ISPOD RADARA Heroji hrvatskog neba Mirko Vukušić i Marko Živković

Prema riječima ravnatelja centra Krešimira Šeremeta, riječ je o virtualnoj simulaciji sedmominutnog humanitarnog leta iznad Vukovara 1991. godine smještenoj u autentičan prostor zrakoplova Antonov An-2, koji se kao eksponat nalazi u Memorijalnom centru. Stavljanjem virtualnih naočala postajete dijelom ratne 1991. godine jer se nalazite u zrakoplovu koji kroz kišu projektila i metaka dostavlja humanitarnu pomoć Gradu u neprijateljskom okruženju. Projekt je zamišljen kao jedinstven virtual i spomenik u čast osnivača voda pukovnika Marka Živkovića, pukovnika Mirka Vukušića i dva padobranca, Ante Plazibata i Rade Grive koji su na jednom takvom letu poginuli, kao i u spomen na sve pripadnike voda.

Pukovnik Marko Živković, osnivač Prvog zrakoplovnog voda Osijek, rođen je 3. listopada 1959. godine u Donjoj Mahali, BiH, kao najstariji od četvero djece Marte rođ. Baotić i Marijana Živkovića. Kako ih škrta zemlja nije mogla prehraniti, a ni radnih mjesta nije bilo, ubrzo nakon Markovog rođenja, početkom šezdesetih godina prošloga stoljeća, obitelj se seli u Vukovar, u tadašnje Borovo naselje, na Trpinjsku cestu. U Vukovaru, Markova majka rađa prvo kćer Maricu koja umire kao šestomjesečna beba, a potom još dva sina, Đuru i Nikolu. Najmlađi Markov brat, Nikola Živković, kao pripadnik MUP-a Vukovar, u direktnoj borbi s neprijateljem, poginut će 17. rujna 1991. godine, na vukovarskoj Mitnici. Njegovi posmrtni ostaci još uvijek nisu pronađeni kako bi bili dostojno pokopani, a roditelji, Marta i Marijan, donekle pronašli svoj mir. 

Marko je, kao i njegova braća, pohađao Osnovnu školu Bratstvo i jedinstvo, danas Osnovna škola Blage Zadre, a srednju, vojnu školu, završio je u Mostaru. Vojnu akademiju nastavio je u Zadru, a potom u Puli, te nakon akademije odmah upućen na službu u Beograd. 12. srpnja 1986. godine, Marko Živković oženio se Anicom rođ. Olah, a 1987. godine rodila im se kći Marina. U slobodno vrijeme, Marko je, reći će oni koji su ga poznavali, letio "na svemu što je letjelo", jedrilicama, sportskim avionima, a često je i zmajario, pa je osnovao i vlastiti aeroklub "Galeb".

Već početkom devedesetih, Marko kao pilot, po nacionalnosti Hrvat, dolazi pod prismotru jugoslavenskih službi, pa čak šest mjeseci prije negoli će službeno zatražiti otpust iz aktivne službe u JNA nije uopće više letio, prema izjavi obitelji "doslovno se nije smio primaknuti avionu". U kolovozu ’91., obitelj je smjestio u Zagreb, pa odmah nakon što je u rujnu dobio rješenje o otpustu iz JNA, vraća se u Hrvatsku, no tadašnji jugoslavenski pasoš i letačka knjižica, nisu mu nikada vraćeni.

Pukovnik Mirko Vukušić, rođen je 17. studenog 1959. godine u Vinkovcima kao prvi od dva sina Adelhaide rođ. Grill i Tonka Vukušića. Pohađao je Prvu osnovnu školu u Vinkovcima, tadašnja OŠ Bratstvo i jedinstvo, a potom, nadaren za matematiku upisuje srednju Tehničku školu u kojoj završava samo prvu godinu jer se prebacuje u srednju vojnu školu u Mostar. Mirkova polusestra Melita, reći će kako je bio lijevak, umjetnička duša, tih i miran, posebno biće koje se nije voljelo isticati. Nakon srednje vojne škole upisuje vojnu akademiju, prvo dvije godine u Zadru, a zatim još dvije u Puli, gdje diplomira kao najbolji pitomac u klasi. Nakon akademije, raspoređuju ga na prvu službu u Bihać, a ubrzo se i ženi dugogodišnjom djevojkom Marinom rođ. Mirković. 1989. godine Mirko traži premještaj iz Bihaća u Zagreb, ali zbog toga mora prijeći na transportni avion Antonov An-26. Po dolasku u Hrvatsku, nakon naznake ratnih događanja, Mirko se vrlo brzo povezuje s hrvatskim službama, kojima dostavlja važne informacije. Budući da je stalno pod prismotrom, u rujnu, koristeći prigodu kada zbog blokade ceste nije mogao otići na posao, napušta JNA i pridružuje se HV. U početku svojim "jugićem" obilazi položaje i radi na edukaciji protuzračne obrane, a potom se, na poziv Marka Živkovića, pridružuje Prvom zrakoplovnom vodu Osijek. 

Budući da je Mirkova supruga Marina u to vrijeme radila u jednoj austrijskoj firmi, radeći čartere na jahtama vidjela je GPS uređaje, a jedan je, svojim novcem i kupila, pa je Mirko po njega došao u München. "Mirko je već bio par puta bio s Markom u Đakovu i već su govorili o organizaciji letova, ali im je bio problem letjeti noću. Kupila sam jedan GPS koji sam tada sama platila, a Mirko je onda došao po njega u München. Sjećam se, imao je bijeli jugo, na njega je montirao GPS, a kada je vidio da to funkcionira, bio je oduševljen".

"Nevjerojatna priča o Samostalnom zrakoplovnom vodu Osijek počinje u jesen 1991. godine kada je osnivač Voda pukovnik Marko Živković predložio angažiranje tada dostupne avijacije koju su činili sportski i poljoprivredni zrakoplovi u obrambenim djelovanjima. Od prvih izviđačkih letova motornim zmajem i zračnih snimanja neprijateljskih položaja početkom listopada do humanitarnih noćnih letova i borbenih djelovanja nije proteklo mnogo. U iznimno kratkom vremenu pripadnici Voda su od poljoprivrednih zrakoplova namijenjenih zaprašivanju usjeva stvorili eskadrilu čije je djelovanje bilo dvojako: s jedne strane građanima Vukovara sanducima su dostavljali humanitarnu pomoć, a s druge strane borbeno su djelovali improviziranim eksplozivnim napravama na neprijateljske položaje. Djelovanje Voda postalo je trn u oku agresorske vojske koja nije mogla zaustaviti njihove iznenadne borbene nalete te je na ove prostore dopremljen tada najsuvremeniji protuzrakoplovni sustav. Nakon više ispaljenih raketa jedna je pronašla cilj 2. prosinca 1991. u blizini Otoka kraj Vinkovaca. Poginuli su piloti: pukovnik Marko Živković i pukovnik Mirko Vukušić te padobranci: poručnik Ante Plazibat i poručnik Rade Griva. Nakon te tragedije onemogućene su aktivnosti Voda te je demobiliziran u svibnju 1992. godine". (MCDRV)

Pukovnike Marka Živkovića i Mirka Vukušića sudbina je povezala još u ranoj mladosti. Zajedno su pohađali srednju vojnu školu, a nakon toga i vojnu akademiju. Zajedno su radili na osnutku Samostalnog zrakoplovnog voda Osijek i nažalost, 2. prosinca 1991. godine, zajedno su poginuli. Njihovi posmrtni ostaci, u grobovima jedan pored drugoga, sahranjeni su na zagrebačkom Mirogoju 6. prosinca 1991. Kada su poginuli, obojica su imali samo trideset i dvije godine. 

Od 12. prosinca 2012. godine, kada je, u povodu Dana Hrvatskog ratnog zrakoplovstva pročitana Odluka, vojarna Pleso u kojoj je Zapovjedništvo HRZ, nosi naziv "Pukovnik Marko Živković". Od 19. prosinca 2016. godine, vojarna u Zemuniku nosi  naziv "Pukovnik Mirko Vukušić".

U produkciji filmske kuće AMICO STUDIO d.o.o., koja je producirala i film i serijal "Srce Vukovara", te igrano-dokumentarni film "Glavu dolje, ruke na leđa", a koji su izazvali veliko zanimanje publike, snimljen je i igrano-dokumentarni film "Ispod radara" o Samostalnom zrakoplovnom vodu Osijek. Prema najavi producenta i redatelja filma Stipe Majića, premijera je 24. studenog 2019. godine u Lisinskom u povodom 28. obljetnice pogibije četvero pripadnika toga voda.