Istanbulska konvencija zasad nije promijenila ništa za žrtve obiteljskog nasilja

Isti ljudi koji su prije nekoliko mjeseci pričali o tom 'važnom' službenom dokumentu, sad su se usredotočili na druge službene dokumente, optužnice protiv nasilnika kojih, sudeći po medijskim natpisima, ima u izobilju.

Slučaj Smiljane Srnec i ubojstva njene sestre star je gotovo dva desetljeća, a slučaj 14-godišnjaka iz Trilja koji je majku izbo nožem dogodio se prošlog tjedna. Slučajevi se razlikuju samo po tome da je žrtva maloljetnika preživjela. Stravični pokušaj ubojstva djece iz Paga smrznuo je žile svih koji su za njega čuli, a svi se pitaju kako državne službe nisu odavno Josipu Rođaku oduzele djecu.

Posljednji slučajevi obiteljskog nasilja su upravo oni koje je Istanbulska konvencija trebala spriječiti. Naivno je živjeti u zabludi da se nasilje bilo kojeg oblika može u potpunosti iskorijeniti, ali crna statistika iz 2017. godine kako je svakih 15 minuta jedna osoba u Hrvatskoj žrtva nasilja govori nam da je društvo ignoriralo nasilje prije konvencije, a nastavilo ga se ignorirati i nakon nje.

Podaci Ministarstva za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku za 2018. godine još se čekaju, ali na temelju prijašnjih godina dolazimo do podatka da se u Hrvatskoj zabilježi oko osam tisuća slučajeva nasilja u obitelji. To znači da u prosjeku 21 osoba dnevno prijavi nasilje, a više od pola njih su žrtve obiteljskog nasilja.

To su samo one žrtve koje skupe hrabrosti priznati da su žrtve pa je za pretpostaviti da je realna brojka puno veća. Zadnjim atomima svog bića oslanjaju se na državu da ih zaštiti, najčešće od bivšeg bračnog ili izvanbračnog partnera. Međutim, na primjeru razvikanog zadarskog slučaja premlaćivanja djevojke u kafiću pred svjedocima vidimo da policija i pravosuđe interveniraju tek kad je slučaj prešao svaku mjeru. Za većinu slučajeva niti ne čujemo jer čak 70 posto žena povlači prijave. Nemaju se kome obratiti jer nema dovoljno sigurnih kuća, savjetovališta ili djelatnika u Centru za socijalnu skrb... Sve to jamčila je Istanbulska konvencija.

Policija i sudovi nisu tu da nas štite od nasilnika, oni su tu da kazne nasilnike nakon što već počine svoje djelo, ponekad čak i najstrožom propisanom kaznom, a ponekad slobodom prije izvršenja kazne. A što je gore od slobode u Hrvatskoj? Za nasilnika može značiti nasilje iz osvete, a sloboda kretanja nije sloboda ako nisi u stanju kretati se jer si žrtva nasilja. Isto vrijedi i za sve slobode koje 'jamči' Istanbulska konvencija i sve zakone o sprječavanju nasilja koji su došli prije nje. Oni ne znače ništa ako se sve što u njima piše 'slobodno' tumači.