Haš i Ivan Senčić u bolnicu zaprimljeni 2. studenog 91. u 17.55 minuta. Obojica će živi dočekati slom obrane grada i ulazak pripadnika JNA i četnika u vukovarsku bolnicu. Vukovarska ginekologinja, tada mlada liječnica u Ratnoj bolnici Vukovar, dr. Mirjana Semenić, prisjetit će se kako ih je obojicu vidjela dok su izlazili, nakon što je pokretnim ranjenicima zapovjeđeno da izađu van.

U strip albumu "Vukovar: Haš", autor Nenad Barinić, prema dostupnim podacima, pokušao je rekonstruirati ubojstva zarobljenih ranjenih vukovarskih branitelja koji su iz bolnice deportirani u Negoslavce, selo udaljeno sedam i pol kilometara južno od Vukovara, gdje su prema iskazima svjedoka zlostavljani i posljednji put viđeni. Do danas, unatoč svim potragama, njihova tijela nisu pronađena kako bi bila dostojno pokopana.

Goran Sertić će reći: "Puno je godina prošlo od rata. Neke stvari čovjek zaboravi, potisne… Kad se prisjećam mojih suboraca, osobito onih kojih više nema, nastojim im prizvati lica, sjetiti se njihovih dobrih osobina, pa ih vidim, onako, s osmijehom…".

Dubravka Senčić će u suzama ispričati: "Kao visokoobrazovani, imali smo mogućnost dobiti posao 'negdje vani'. Cai je bio diplomirani inženjer elektrotehnike, a ja sam diplomirala na Građevinskom fakultetu. Ujak moga oca živio je u Njemačkoj, i on nas je zvao k njemu. Kada sam to rekla Ivanu, naljutio se, rekao mi je: 'Da mi to više nikada nisi spomenula!'. Sve bi dao za Hrvatsku. Iz Vukovara se uspio javiti mojim roditeljima, zahvalio im je što su malenu i mene sklonili u Zagreb, na sigurno. Rekao im je da je ranjen, a mi smo se tome gotovo radovali. Vjerovali smo kako će u bolnici biti siguran, da će jugo armija poštovati odredbe Ženevske konvencije te civilizirano i humano postupati prema ranjenicima. Kako smo se strašno prevarili. Ipak, tražili smo ga svuda, a budući da je Martina bila malena, moj otac i djed su sačekivali  razmjene, s njegovom fotografijom obilazili preživjele vukovarske branitelje, odlazili u Crveni križ… Do nas su dolazile različite dezinformacije, priče, hvatali smo se za svaku sitnicu, nadali… Ja bih i danas više voljela da živi i nekim drugim životom, bilo što, neka nije sa mnom, samo da je živ… Ne mogu vjerovati da tako dobrog čovjeka nema, da ga je netko tako bešćutno ubio… I ako je već morao stradati, da nije poginuo od metka, nego…tako…Moj Cai…Tako nam nedostaje…".

Kada je nakon sloma obrane Vukovara i ulaska JNA, srpskih paravojnih jedinica i četnika u vukovarsku bolnicu, kao ranjenik zarobljen i odveden u Negoslavce gdje mu se gubi svaki trag, Ivan Senčić – Cai, suprug, otac, sin i brat, imao je dvadeset i sedam godina. Cai, nismo te zaboravili.

**********************
- Dana 2. listopada 1991. po povratku s brifinga iz zapovjedništva, uslijed minobacačkog napada, poginuo je Vlatko Balog.

- Kao ranjenici, zarobljeni su i pogubljeni na Ovčari – Zvonko Balog, Krešimir Ratković, Željko Patarić, Josip Perković i Mihajlo Let.

- Kao ranjenici, zarobljeni su, odvedeni u nepoznatom smjeru i pogubljeni – Mladen Čupić Haš i Ivan Senčić. Njihovi posmrtni ostaci još uvijek nisu pronađeni i dostojno sahranjeni.

- Kao ranjenici, zarobljeni su Goran Sertić i Zlatko Adžić te odvedeni u srpske koncentracijske logore.

- Miro Balog, kao teški ranjenik zlostavljan je u bolnici, no od sigurne pogibelji spasio ga je pravoslavni svećenik koji je ležao na krevetu pored, a koji se zauzeo za njega, budući da mu je Miro prethodno također spasio život. Milovan Šijaković, poznatiji kao pop Đoko, u bolnicu je dovezen isti dan kada i Miro, amputirana mu je noga, a ispričao je kako je Miro s njim u bolnici dijelio hranu, vodu i cigarete i pomogao mu da preživi. Miro je iz bolnice odveden u Negoslavce, potom Šid i Sremsku Mitrovicu, a nakon nekoliko dana transferiran je u slobodni dio Hrvatske.

- Damir Kalapati, jedini od njih, do 17. studenoga 1991. godine kada se uputio u proboj iz Grada u okruženju, nije bio ranjen. U šumi Adica, tek što su se spustili do Vuke, nagazio je na protupješačku minu, pa nije bio u stanju hodati dalje. Ipak, s drugom grupom branitelja koji su također krenuli u proboj, tako ranjen uspijeva doći u blizinu Bogdanovaca, gdje od iscrpljenosti ponovo odustaje, odbija da netko ostane s njim te ponovo ostaje sam. Prikupljajući snagu nekoliko dana, sedam dana kasnije, 24. studenoga 1991. godine, kroz njive i kukuruze uspijeva doći do tzv. Male Bosne u Vinkovcima, na slobodni teritorij.

- Franjo Bubalo koji je prilikom pogibije Vlatka Baloga i sam teško ranjen, izašao je s humanitarnim konvojem iz Vukovara. Za vrijeme koje je konvoj bio u Šidu, Franjo Bubalo, zajedno s drugim teškim ranjenicima, izveden je iz kamiona i fizički zlostavljan. Pa ipak, unatoč teškim ranama, preživio je.

Hvala vam, Vukovar pamti svoje heroje!