Istrani i Istra, Istria i Istrijani i jedan mali vođa jedne nedovršene nacije

- Nitko ne može zastupati interese naših županija i naših građana bolje nego oni koji svakodnevno žive kroz svoje gradove, općine i županije - poručio je Miletić. - Mi po mišljenje ne moramo u Zagreb. To nas razlikuje od ostalih i to naši sugrađani i očekuju od nas - dodao je.

Ništa posebno, reći ćete: još jedan lider IDS-a Istru vidi kao snažan regionalni entitet, nezainteresiran za Hrvatsku u cjelini: Miletić nastupa kao da je riječ o vječnim lokalnim izborima, naprosto stoga jer ga zemljla zgoru Učke – ne zanima. Što misli Zagreb, to je Miletiću irelevantno, jer, budimo pošteni, Miletiću i IDS-u ni sama Hrvatska nije od neke važnosti.

Ne treba se sada uzrujavati: chorus-line takve politike ionako je, i u ovoj drugoj generaciji, lako pravno sankcionirati, no zanimljivo je vidjeti da ni next level istrijanstva ne vidi bjelodanu istinu svoga projekta: istrijanski je projekt prošlost, svršena stvar. U tom smislu IDS je kao kojot koji je izletio iz zavoja, već se nalazi u zraku, no prije no sto padne mora pogledati u ponor: u bezdan vlastite propasti.

Objasnimo najprije što se pod tom propašću istrijanskoga projekta misli. Nikako ne ono što misli Kajin: Damir Kajin Jakovčiću je predbacivao neuspjeh IDS-ove politike u Istri ilustrirajući to suhoparnom političkom statistikom: od 45 istarskih gradova i općina, IDS ima vlast u njih 23, dok je 1993. IDS bio na vlasti u svima osim u Svetom Petru u Šumi. Jednostavnije kazano: na ljetnim izborima 1992. godine svaki je drugi građanin Istre glasovao za IDS! Danas to nije tako, a za pad rejtinga Kajin krivi Jakovčića. Ali, ovdje nije riječ o propasti tog projekta: kakav je IDS danas i što je ostalo od inicijalnoga IDS-a nije sada tema. Tema je kudikamo preuzetnija: ni manje ni vise nego stvaranje nacije iz ideološke fantazme. Istrijanske nacije. I taj, upravo je taj projekt propao. A taj projekt, bio je Jakovčićev životni projekt. No, preliminarno, što to znači: stvaranje nacije iz ideološke fantazme?

O stvaranju nacije iz ideološke fantazme u nas je prvi, i mislim i jedini, pisao Boris Buden. Pišući o „fenomenu Grubišić" možda pretjerano Buden taj fenomen vidi kao perpetuum mobile hrvatske državotvorne ideologije, a Grubišićev tekst koji Buden analizira „nije ništa drugo do kratka rekapitulacija temeljnog društvenog procesa koji determinira hrvatsku stvarnost danas - rađanja nacije iz ideološke fantazije." Ponovimo ovo još jednom: temeljni društveni proces koji determinira hrvatsku stvarnost danas jest rađanje nacije iz ideološke fantazije.

No što je to ideološka fantazija? Buden zorno tumači: „Ideološka se fantazija naime razlikuje od obične u onoj mjeri u kojoj je u stanju unaprijed ukalkulirati svoj neuspjeh. Zato je suvišno isticati kako je Grubišićev totalitarni projekt neostvariv. Kako se zapravo ne može, čak ni na razini medijske iluzije, uspostaviti jedno potpuno transparentno, apsolutno kontrolirano i do kraja homogeno društvo. Ali Grubišić, kao i svaka totalitarna ideologija, znaju za taj problem i unaprijed ga rješavaju - u liku Grubišićeva medijskog diletanta, u ideološkoj paradigmi unutarnjeg neprijatelja. U tom smislu prava prijetnja po hrvatsko društvo ne dolazi od mogućnosti da se Grubišićev projekt ostvari, nego naprotiv, od imanentne nemogućnosti njegova ozbiljenja, dakle od njegova permanentnog zakazivanja koje se kompenzira permanentnom proizvodnjom uvijek novih krivaca odnosno novih unutarnjih neprijatelja."

Buden je Grubišića držao visokokonceptualnom osobom. Ja za Jakovčića ne mislim da je dorastao tom epitetu, ali Ninovu fantaziju bilo bi pogrešno podcijeniti; zavirimo na tren u nju:

Čelnici IDS-a od osnutka sabora naovamo sebe su zamišljali kao posttitovske bonvivane koji igraju tenis u Umagu, golf na Brijunima, itd.itd. sa svojim talijanskim i slovenskim kolegama-regionalistima, nakon što su odbacili „primitivni", „nacionalistički" velikohrvatski balast „s one strane Učke". Retorika kojom se ovaj projekt brani bila je retorika neoliberalne pluralne demokracije najlakše kategorije, s osnovnim načelom da „građani na nekom teritoriju sami najbolje znaju kako trebaju urediti svoje poslove", uz ideju „preživjelih nacionalnih država" i viziju „Europe regija" kao ultima ratio političkog postmoderniteta. Lukavstvo uma navodno se tu sastojalo u sljedećem: kad se nije moglo otvoreno zastupati maksimalističku opciju, u koju, uz ostalo, ulazi i preuzimanje dijela unutrašnjih poslova – „jer zašto da nam Hercegovci budu panduri u Istri" – te vjerojatno i uvođenje „financa uz granicu po uzoru na Italiju", IDS-ovi su čelnici devedesetih znali odglumiti i hrvatske patriote koji od centralne Vlade traže povjerenje za „čuvanje hrvatstva u Istri", istovremeno dopuštajući da se građani „koji se tako osjećaju", ako žele, izjašnjavaju kao „Istrijani".

Mijo Mirković, pričala mi je njegova unuka, oženio je Beograđanku pravoslavku Cincarku i razgnjevio mnoge katolike u svojem selu pa i jednu od svoje tri sestre, ergo teško da je bio vulgarni hrvatski nacionalist; jednom je u očaju napisao esej 'Moj nećak Aldo Emilio'... Dakle, sve je to počelo davno, kad se pojavila mogućnost da se deklariraš kao optant i pobjegneš u slobodni svijet. Ili možda zato što su Talijani u Istri bili građani, gospoda, a Hrvati nevoljni seljaci, težaci i ribari pa se javlja i jedna doza pokondirenosti. No, dakako, sve je eskaliralo devedesetih kad su se 'svi oni zgoru' što su se slili u naše krajeve proglasili Istrijanima. Mi smo Istrani, a oni su Istrijani, kao biva, svejedno jesu li Srbi, Bosanci, Albanci, Talijani...

U riječ, Blut und Boden s ovu stranu Učke: umjesto visokoparnog inzistiranja na načelu supsidijarnosti, ovdje je na djelu zadriglo, primitivno inzistiranje na novom nacionalnom identitetu, na istrijanstvu, i ono što su ti vjerojatni federalisti programski zaokupljeni postupnim preuzimanjem većeg obima upravnih kompetencija sa široko zamišljenim projektom decentralizacije, omekšavanjem državne granice prama Italiji i Sloveniji, stvaranjem krupnog županijskog proračuna s izvornim prihodima (npr. od koncesija), izravnim znanstveno-tehnološkim povezivanjem sa zapadnim susjedima i poslovnim aranžmanima koji zaobilaze centralnu administraciju u Zagrebu, imali na umu, nije se nimalo razlikovalo od političke fantazije Franje Tuđmana u većem formatu. Uostalom, to već akronimi svjedoče: umjesto Hrvatske tu je Istarski, doduše sabor a na zajednica, dok je ovo D simuliralo demokraciju u HDZ-u doživotno, a u Istri više od dva desetljeća.

Naročito je zanimljivo, tek da zaključim, uočiti osnovnu taktičku premisu ranih radova IDS-a: preslikavao se tada model odnosa Zagreb – Beograd na odnos Zagreb – Pula, inzistirajući na „samobitnosti" Istre i pravu „Istrijana da budu svoji na svome".

Nije teško uvidjeti slabe strane takve IDS-ove argumentacije: kao i devedesetih, u ratu, tako i danas, u recesiji, zanemarujući općehrvatski kontekst, IDS-ovci traže previše u vremenu kada većina Hrvata nema ništa ili malo; inspirirani lokal-patriotizmom, oni svoj partikularni interes uzdižu do načela, i traže od Zagreba da im prizna prava koja oni ne priznaju Zagrebu; njihova je retorika lišena elementarne solidarnost za one koji nisu prošli tako dobro kao oni, ni u ratu ni u poraću; pozivaju se na europske standarde što je naprosto protučinjenična tvrdnja: istina je da nijedna europska regija nema toliku samostalnost od centralne vlade koliku oni zahtijevaju za svoju regiju; itd.itd.

Ali, ovakva rasprava sasvim je deplasirana, i ne samo zbog Dragonere i Bargbarige i inih iskaza ljubavi za istarsku, ili hrvatsku, sasvim svejedno, zemlju, naročito ako je nekretnina: rasprava je deplasirana jer je načelno ideološki neprihvatljiva: bez obzira na Histre iz preambule Statuta Istarske županije i njegovanje istrijanstva kao tradicionalnog izraza regionalne pripadnosti istarskog plurietnosa iz famoznog spornog članka istoga Statuta, sasvim je razvidno da je na djelu isti onaj proces koji je Boris Buden nazvao temeljnim društvenim procesom koji determinira hrvatsku stvarnost danas: prisustvujemo, naime, rađanju nacije iz ideološke fantazije.

Pokojni Račan uvijeno je komentirao da Statut ide na štetu Istranima, u korist Istrijanima, ne usuđujući se biti radikalan, a biti radikalan, Račan je to znao, znači zahvatiti stvar u korijenu: nije se usudio prokazati tu ideologiju krvi (istrijanstvo) i tla (s ovu stranu Učke) oko koje je cijeli svoj politički vijek nastojao Nino Jakovčić, ne uvidjevši čak ni sada, na kraju karijere, da je njegovo njegovanje istrijanstva kao izraza regionalne pripadnosti istarskoga plurietnosa gotovo poput slavnog Vinaverovog prevoda le penseur de quintessence: otisao nam je vejač ovejane suštine, undefeated champion istrijanske politike, blaženo nesvjestan da je njegov plurietnički multikulturalizam bio tek još jedan, doduše nerealizirani, ali ipak zato ne manje balkanski nacizam; ostaju njegovi puleni. S jednakom zabludom.

Na kraju krajeva, možda je upravo u tome bio eliksir Jakovčićeve dugovječnosti: jedan mali vođa jedne nedovršene nacije u jednoj neizborenoj državi. Sjeti se toga, putniče, kad sljedeći puta po izlasku iz tunela Učka ugledaš pano s natpisom: Istra, zemlja dobrega vina...; to autor nije imao snage za lapidarnost, kuraja da napiše tek: Istra.