ISPOVIJEST HRVATA U EUROPI Po stare ljude u Italiju više ne dolazi hitna, Francuska bilježi velik broj oboljelih među medicinskim osobljem, gradovi su mračni i pusti...

Kolaps zdravstvenog sustava, gospodarski zastoj te zatvaranje javnog i društvenog života - sve je to u kratkim crtama opis situacije u Italiji, a tom scenariju sve su bliže Francuska i Španjolska. Sve zemlje, manje ili više, usmjerene su na pokušaj kontrole širenja epidemije kako ne bi došlo do najgoreg te je prihvaćen kineski recept: život u zemlji staje, nema izlazaka iz domova osim onih nužnih, dok su higijenske mjere povećane na maksimum.

U Hrvatskoj su zatvorene škole i vrtići, zabranjeno je  napuštati mjesto prebivališta i stalnog boravka, strogo je ograničeno zadržavanje na ulicama i drugim javnim mjestima. Tržnice, kafići, restorani, uslužne djelatnosti, sve je to zatvoreno s ciljem ograničavanja širenja epidemije korona virusa. Slične mjere uvedene su i u većini europskih zemalja.

Kontaktirali smo hrvatske građane koji žive i rade u četiri europske zemlje, od kojih je u Italiji i Francuskoj situacija kritična, a ograničenja velika, dok Njemačka i Velika Britanija naizgled imaju nešto ležerniji pristup, ali i povoljniju epidemiološku sliku. Naše sugovornice su za portal Direktno ispričale u kakvim uvjetima žive i rade, kako se osjećaju i s kakvim izazovima se susreću te kakva je situacija u zemlji u kojoj žive.

A ovo su njihove priče (na zahtjev naših sugovornica, potpisali smo ih s inicijalima, a njihovi identiteti su poznati redakciji)...

L.Y., Pariz, Francuska

"Kod nas je situacija dosta napeta. Živimo u strogoj karanteni, škole i vrtići su zatvoreni, trgovački centri zatvoreni (osim dućana s prehrambenim namirnicama), restorani i kafići također. Ja radim kao profesorica u osnovnoj školi. U ovoj situaciji radim preko interneta, šaljem učenicima mailom dnevni program, a oni preko internetskih stranica prate virtualnu nastavu. I moj muž radi od doma. Komplicirano je jer su i djeca doma, i oni moraju raditi, pratiti nastavu.

Imamo pravo na izlazak ako si isprintamo s internetske stranice vlade formular za dopuštenje izlaska (dopušten jedino za kupovinu namirnica, odlazak doktoru ili za rad). Puno kazni od 135 eura je već ispisano (oko 100.000) za nepoštivanje tih odredbi. Ljudi još masovno izlaze, tako da su i šetališta i plaže morali zatvoriti. U dućanima i ljekarnama se čeka dugo u redovima, moramo poštivati jedan metar razmaka. Na žalost, vlada nema dovoljno alkoholnih gelova niti maski, a testova na COVID-19 ima samo za one koji su na respiratornoj reanimaciji. Vlada je u četvrtak najavila preko 29.000 testova dnevno do kraja ožujka, kao što je slučaj u Njemačkoj.

Za to vrijeme liječnici i sestre su na izmaku snaga i bore se s onim što im je na raspolaganju. Nemaju dovoljno maski te je veliki broj medicinskog osoblja već obolilo. Anksioznost raste i kažu da još nismo ni na pola epidemije. Ljudi se premještaju vlakovima u bolnice gdje još ima mjesta. Do sada je potvrđeno oko 25.000 zaraženih, ali kažu da je pravi broj oboljelih puno veći, oko 90.000. Broj izliječenih iznosi oko 6000."

M.T., Bergamo, Italija

"Ja sam u Bergamu s dečkom, živimo zajedno. Sad je već tri tjedna da smo u izolaciji. On radi od doma, ja sam na godišnjem odmoru jer je hotel u kojem radim zatvoren, svi hoteli su zatvoreni. On ima sreće što radi pa mu prođe vrijeme uz posao. Ja sam si morala složiti neku svoju dnevnu rutinu, da jednostavno imam neke svoje obveze i da ne mislim na ovo sve što se događa. Upisala sam neke online edukacije, čitam knjige, vježbam pilates, gledam predstave i izložbe, sve što se može ovih dana online. Većinu vremena sam okupirana time. 

Jednom dnevno pogledam vijesti da znam što se događa, kakva je situacija, imamo li nekih novih pravila i slično što bih trebala znati. Prvi dan godišnjeg provela sam gledajući vijesti i to me ubilo... jednostavno, moram to izbjeći pod svaku cijenu...

U ova tri tjedna ja sam bila jednom vani. Smijemo otići samo do supermarketa ili ljekarne. Po tom dekretu savjetuju ljudima da izlaze jednom tjedno, da se što manje izlazi, tako da mi jednom u tjedan dana odemo do supermarketa i to obavezno s maskama i rukavicama i s tim da ide samo jedno od nas, a to je i pravilo. U supermarketima provode sve mjere, ne možeš uopće ući u trgovinu ako nemaš masku, u isto vrijeme je samo nekoliko ljudi unutra. Kada jedan izađe, drugi uđe, ostali čekaju vani na distanci od dva metra. Kada dođemo doma cipele ostavimo ispred stana, peremo ruke...

Karantena do kraja srpnja

Situacija je jako loša, broj zaraženih je jako velik, iako ovih dana govore da se brojke polako smanjuju, ali i dalje su to jako mali pomaci. Te prve mjere koje je vlada donijela odnosile su se na vrijeme do 3. travnja i mi svi smo cijelo vrijeme u glavi imali taj 3.4., onda su to produžili do 15. travnja, u četvrtak su produžili do kraja sedmog mjeseca. Ono što nam je sad najveći izazov je prihvatiti tu činjenicu da će ovo potrajati do tko zna kada. S jedne strane ti je žao kada vidiš te vijesti i što se sve događa, pogotovo ovi jadni stari ljudi u staračkim domovima, gdje ljudi doslovno svaki dan umiru. Grozno je. Prihvatiti tu činjenicu da je ovo sad realnost idućih mjesec, dva, tri, koliko će već trajati... To nam je nekako najveći izazov sada. Inače se držimo OK, racionalno, trudimo se biti pozitivni i ne brinuti previše. 

Meni je najtragičniji stav nekih ljudi da umiru samo stariji ljudi, da koga je briga'. To mi je užasno pogotovo jer ljudi uopće nisu svjesni kako to izgleda. Ovdje je najveći problem što u bolnicama nema mjesta na intenzivnoj njezi i kao rezultat toga ljudi koji su u staračkim domovima doslovno su zaboravljeni. Baš sam u srijedu gledala prilog iz staračkog doma koji je blizu nas gdje je umrlo već 17 osoba. Njima uopće ne rade testove na korona virus, oni umiru jedan za drugim od upale pluća, hitna uopće ne dolazi po njih. Ako si ti doma sa svojom obitelji i imaš 80 godina, hitna neće doći po tebe jer jednostavno nemaju kuda s tobom. To mi je prestrašno. Svi ljudi koji se i dalje ponašaju neodgovorno i misle da je to samo za starije, da samo stariji umiru... pitam se što bi bilo da se nađu u situaciji da se radi o njihovoj mami, tati, baki, djedu, kako bi onda gledali na tu situaciju. Po meni to je najdramatičnija stvar u cijeloj ovoj priči. Italija ima tu nesreću da uz Japan ima najstarije stanovništvo i jednostavno bolnice ne mogu podnijeti taj teret i svima pružiti njegu koju bi trebali.

Prije par dana mi je prijateljica poslala jedan video s HRT 4 u kojoj su govorili da u Milanu još rade kafići unatoč ovome svemu. Htjela sam to demantirati, nije mi jasno da mogu takve neprovjerene informacije iznositi u javnost i na koji način razgovaraju o ovome svemu. Ovo je strahota od novinarstva i osobnog imidža. Ovdje je znači kompletno sve zatvoreno, nema ljudi na ulicama, ljudi se stvarno drže pravila. Ima i tu pojedinaca koji krše mjere, ali nisu istinite informacije koje se u Hrvatskoj objavljuju da su ljudi po kafićima", tako je naša sugovornica komentirala izjave voditelja Petra Vlahova u emisiji "Zajedno za zdravlje".

U spomenutoj emisiji Vlahov je komentirao kako unatoč vojničkim konvojima koji odvoze lijesove s preminulima od korona virusa, u Milanu još uvijek rade kafići. "Je li to normalan narod? Koliko Talijana treba umrijeti da oni progledaju?", samo su neke od izjava HRT-ovog voditelja koje su zgrozile i šokirale našu sugovornicu.

R.SB., Karlsruhe, Njemačka

Ne bojimo se virusa ni bolesti. Ne dezinficiramo doma ništa posebno, tj. živimo kao uvijek i čistim kao uvijek istim sredstvima. Bojim se da je to tek prvi val, ta panika oko COVIDA-19. Ne sviđa mi se taj policijski pristup građanskom društvu i smjer oduzimanja ljudskih sloboda i prava koje smo gradili i imali godinama. Mislim da će nakon ovoga biti promjena u zdravstvenom, školskom i financijskom sustavu, poput izbacivanje novca iz upotrebe i korištenje samo kartica. Plaši me i činjenica da se po njemačkim prugama konstantno prevoze vlakovi s tenkovima, oklopnjacima i drugom ratnom opremom.

Promišljam i što će biti s radnim mjestima, s malim poduzetnicima koji ovakvo naglo zatvaranje i neizvjesnost o ponovnom pokretanju posla neće moći financijski izdržati. Što će naši mali poljoprivrednici? Nakon ovoga će doći velika financijska kriza.

U gradovima je pusto i prazno, mračno, u svim trgovinama su ugašena svijetla. Rade samo pekare i mali restorani u kojima možeš samo podići hranu i odnijeti doma, apoteke i banke, ali nisam primijetila da su ljudi nešto panični. U početku da, ali sad su se ljudi već uhodali, tako se barem meni čini.

Muž i ja oboje radimo na medicinskim poslovima i sve radimo kao i do sada. Ja radim u domu za starije. Idem na posao svaki dan, radim osam sati, radim najnormalnije, bez maski i rukavica, jedino se moramo dezinficirati pri ulasku u dom i češće prati i dezinficirati ruke. Sve drugo teče najnormalnije. Muž radi u službi kao ispomoć starijim osobama u kući, tušira ih, previja im rane, daje lijekove. Mi ne osjećamo promjenu koju osjećaju drugi koji zbog korona virusa ne mogu raditi svoje poslove.

Plaće su nam ostale iste. Ja sam dobila potvrdu od tvrtke koja potvrđuje da radim i da moram biti prisutna na poslu. Stalno ga nosim u torbi, nitko me za njega ne pita i nitko ga ne traži, policije baš i nema. 

Reduciran je javni prijevoz. Vlakovi sada voze kao što inače voze nedjeljom, puno rjeđe, puno manje, ali opet idem javnim prijevozom kao i što sam išla do sada. Jako je malo ljudi, u vlaku se vozi nas pet. Škole i vrtići su zatvoreni, nema okupljanja na javnom prostoru više od dvije osobe.

Na večer kada dođemo doma, idemo u trgovinu, u one koje smo do sada išli i dalje rade. Teže se nađe brašno, znalo je biti da po dan-dva nema wc papira, a češće nema sredstava za dezinfekciju. Povremeno zateknemo prazne police, ali svuda stoje obavijesti da će uskoro doći novi proizvodi, da se radi na tome da što prije stignu. Novost je što su kod blagajni u trgovinama nalijepili na podove trake rastojanja, koliko mora biti razmak između kupaca, a između trgovaca i kupaca su plastike po šalterima. "  

K.Z., London, Velika Britanija

"Dana 24. ožujka na snagu je stupio 'closed off' svega osim dućana s potrepštinama i čini se da do 15. 4. ne radimo. Moj posao je takav da je fizički kontakt pa ne radim ni ja. Kako je London užasno skup grad, mašineriji koja stalno jede i okreće novac te gotovo nitko nema u samom gradu svoj stan već smo svi u najmu, kada bi ovo predugo trajalo, ne bismo mogli plaćati rente i svi bi otišli. Ima naznaka da Vlada poduzima mjere i ima nekih naznaka da će nam dati kredite, čak i 80 posto plaće, ali to još nije sigurno. Kako god, ja imam sredstava za preživjeti još dva mjeseca, ali mislim da toliko dugo neće biti poslovnog 'delaya'.

Britanci po mom mišljenju nisu ni toliko panični ni disciplinirani. Oni prehlade i gripe imaju stalno pa ih ova nije previše uzbunila. Ako se netko ovdje razboli ne ide u bolnicu/doktoru nego zove 111. Ja trenutno ne radim jer nitko ne radi. Ne kažem da Britanci ne mare ni najmanje, ali nije bila tolika panika ni zatvaranje u kuće, možda tek zadnjih tjedan dana, a i ovo sad nije policijski sat ni potpuna izolacija. Jednom dnevno možemo otići u park, samo što je rjeđe moguće po potrebne namirnice i moramo biti distancirani koliko je moguće. Nema 'gyma', ne ide se na posao, tko može radi od doma. Kad bi zaštekalo, a ne vjerujem da će se to dogoditi jer si UK to ne može dopustiti, pomogla bi mi mama kao i uvijek, ali ja se nadam da do toga neće doći."