IVAN IVIŠIĆ 'KOMBAJN' Čvrst, jak, miran i hrabar - mlađima je bio kao otac, pazio je na sve, voljeli su ga...

Kada je Ivan napunio šest godina, njegova se obitelj iz Košuta preselila u Borovo naselje gdje su mu se roditelji zaposlili u Tvornici gume i obuće Borovo, a on će ubrzo krenuti u OŠ ''Ivan Goran Kovačić'', danas OŠ ''Siniše Glavaševića''. Nakon osnovnoškolskog obrazovanja u Vinkovcima će upisati Tehničku školu, metalski smjer, a potom otići u JNA, u Risan, Crna Gora. Nakon odsluženja vojnog roka zaposlit će se u borovskoj tvornici, pogon Strojara, gdje će raditi sve do početka Domovinskog rata.

Prijatelji  koji su ga poznavali iz predratnog vremena i koji su s njim odrastali i momkovali, opisat će ga kao izuzetno društvenog mladića te ispričati kako je od rane mladosti bio čvrst i jak, bavio se atletikom, igrao nogomet, a kasnije je bio i strastveni lovac.

Jedan od njih, Danijel Rehak, kroz smijeh će se prisjetiti: 

''Ma bio je sjajan. Dobar momak kao duša, baš dobar. Nadimak 'Kombajn' dobio je kasnije, kada je počeo trenirati nogomet. Igrao je u juniorima Borova, potom je prešao u Radnički te kasnije u Bogdanovce. Na terenu je bio nezadrživ. Onako čvrst i jak, rušio je sve pred sobom. Igrao je beka i kad bi projurio, po dvojicu bi 'odnio' sa sobom. Čistio je ispred sebe kao kombajn. Tako smo ga i nazvali''. 

Godine 1972. godine Ivan Ivišić oženit će Mariju Balić koja će im godinu dana kasnije roditi sina Hrvoja, a potom 1978. i drugog sina Igora. Složna i od susjeda poštovana obitelj brzo će napredovati uz vrijedne Ivanove ruke jer se gotovo cijelo svoje slobodno vrijeme Ivan i privatno bavio bravarijom, najčešće izrađujući ograde.

Ivanovi prijatelji i susjedi, kasnije suborci, prisjetit će se kako se Ivan među prvima uključio u organizaciju prvih demokratskih izbora, a već pri prvim naznakama ratnih sukoba i u organizaciju obrane Borova naselja. Na straže s kojih je nerijetko išao na posao u jutarnju smjenu, u početku je odlazio s lovačkom puškom, vlastitim naoružanjem. Izuzetno domoljubno orijentiran nije niti malo dvojio kako treba ostati, čuvati i braniti svoj dom. Njegova obiteljska kuća bila je i prvi položaj, posljednja kuća u Bosanskoj ulici, ili prva do linije gledajući od silosa.

Njegov suborac Zlatko Panković ispričat će:

''Bio je hrabar čovjek, srčan, uvijek prvi i zanimljivo, kao da nikad nije bio umoran. Imao je obitelj koja nije bila u Vukovaru, pa iako je zbog toga bio mirniji, jako su mu nedostajali. Taj dan, kada je poginuo, danas je točno trideset godina, bio je pakleni dan. Oko podneva je započeo žestok napad iz smjera Bršadina. Napad je bio usmjeren na Vinogradsku ulicu, ali tukli su i po Bosanskoj i Bosanskom odvojku kako bi nas onemogućili da im pružimo otpor na Bobotskom kanalu. Sa silosa su nas gledali kao na dlanu.

Sjećam se, Ivan je krenuo u izviđanje u Bosanski odvojak kada ga je pogodio geler od tenkovske granate. Pogodio ga je samo jedan, ravno u srce, na mjestu je preminuo. Nama mlađima je bio kao otac. Uvijek bi nas upozoravao: ' Stavi šljem, ne trči, pazi, polako, provjeri…'. Voljeli smo ga. Kada je poginuo, svima nam je to bio veliki udarac…''. 

Nakon Ivanove pogibije, suborci su ga odnijeli u zapovjedništvo, u Mustang na Trpinjskoj cesti, a sljedeći dan je pokopan u dvorištu borovskog vrtića. Nakon sloma obrane grada, za vrijeme okupacije, tijekom humane asanacije terena, njegovi su posmrtni ostaci premješteni u masovnu grobnicu na Novom groblju Dubrava, odakle će 1998. godine biti ekshumirani. 

Ivanov mlađi sin Igor, prisjetit će se:

''Za tatinu smrt čuli smo slučajno. U Tučepima gdje smo majka, brat i ja bili smješteni, nalazila se i naša prijateljica i susjeda Kata Zadro s mlađim sinom Josipom. Mama i ja smo se zatekli kod nje u sobi kada je uspjela uspostaviti vezu sa starijim sinom Tomom koji se nakon proboja nalazio u Vinkovcima. Dok su njih dvoje razgovarali, mama je doviknula teta Kati: 'Pitaj zna li što za moga Ivana!' i teta Kata ga je upitala. A onda joj je slušalica ispala iz ruku…''. 

Nakon mirne reintegracije, ekshumacije i identifikacije na Novom groblju, posmrtni ostaci Ivana Ivišića u svibnju 1998. godine pokopani su na Memorijalnom groblju žrtava iz Domovinskog rata u Vukovaru.

Kada je poginuo u obrani svoga grada i Domovine, Ivan Ivišić, suprug i otac, imao je četrdeset i četiri godine.

Ivane, nismo te zaboravili.