Brodićeva iscrpna analiza referenduma: Evo što se događa u Makedoniji

Propao je referendum u Makedoniji, s referendumskim pitanjem koje je podrazumijevalo promjenu imena države i naroda radi ulaska euroatlantske asocijacije. Referendum je propao zato što na njega nije izišao zakonski minimum birača, koji je propisan makedonskim zakonom, a to je 50 posto birača prema važećem popisu stanovništva (oko 900 tisuća).

Bez obzira na to što je referendum savjetodavan. Izašlo je oko 560 tisuća birača (36 posto) od kojih je više od 90 posto kazalo kako su za promjenu identiteta svoga političkog naroda radi ulaska u euroatlantske integracije.

Organizatori referenduma (koalicija okupljena oko SDSM-a, socijaldemokratske stranke), usprkos padu cenzusa, proglašavaju pobjedu, naglašavajući kako je referendum savjetodavni i kako će sada Sobranje donijeti odluku o promjeni imena. Međutim, prema ustavu Republike
Makedonije (kako se ta zemlja ustavno zove i pod kojim ju je imenom priznalo već dobar dio zemalja EU-a, među kojima i Hrvatska) za to je potrebno dvotrećinska većina Sobranja.

Sobranje broji 120 parlamentaraca, od kojih su 59 pripadnici vladajuće koalicije, uvjetno 61. Naime, ovaj je saziv Sobranja konstituiran bez kvoruma, rekli bismo čak i oktroiran, ali to je druga tema, jer su vladajući lokalnim izborima, kada su pobijedili u više od 80 posto lokalnih
sredina, stekli legitimitet. O legalitetu i tako odlučuje moć, obnašatelj vlasti.

Narušeni legitimitet makedonskog Sobranja 

Taj je legitimitet sada opasno narušen, jer je i oporba, koja se kune u homogenost, proglasila je pobjedu, zbog pada cenzusa koji je postignut nakon organizirane kampanje bojkota. Kampanju su predvodili čelnik oporbena VMRO-DPMNE Hristijan Mickovski i predsjednik Republike Makedonije Đorge Ivanov.

Inzistirali su na tome kako je većina Makedonaca za ulazak u euroatlantske integracije, ta za ulazak u Uniju su bili spremni prije bilo koje zemlje na Balkanu, ta obojica, kao predvodnici, su krajnje prozapadni političari. Ali, tvrdili su kako Makedonija zbog tri sporazuma koja je postigao premijer Zoran Zaev, ne može platiti cijenu gubitka povijesnog, političkog, jezičnog i nacionalnog identiteta.

Potonji je nastajao krajem 19. i početkom 20. stoljeća, istina kasnije od velikog dijela europskih političkih naroda, što ne znači kako etnički identitet nije postojao u vrijeme Osmanskog carstva, ali i Bizanta (čitati Konstantina Porfirogeneta, O upravljanju carstvom). Sve to bez obzira na odsustvo države i bez obzira na to što makedonski susjedi tvrde drugačije, potpomognuti dijelom anacionalnih intelektualaca koji žele da najmanje 2 milijuna ljudi plate cijenu gubitka identiteta zbog europskog projekta, unutar kojega je sve jača ideja o Uniji kao zajednici suverenih država nasuprot ideji o jedinstvenoj naddržavi.

Ima takvih puno, kao da se svi gase žeđ na istom izvoru zamućene vode. Tako nam Donald Tusk poručuje "kako se rijetko kada u životu pruža prilika promijeniti ime vlastitog naroda", Johannes Hahn kako mu se više sviđa Sjeverna Makedonija nego FYROM, svjesno manipulirajući, jer FYROM nije ustavno ime države, a Sjeverna Makedonija bi morala biti.

U domaćoj javnosti se osobito istakao profesor Tvrtko Jakovina koji je u jutrošnjoj U mreži prvog na HRT-u, svjesno ili ne, ponovio pogrešnu tezu makedonskih susjeda (on bi kao povjesničar to trebao znati) kako su Makedonci nacionalni identitet krenuli stjecati u posljednjih
dvadeset godina (!), no to je sve tema nekog drugog teksta, nekog povijesnog pregleda.

Vratimo se mi na razloge kampanje #Bojkotiram.

Od kad je oktroirana vlast Zorana Zaeva, koja je legitimitet stekla na lokalnim izborima nakon preuzimanje Sobranja, koje je pak isforsirano na ulici Šarenom revolucijom, a popraćeno uhićivanjem brojnih neistomišljenika, ta je vlast potpisala dva katastrofalna sporazuma za
makedonske nacionalne izbora, a s trećim je koalirala.

Tiranska platforma, sporazum koji je nastao prije parlamentarnih izbora, direktno kršeći Ohridski sporazum, prema kojemu je stožernim strankama pojedinog naroda zabranjeno koalirati, donijela je u program Zaevljeve vlade stremljenje federalizaciji zemlje te dvojezičnost (albansko makedonsku) na cijelom teritoriju zemlje, čak i tamo gdje Albanaca nema.

Jaki dijelovi te platforme su separatistički, zalažu se za odcjepljenje zapada Makedonije i formiranje Republike Iliride. Ta ljubav ide do toga da je u makedonskom parlamentu prilikom te suspektne konstitucije svirana albanska državna himna prije makedonske i do toga da je Zoran Zaev odbio doći na finale rukometne Lige prvaka koju je igrao skopski Vardar jer je na drugom mjestu igrala Shkendia, albanski nogometni klub iz Tetova.

Nakon toga je (anti)junak ovog teksta, sada već kao premijer, potpisao Sofijski dogovor, prema kojem je "priznao" kako Makedonci ne postoje. Oni su naime zaseban kulturni identitet Bugara.

To što je bugarska povijest, književnost i crkvenost započela na teritoriju Vardarske Makedonije, to gore po istinu. Zato se prije nekoliko tjedana bio primoran ispričati Bojku Borisovu, bugarskom premijeru, što je nazvao Ilindenski ustanak makedonskim, nakon diplomatske note.

Uzgred, postoje još i Pirinska Makedonija i Egejska Makedonija. Pirinska je pripojena Bugarskoj nakon Balkanskih ratova i Prvog svjetskog rata Bugarskoj, koja je Makedonce asimilirala. Što je i današnja bugarska navada politikom liberalnog davanja putovnica.

Apsurdno, Bugari su bili glavni saveznik Makedonaca između dva rata, ali kasnije i okupatori, protiv kojih je upravo VMRO poveo pobunu. Baš su predstavnici VMRO-a, s izuzetkom Kire Gligorova (koji je tamo bio zapisničar), bili glavni izaslanici na Drugom zasjedanju AVNOJ-a u
Jajcu. Junak nekoliko knjiga uvaženog profesora Tvrtka Jakovine, Josip Broz, dolaskom u Skopje išao se prvo pokloniti Goci Delčevu, čovjeku koji, prema današnjoj izjavi uvaženog analitičara makedonske povijesti i politike, očito nije znao kojeg je identiteta zato što živio na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće.

Druga, Egejska Makedonija pripala je Grčkoj, odakle su Makedonci protjerani nakon građanskog rata, u jednom od rijetkih nepriznatih europskih genocida, 1948. godine. Treći je sporazum bio predmetom ovog referenduma, onaj iz Prespe. Prethodili su mu solunski dogovori, na kojima je premijer Republike Makedonije izjavio kako njega ne zanima kako će se njegova država zvati jer je on kozmopolit, a nije primarno Makedonac.

Prespanski sporazum obuhvaća promjenu ustava Makedonije u smislu promjene identiteta. Pa će se zemlja zvati Sjeverna Makedonija, narodne pjesme moraju se u tom smislu promijeniti ako se izvode izvan granica zemlje, a posebna grčka komisija nadgledat će kurikulum nastave povijesti i geografije (niti unutar Makedonije Solun se neće moći zvati nego grčkim imenom. Nastavak genocida iz 1948.godine?).

Haška presuda na strani Makedonije 

Još je nešto na strani VMRO-a i predsjednika države. A to je presuda međunarodnog suda u Haagu iz 2009. godine po tužbi Grčke protiv Makedonije u identitetskom sporu.

Pojednostavljeno, sud je presudio u korist Makedonije, objašnjavajući kako se sadašnji Makedonci imaju pravo koristiti identitetom antičkih Makedonaca jer oni više ne postoje, a dijele isto podneblje u različitim vremenima. Kako antički Makedonci nisu današnji Grci, sud je citirao
Aristotela, koji je zapisao da je poučavao barbarina Aleksandra, dakle ne Helena.

To, što današnji Makedonci nemaju nikakve veze, osim podneblja s ondašnjima, to je jasno svakom razumnom čovjeku, a incidentni kič ma makedonskim ulicama valja tumačiti frustracijom genocidom i blokadom, nikako drugačije. Dojam je makedonske intelektualne elite, akademije znanosti i velikog dijela profesora sa skopskog sveučilišta, kako je ovakve sporazume, s ovakvim uvjetima za Makedonce, moglo
dogovoriti i nerođeno dijete.

Osobno bih rekao kako bi bolje uvjete postigao spomenuti profesor koji danas kaže kako Makedonci stvaraju identitet tek dvadeset godina. Pri tome uvaženog profesora nikako ne treba uspoređivati s nerođenim djetetom u intelektualnom ili kojem drugom smislu.

Obje strane su proglasile, dakle pobjedu, a u Sobranju vlada pat pozicija između infantilnih prozapadnjaka i onih prozapadnjaka koji se nisu spremni riješiti vlastitog identiteta. Između gospode koja je zaustavila strane investicije, prijetila uhićenjima neistomišljenicima i
nepodobnim investitorima, zadužila zemlju u godinu dana više nego li je zadužena u posljednjih petnaest, koja se pozivaju na demokraciju i one gospode koju takvi nazivaju rusofilima (usprkos tome što su svi od njih formativne godine proživjeli na Zapadu), a koji su demokratskim putem srušili cenzus referenduma, a gospodarski im je išlo prilično dobro, usprkos blokadi. Makedonija je godinama imala rast, bila prijatelj stranih investicija, niskih poreza i niske zaduženosti.

Čini se kako doista slijede pripreme za prijevremene izbore i to je jedino pošteno u trenutku kada je jasno da je Zaev na ključnom referendumu doživio poraz od homemade proizvođača ajvara, kako na društvenim mrežama šaljivo zovu ljude koji su bojkotirali referendum.

Obje se strane pozivaju na neprovođenje biračkog i popisa stanovništva te bi bilo pošteno da se on i provede, jer rezultati ovog referenduma kažu kako u zemlji više nema toliko ljudi kao na prošlom popisu. Naime, rezultati izlaznosti daju nam za pravo zapitati se zbog čega je došlo do odsustva albanskih birača?

Ako se provede popis i pokaže se da njih ima manje nego li na prošlom popisu, ispod 20 posto, mogao bi pasti Zakon o dvojezičnosti, ali i neke druge povlastice iz Ohridskog sporazuma, namijenjenih konstitutivnom narodu, potpisanog nakon pobune 2001. godine, koju je predvodio
čelnik stožerne albanske stranke u Makedoniji Ali Ahmeti.

Umjesto zaključka, to što su, iz nekog neformalnog ministarstva za informiranje Europske komisije, sugerirali premijeru Zaevu proglasiti pobjedu usprkos cenzusu i to što on sada tvrdi kako ima podršku 90 i kusur posto birača te to što se američki ministar obrane osobito angažirao u ovoj perceptivnoj akrobaciji, ne bi trebalo puno pomoći. Ta Zoran Zaev je i na parlamentarnim izborima ustvrdio kako svi oni koji nisu izašli na izbore zapravo podržavaju njega, jer nisu glasovali za Nikolu Gruevskog (posrnulog i pravomoćno za korupciju osuđenog bivšeg
premijera)

Uostalom, demokratski standardi, europske vrijednosti i ostala mitska mjesta liberalne demokracije nije moguće nametati kroz suspenziju identiteta jednog političkog naroda, taman da je isti stvoren i prije godinu dana (a nije), kampanja #Bojkotiram to je jasno pokazala.