Iran: Kolijevka svijeta, od Mezopotamije i Perzije do današnje države čiji mostovi kriju tajne

Šah Reza Pahlavi, ajatolah Homeini, otvaranje Irana prema svijetu, zatim zatvaranje, poznati dugotrajni rat i sukobi Irak-Iran, strogi zakoni kojima se pazi na razlike između muškaraca i žena, drevna Perzija i kolijevka svjetske kulture te starih civilizacija… Zapad Iran doživljava kao mjesto vjerske kontrole i kao potencijalnu nuklearnu prijetnju, ali o toj državi zapravo znamo jako malo, ili gotovo ništa, a i ono što znamo najčešće su doista predrasude. Doživljavamo Iran kao neku zaostalu, ''zatucanu'' državu u kojoj su žene potlačene, a SAD nas stalno plaši iranskim nuklearnim programom i bojazni da će oni valjda sutra baciti atomsku bombu na svoje neprijatelje.

O Iranu se najčešće piše u kontekstu sukoba s američkom politikom, ili čitamo crne vijesti kako su smaknuti nekakvi krijumčari droge, uglavnom taj dio svijeta doživljavamo kao mračan i opasan i nemamo predodžbu o tome kako žive i kakvi su prosječni Iranci.

Kada je bivši iranski predsjednik Mahmoud Ahmadinedžad 2007. godine tijekom posjeta Sveučilištu Columbia u SAD-u izjavio da ''u Iranu ne postoje homoseksualci kao u vašoj zemlji'', zvučalo je šokantno i pritom za neke potvrdilo predrasude o Iranu kao o društveno nazadnoj i primitivnoj zemlji. Ahmadinedžad je očito bio u krivu, no razmišljanja poput ovoga imaju za posljedicu način na koji mnogi gledaju i raspravljaju o Iranu pa stoga najčešće ni ne doznaju za mnoštvo progresivnih poteza koje čini iransko društvo, poput donacije organa, planiranja obitelji, rehabilitacija narkomanskih ovisnika, istraživanja matičnih stanica i prevenciji HIV-a.

Doniranje organa

Iran je jedna od nekolicine zemalja koja dopušta prodaju organa, preciznije, bubrega, pojedincima, u slučaju da su im organi počeli otkazivati. Tek nakon Iransko–iračkog rata, donacija organa postala je uobičajena praksa u zemlji, uzrokujući veliki porast operacija transplantacije bubrega. U praksi to funkcionira na sljedeći način: dvije neprofitne organizacije pod regulacijom iranske vlade – Humanitarna zaklada za posebne bolesti i Humanitarna udruga za pomoć pacijentima oboljelima od zatajenja bubrega (CASKP) postavljaju niz pravila i regulacija za kupnju i prodaju organa. Udruge su osmišljene tako da pronađu prodavače bubrega i predstave ih primateljima, zatim se provjerava kompatibilnost moguće donacije i osigurava poštena cijena. Pravila – kao što su da liječnici mogu dati profesionalnu procjenu moguće operacije, bez da sami pokrenu proceduru, ide u prilog osiguranju da je donacija kompatibilna i da će trgovina biti poštena. Tada vlada navodno plaća otprilike 1200 dolara, kao i medicinsku zaštitu donora. Kroz neprofitne udruge primatelji organa plate nekoliko stotina dolara više. Zanimljivo je da su operacije zabranjene ako donor nije iranski građanin, a također je zabranjena međunarodna trgovina organima. Tako je Iran jedina zemlja u svijetu koja nema problem s nedostatkom organa.

Planiranje obitelji

Iran je već odavno poznat kao država s jednim od vrhunskih sustava za planiranje obitelji u svijetu. Naime, nakon što je završio iransko-irački rat 1988. godine, u zemlji se dogodio veliki porast broja stanovništva, što je uzrokovalo izdavanjem fetve ili vjerskog proglasa Ayatollaha Ruhollah Khomeinija, kako bi se ''kontracepcija mogla pribaviti besplatno u državnim bolnicama, ali također i u tisućama ruralnih domova zdravlja''.

Medicinsko osoblje propagiralo je kontracepciju kao sredstvo da se produži vrijeme između dva poroda i tako pomogne smanjenju smrtnosti majki i novorođenčadi. Od parova koji su planirali brak tražilo se da pohađaju savjetovanje u planiranju obitelji. Iranski sustav planiranja obitelji bio je jedan veliki korak unaprijed pa je iranski ministar zdravstva 2000. godine primio nagradu za stanovništvo Ujedinjenih naroda.

No program je ukinut 2012. godine pod predsjednikom Mahmoudom Ahmadinedžadom radi velikog pada u stopama nataliteta. Umjesto toga programa, postavljen je drugi koji potiče obitelji da imaju više djece. Ovaj program uključuje dobivanje 950 dolara na državni račun za svako novorođeno dijete pojedinačno. Nadalje, na taj se račun svake godine polaže 95 dolara godišnje, dok dijete ne napuni 18 godina. U dobi od 20 godina odrasloj osobi je dopušteno da svojevoljno upravlja novcem. Unatoč koraku unazad i naporu da se izazove drugi baby boom, Iranci vjeruju da novi program neće uspjeti. Naime, većina iranskih žena obrazovanija je nego u '80-im godinama i ne vide više jedini smisao svoga života u rađanju i podizanju djece. Danas one imaju druge prioritete, kao što su diploma, karijera, a to je povisilo i dobnu granicu u kojoj žene ulaze u brak.

Transrodne operacije

Zanimljivo je to što, iza Tajlanda, Iran prednjači u izvođenju transrodnih operacija, s otprilike 300 operacija godišnje. To se dogodilo unatoč tome što pitanja spola nisu sve u svemu baš progresivna, osobito jer je homoseksualnost zabranjena, a homoseksualci su često prisiljeni "ispraviti se" kroz operaciju. Šest psihijatara treba pregledati pacijenta/icu i razgovarati s njim/njom, obično se razgovori provode u više sastanaka kako bi se potvrdila stvarna potreba promjene spola. Zatim se komisija psihijatara treba potpisati na dijagnozu "seksualnog poremećaja", nakon čega se traži od sudskog istražitelja Udruge iranske pravne medicine da pregleda pacijenta/icu i potvrdi dijagnozu. Nakon toga Udruga za sudsku medicinu izdaje dozvolu kojom se odobrava operacija promjene spola. 

Nakon operacije, iranska država izdaje nove pravne dokumente čime započinje život novog građana/ke. Proces je dugotrajan, ali je sličan onome koji se primjenjuje u većini zemalja, no, iranska vlada podupire ove operacije, a čak daje i subvencije na operaciju promjene spola – plaća polovicu troškova operacije, uključujući i hormonalnu i psihološku skrb nakon operacije.

Rehabilitacija ovisnika o drogi, čak tri milijuna narkomana!

Prema UNDOC-u, u Iranu postoji jedan od najozbiljnijih problema ovisnosti u svijetu, 2011. godine procijenjeno je da u zemlji postoji otprilike 1,2 milijuna ovisnika o drogama, a danas se ta brojka popela na tri milijuna! Ove su užasne brojke izazvale stvaranje novog zakonskog okvira po tom pitanju. Do 2010. godine, ovisnicima o drogi se pristupalo kao prema kriminalcima, ali pod novim zakonom, ovisnost se više ne gleda kroz prizmu zločina. Sada se oni koji posjeduju drogu za prodaju, a nisu ovisnici smatraju kriminalcima. Za Iran se izjavljuje da je vodeći u polju supstitucijskih terapija za opijume, s otprilike 3300 bolnica koje ovisnicima pružaju terapiju održavanja metadonom. Osnovano je 600 rehabilitacijskih centara širom zemlje, većinom u predgrađima velikih gradova. Mnogi od njih su državni rehabilitacijski centri, socijalne službe i lječilišta, ali također postoje mnogi centri koje vode nevladine udruge ili privatni sektor, licencirani pod iranskom Organizacijom za dobrobit države.

Zbog sličnih razloga, u rujnu 2013., iranska je vlada u Teheranu otvorila pilot verziju za rehabilitacijski centar za liječenje od  alkohola, koji je ujedno i prvi u islamskoj državi. Ključni preduvjet za uspostavljanje centra za liječenje od ovisnosti o alkoholu bilo je traženje "blagoslova" od vjerskih vođa. I dok je korištenje alkohola zabranjeno u islamu, očito je da ne treba postojati fetva koja se odnosi na liječenje ovisnosti o alkoholu. Stoga su službenici iranske države zatražili pokretanje akcije kojom bi dobili vjersko odobrenje za takvu vrstu liječenja. A ovaj je proces važan jer otvara višestoljetne probleme i nalazi puteve za njihovo rješenje; naime, čini se da nema previše ograničenja za provođenje progresivnih ideja u Iranu, sve dok su vjerski poduprte i odobrene od vjerskih vođa.

Istraživanje matičnih stanica

Oduvijek se pretpostavljalo da će istraživanja matičnih stanica u Iranu biti provedena subjektivno radi vjerskih pitanja, ali 2002., vjerski vrhovni vođa izdao je fetvu u korist matičnih stanica, stavljajući Iran na čelo istraživanja. Ovo je moguće jer prema nacionalnom svećenstvu, definicija života obuhvaća ''razdoblje od tri mjeseca nakon začeća, što omogućava znanstvenicima pristup ostacima matičnih stanica ljudskog embrija nastalih kroz pokušaj oplodnje''. Danas se Iran svrstava među deset zemalja u svijetu koja stvara, proizvodi i drži zamrznute matične stanice ljudskih embrija kako bi stvorili nova tkiva i pronašli lijekove za mnoge bolesti. Čak se govori da je Iran ''prijestolnica islamskog Bliskog istoka za liječenje neplodnosti'', jer se može pohvaliti s više od 70 klinika za in vitro oplodnju!

Prevencija HIV-a

Iako oduvijek postoji stigma koja okružuje HIV/AIDS u Iranu, državne zdravstvene vlasti dobivaju globalnu pohvalu za njihovo suočavanje s tom bolešću. Tvrdi se da Iran ima 421 centara raspršenih po cijeloj zemlji, koji ne samo da pružaju savjetovanja i testiranja na volonterskoj osnovi, već dijele i besplatne kondome, sterilne igle i šprice za ovisnike o drogama, čak i liječenje za one koji su oboljeli. Zatvori također omogućavaju sredstva za prevenciju HIV-a i liječenje kroz distribuciju kondoma i šprica, budući da u iranskim zatvorima prevladavaju nesiguran seks, tetoviranje i droga. Trenutačno postoji 14 klubova koji okupljaju HIV pozitivne i koji pomažu u pružanju psihološke i socijalne pomoći oboljelima od virusa, kao i njihovim obiteljima.

Što znamo o Iranu?

Iran (Ğomhūrī-ye Eslāmī-ye Īrān: Islamska Republika Iran, do 1935. Perzija), država je u jugozapadnoj Aziji koja obuhvaća 1.645.258 km². Na sjeveru graniči s Armenijom, Azerbajdžanom, azerbajdžanskom eksklavom Nahičevan i Turkmenistanom, na istoku s Afganistanom i Pakistanom, a na zapadu s Irakom i Turskom. Na sjeveru izlazi na Kaspijsko jezero, a na jugu na Arapsko more (Omanski zaljev) i Perzijski zaljev.

Središnji dio Irana (gotovo polovica državnoga teritorija) obuhvaća 500 do 2000 m visok ravnjak, koji je na zapadu i jugu omeđen gorjem Zagros, a na sjeveru gorjem Elburs (vulkan Demavend, 5670 m, najviši u Iranu). Zagros se sastoji od niza planinskih lanaca, međusobno odvojenih udolinama, koji se pružaju u smjeru sjeverozapad–jugoistok. Najviši je u srednjem dijelu, s nekoliko vrhova viših od 4000 m. Ravnjak, dio Iranske visoravni, sastoji se od slanih i pješčanih pustinja, a mjestimice ima i močvara. Ravnice su u rubnim područjima: uska kaspijska obalna ravan, Khuzistan–iranski dio Mezopotamije, primorje Perzijskog i Omanskoga zaljeva. Česti potresi i vulkanska aktivnost u planinskome sjeverozapadnom i južnom dijelu zemlje odraz su tektonskih pokreta na rubovima litosfernih ploča.

Klima je kontinentalna, s prosječnom siječanjskom temperaturom od –2 do 15 °C i srpanjskom od 25 do 31 °C, a veći dio Irana ima suhu klimu. Veće su rijeke Karun (jedina plovna; utječe u Shatt al-Arab), Sefid (Safid; utječe u Kaspijsko jezero) i Zayandeh (Zaindeh; gubi se u močvari Gavkhuni), a jezera je malo. Oko 55% teritorija čine pustinje.

Stanovništvo

Prema procjenama u Iranu živi oko 80 milijuna stanovnika. Stanovnici su Iranci (Perzijanci; 51%), Azerbajdžanci (24%), Kurdi (7%), Arapi (3%), Luri (2%) i dr. U planinama žive različita nomadska plemena. Službeni je jezik novoperzijski ili farsi (parsi), a manjine se služe i svojim jezicima: kurdskim, azerbajdžanskim, armenskim, arapskim, belučkim, lurskim, turkmenskim itd.

Islam je službena religija; muslimani čine 99% (93% šijiti i 6% suniti), kršćani 0,3% st (najviše pripadnika Armenske crkve). Stanovništvo je vrlo mlado.

U gradovima živi 61,6% stanovništva, a glavni je grad Teheran (Tehran; 6.758.845 st.), dok su ostali veći gradovi Mashhad (Mašhad, 1.887.405 st.), Esfahan (1.266.072 st.), Tabriz (1.191.043 st.), Shiraz (Širaz, 1.053.025 st.), Karaj (940.968 st.) i Ahvaz (804.980 st.).

Gospodarstvo

Ustavom iz 1979. uspostavljen je gospodarski sustav zasnovan na islamskom pogledu na svijet i provedena je nacionalizacija; u državnom je vlasništvu sva naftna privreda, banke i najveći dio industrije, dok je u poljoprivredi i uslužnome sektoru dopušteno privatno i kooperacijsko vlasništvo. Početkom 2000-ih pokrenute su reforme koje su omogućile strane investicije i zajednička ulaganja državnih i inozemnih kompanija. Unatoč naftnomu bogatstvu, početkom 2000-ih bilo je siromašno oko polovice stanovništva (prema procjeni Svjetske banke). Glavni uzroci usporena razvoja i niska životnoga standarda goleme su ratne štete, nastale tijekom rata s Irakom (1980.–1988.) te višegodišnje međunarodne sankcije. Razvija se najviše naftna privreda; glavni naftovod, koji od jugozapada vodi do terminala Jazireh-ye Khark (Džazire-je Hark) u Perzijskome zaljevu, moderniziran je tijekom 1990.-ih (izgrađena je i nova mreža rafinerija u Esfahanu, Shirazu, Lavanu, Tabrizu i Teheranu).

Na osnovi bogatih nalazišta prirodnoga plina u Elburškim planinama i u Khorasanu, izgrađen je jedan od najvećih plinovodnih sustava na Bliskom istoku. Unatoč razvijenoj naftnoj privredi, Iran je ostao pretežno ruralna i poljoprivredna zemlja. Poljoprivreda daje manje od 25% BDP-a, a zbog siromašna tla i nedostatka vode obradivo je samo 10% zemljišta, pretežno na sjeverozapadu. Glavne su poljodjelske kulture pšenica, raž, kukuruz, povrće, datulje, agrumi, pamuk, šećerna repa i trska, orasi, masline, čaj, duhan i ljekovito bilje. U stočarstvu prevladava uzgoj ovaca, konja, mula, deva, magaraca i pilića; bogat je riblji fond, a značajan izvoz kavijara. Razvija se i automobilska, drvna, metalurška, gumarska, farmaceutska i vojna industrija te proizvodnja telekomunikacijske opreme; razvijena je tradicionalna proizvodnja sagova (najčuveniji su oni iz Esfahana). U uslužnome sektoru prevladavaju trgovina, bankarstvo i mnogobrojni obrti.

Novčana je jedinica rial (Rls, IRR); 1 rial je 100 tomana.

Fascinantna povijest od koje zastaje dah

Prvi tragovi ljudske prisutnosti na području današnjeg Irana mogu se pratiti od starijega paleolitika (100.000 god. pr. Kr.). Otkako su se na to područje potkraj II. tisućljeća pr. Kr. naselili Arijci, oni su svoju novu domovinu nazvali Iranom (''zemljom Arijaca''). U 6. st. pr. Kr. Grci su Iran nazvali Perzijom. Na iranskoj visoravni razvilo se u starome vijeku nekoliko velikih civilizacija i jakih država (Elam, Medija, Perzija). Posljednja među njima, Novoperzijska Država dinastije Sasanida, iscrpljena u borbama protiv Bizantskoga Carstva, nije se mogla oduprijeti Arapima koji su do 651. osvojili cijeli Iran i priključili ga velikoj arapskoj državi. Unatoč stoljetnoj arapskoj vladavini, islamizaciji (potiskivanju zoroastrizma) i službenome arapskom jeziku, očuvala se i razvijala osebujna perzijska kultura i književnost.

Tome je pogodovao raspad središnje vlasti Abasidskoga Kalifata, koji je omogućio nastanak gotovo neovisnih kraljevstava na području Irana od 9. do 11. st. pod vodstvom tamošnjih dinastija (Tahiridi, 82.1–873; Safaridi, 871.–901; Bujidi, 945.–1055.). U 11. st. zavladali su Iranom Seldžuci, a u 13. st. Mongoli koji su opustošili i opljačkali Iran i uništili sve značajnije gradove. Za njihove vladavine kulturno i gospodarsko značenje zemlje sve više slabi. Područje Irana bilo je pod vlašću Ilkanida (1258.–1335.), Džalairida (1335.–81.), Timura (1381.–1405.) i Turkmena (1405.–1501.). Turkmensku vlast srušila je dinastija Sefevida, koja je za svoje vladavine (1501.–1736.) od Irana stvorila jaku državu. Godine 1736. vlast u zemlji osvojio je šah Nadir I., čija se vlast protezala od Eufrata do Inda. Nakon njegove smrti 1747. Iran se raspao na niz manjih dijelova pod upravom Nadirovih bivših vojnih zapovjednika.

Godine 1747. od Irana se odcijepio Afganistan. Do ponovnoga sjedinjenja zemlje i gospodarskog napretka došlo je za dinastije Zend (1750.–79.) te Kadžari (1779.–1925.), koja je 1785. proglasila Teheran glavnim gradom. Za vladavine šaha Fatha Alija (1797.–1834.) Iran je izgubio znatan dio teritorija. Rusija je 1783. proglasila protektorat nad Gruzijom, koju je 1801. pripojila. Perzijsko-ruski rat (1804.–13.) završio je mirom u Gulistanu (1813.) kojim je Iran izgubio Armeniju i sjeverni dio Azerbajdžana. Nakon smrti šaha Fatha Alija, Iran je bio zahvaćen borbom Rusije i Velike Britanije za proširenje njihovih interesnih područja na Bliskom istoku. Godine 1839. Britanci su zaposjeli Afganistan, ali je konačna perzijska granica prema Afganistanu određena tek nakon Krimskoga rata (1853.–56.). U drugoj polovici 19. st. vrlo su rašireni vjersko-reformni pokreti babizam i bahaizam, koji osuđuju ropstvo i nasilje feudalaca. Posljednji ratni sukob s Velikom Britanijom Iran je vodio 1856.–57. Vladar, šah Nasiruddin (vladao 1848–96), školovan u Europi, započeo je modernizaciju države i zahvaljujući sukobu ruskih i britanskih interesa sačuvao neovisnost, a šah Mozaferuddin (vladao 1896.–1907) dodijelio je 1901. Kanađaninu Williamu Knoxu D’Arcyju prvu koncesiju za vađenje nafte na području cijele države.

Strani je kapital sve jače prodirao u zemlju, što je izazivalo otpor nacionalista, domaćih veleposjednika i šijitskoga svećenstva, koji su 1906. revolucijom u Teheranu prisilili šaha da prekine s apsolutističkom vladavinom, prihvati parlamentarni sustav i donese iste godine ustav (na snazi do 1979.). Pokušaj Mozaferuddinova nasljednika, šaha Muhameda Alija, da 1908. ukine ustav, izazvao je pobunu i njegov pad, a njega je smijenio mladi šah Ahmed (vladao 1908.–25.). Pod pritiskom stranih sila sklopljen je 1907. dogovor Velike Britanije i Rusije, prema kojem je Iran bio podijeljen u tri interesna područja: britansko (jugoistočni dio), rusko (sjeverozapadni dio) i neutralno za koje su bili zainteresirani i Britanci i Rusi. Ta podjela omogućila je ruskim, turskim i britanskim trupama da u I. Svjetskom ratu prodru u Iran, koji je bio neutralan. Kada je boljševička ruska vlada 1917. poništila britansko-ruski dogovor iz 1907., Britanci su zaposjeli gotovo cijeli Iran i s vladom sklopili ugovor o protektoratu nad Iranom (koji parlament nije ratificirao). Sovjetska je vlada poništila sve ugovore ruske carske vlade s Iranom pa i onaj iz 1907., a nakon toga je poništen i ugovor o britanskom protektoratu iz 1919. i time ponovno uspostavljena neovisnost.

Ministar rata i vrhovni zapovjednik iranske vojske Reza-kan zbacio je državnim udarom 31. listopada 1925. šaha Ahmeda i zavladao kao šah Reza Pahlavi (1925.–41.); time je svrgnuta dinastija Kadžara, a uspostavljena dinastija Pahlavi. Za svoje samodržačke vladavine proveo je, pod idejnim utjecajem turskoga političara Kemala Atatürka europeizaciju Irana. Godine 1935. mjesto dotadašnjega naziva (Perzija) uveden je kao službeni naziv Iran. Od 1933. Reza se sve više gospodarski vezivao uz Treći Reich, a kada su 25. ožujka 1941. sovjetske, britanske, a potom i američke trupe prodrle u Iran, Reza je 6. rujna 1941. podnio ostavku u korist sina šaha Mohameda Reze Pahlavija. U siječnju 1942. Iran je sklopio ugovor o savezu s Velikom Britanijom i Sovjetskim Savezom, a 6. rujna 1943. objavio je rat Njemačkoj. U Drugom svjetskom ratu Iran je bio tranzitno područje za prebacivanje ratnoga materijala SSSR-u.

Nakon rata sovjetska je vojska ostala na sjeveru Irana; sporazum o povlačenju postignut je 4. travnja 1946. Tijekom 1945.–46. SSSR je podržavao samoproglašenu autonomiju Azerbajdžanske Republike, a potom i Mahabadske Republike; iranska ih je vojska zauzela potkraj 1946. uz britansku i američku pomoć. Autonomija je 1946. tražena i za etnički arapski Khuzistan (Arabistan), koji je povremeno svojatao Irak. Do početka 1950-ih Iran je bio politički nestabilan, s čestim promjenama vlade (1949. zabranjena je komunistički orijentirana partija Tudeh). Lider Nacionalne fronte (osnovane 1949) Mohammad Mosadek postao je premijerom 1951. te donio zakon o nacionalizaciji naftne industrije (monopolistički je položaj do tada imala Anglo-iranska naftna kompanija); Velika Britanija potom je prekinula diplomatske odnose s Iranom i bojkotirala iranski izvoz nafte. Mosadeku nije bio naklonjen šah Mohamed Reza Pahlavi i dio vojnih krugova, a njegovu su smjenu poticali Velika Britanija i SAD. Nakon spriječenoga pokušaja državnoga udara 16. kolovoza 1953. šah je smijenio Mosadeka, a za novoga premijera imenovao generala Fazlollaha Zahedija (ostao je premijer do 1955.). Došlo je do nemira i demonstracija protiv šaha pa je Zahedi 19. kolovoza 1953. vojno intervenirao i započeo političke progone.

Šah Mohamed Reza obnovio je odnose s Velikom Britanijom; 1954. zapadnim naftnim kompanijama prepuštena je eksploatacija iranske nafte na 25 godina. U listopadu 1955. Iran je pristupio Bagdadskomu paktu, a u ožujku 1959. potpisao je sporazum o vojnoj suradnji sa SAD-om. Godine 1956. osnovana je tajna policija SAVAK (postala je zloglasna zbog terora nad političkim protivnicima režima). Od kraja 1940.-ih ostale su aktivne kurdske pobunjeničke skupine (vodeća je među njima bila Demokratska stranka Kurdistana, osnovana 1945). Kako bi učvrstio svoju moć u odnosu na politički utjecajne zemljoposjednike i svećenstvo, šah Mohamed Reza provodio je od 1963. društvene reforme (tzv. Bijela revolucija), koje su obuhvaćale agrarnu reformu, nacionalizaciju šuma, izbornu reformu s političkim pravima za žene, opismenjivanje seoskoga stanovništva i dr. Provodila se i ubrzana industrijalizacija, koju su omogućili znatni prihodi od nafte.

U lipnju 1963. vojska je suzbila demonstracije protiv režima; jedan od vođa pobune bio je i ajatolah Ruholah Musavi Homeini, koji je potom protjeran u Tursku, a od 1965. bio je u izbjeglištvu u Iraku. Polovicom 1960.-ih u borbi protiv šaha bile su aktivnije i islamske vjersko-političke organizacije. Dio oporbe odlučio se za gerilsku borbu (stvaraju se skupine fedajina i mudžahedina); 1965. nastala je organizacija Mudžahedin Halk (borbeno je aktivnija od 1971.). Politički oslonac šahovim reformama pružale su režimske stranke; u ožujku 1975. uveden je jednopartijski sustav pod strankom Rastakiz (Preporod). Iran je pogoršao odnose sa susjednim arapskim zemljama zbog svojatanja Bahreina tijekom 1960-ih i zauzimanja otoka Veliki i Mali Tunb te Abu Musa u blizini Hormuškoga prolaza. Odnosi s Irakom poboljšani su nakon potpisivanja Alžirskoga sporazuma (1975.), kojim je riješen spor oko granice na rijeci Shatt al-Arab te obustavljeno pomaganje kurdske pobune.

Zbog geopolitičkog značenja Irana i njegovih bogatih ležišta nafte i plina, šahov je režim imao potporu SAD-a (1970-ih u Iranu je bilo više od 40.000 američkih civilnih i vojnih stručnjaka). Gospodarska kriza u drugoj polovici 1970.-ih dodatno je narušila političku stabilnost. Pokušavajući ostati na vlasti, šah Mohamed Reza Pahlavi u kolovozu 1978. raspustio je Rastakiz, promijenio nekoliko premijera, no njihove vlade nisu uspjele spriječiti širenje narodnoga nezadovoljstva. Šah je morao otići iz zemlje (16. siječnja 1979.), a uz masovno slavlje vratio se ajatolah Homeini (1. veljače 1979.), s čijim je dolaskom počelo tzv. deset dana svitanja, tijekom kojih je srušena monarhija; 11. veljače 1979. vlast je preuzelo Revolucionarno vijeće (pod dominacijom Homeinija i konzervativnoga svećenstva), koje je postavilo premijera Mehdija Bazargana i privremenu vladu. U studenome 1979. vlada je srušena pod pritiskom radikalnih snaga u vlasti, jer su ratoborni studenti zauzeli veleposlanstvo SAD-a i zatočili diplomatsko osoblje (oslobođeno je početkom 1981.). Nakon referenduma i donošenja novog ustava (3. prosinca 1979.) Iran je postao islamska republika. Na izborima u ožujku 1980. većinu u parlamentu (Medžlis) dobila je konzervativna Islamska republikanska stranka, a za predsjednika je izabran Abolhassan Bani Sadr kao predstavnik umjerenih islamskih krugova (1981. sukobio se s konzervativnim vjerskim vođama i napustio Iran).

Početkom 1980-ih, tijekom Iračko-iranskoga rata, nastavljeni su unutrašnji politički obračuni, uz mnogobrojne likvidacije (ilegalno su djelovali komunistički Tudeh, skupine fedajina i mudžahedina i dr.). Kurdima nije dopuštena autonomija (obećavana uoči revolucije 1979) pa su njihove organizacije nastavile oružanu borbu. Tijekom 1981.–89. predsjednik je bio Ali Hamnei (iz redova konzervativnoga svećenstva), koji je nakon Homeinijeve smrti u lipnju 1989. postao vođa islamske revolucije i nacije.

U vanjskoj politici tijekom 1980.-ih, Iran se protivio angažmanu SAD-a na Bliskom istoku (podupirući radikalne šijitske i druge skupine u regiji) te utjecaju SSSR-a (posebno nakon sovjetske intervencije u Afganistanu potkraj 1979.). Od 1989. do 1997. predsjednik je bio Hašemi Rafsandžani, a 1997.–2005. Mohammad Hatami. Kao zagovorniku reformi i pripadniku umjerenoga svećenstva, Hatamiju su se protivili vjerski konzervativci, utjecajni u različitim vjersko-političkim tijelima zaduženima za očuvanje islamske revolucije, izbor vjerskih vođa i dr. (Hatami je reizabran 2001.). U prvoj polovici 1990.-ih Iran je obnovio odnose s Rusijom i Kinom, koje podupiru njegov nuklearni razvoj (protivi mu se SAD uvođenjem ekonomskih sankcija 1995). Tijekom 1990.-ih Iran je povremeno vojno intervenirao u Iraku, napadajući uporišta proturežimskih snaga i poduzimao vojne akcije i protiv pobunjenika u iranskom Kurdistanu.

Nakon napada SAD-a i saveznika na Irak 2003. Iran podupire jačanje šijitske zajednice u Iraku. Od 2005. predsjednik je bio Mahmud Ahmadinedžad (pripadnik konzervativne struje); reizabran je 2009. uz masovne oporbene prosvjede. Pod njegovim vodstvom Iran je nastavio nuklearni razvoj i suprotstavljanje politici SAD-a (potkraj 2006. Vijeće sigurnosti UN-a nameće Iranu sankcije zbog njegova nuklearnog programa, a 2007. uvodi ih i Europska unija).

Na predsjedničkim izborima 2013. pobijedio je umjereni reformist Hasan Rohani. Održao je savezništvo s režimom Bašara al-Asada u Siriji i pokretom Hamasom te je Iran učinio važnim vojnim i diplomatskim čimbenikom u sirijskom građanskom ratu (od 2012.). U srpnju 2015. postignut je sporazum o iranskom nuklearnom programu, uz sudjelovanje stalnih članica Vijeća sigurnosti UN-a i Njemačke; Iran ograničava svoj raketni i nuklearni program i pristaje na međunarodni nadzor nuklearnih postrojenja u zamjenu za ukidanje ekonomskih sankcija. Iako potpisnik sporazuma, SAD ga ugrožava potkraj 2016. produljenjem američkih sankcija, da bi se kulminacija odvila nedavno, u svibnju, kada je američki predsjednik Donald Trump najavio izlazak SAD-a iz tzv. Iranskog nuklearnog programa. Iran se i dalje suočava s pritiscima SAD-a, Izraela i Saudijske Arabije koji iransku politiku smatraju prijetnjom za svoje državne interese; odnosi sa Saudijskom Arabijom dodatno su opterećeni zbog rata u Jemenu (2015. započinju saudijski zrakoplovni napadi na šijitske pobunjenike). Na predsjedničkim izborima u svibnju 2017. je ponovno pobijedio Hasan Rohani.

Političko uređenje

Prema Ustavu od 3. prosinca 1979. (koji je dopunjen 1989.), Iran je islamska republika s teokratskim sustavom vlasti. Vrhovnu vlast u Iranu ima vrhovni (vjerski) vođa kojega doživotno bira Skupština stručnjaka. Ona se, uz to, brine o podudarnosti Ustava i šerijatskoga prava, odnosno vodi računa da je pravni i politički sustav u skladu s Kuranom. Predsjednik republike obavlja izvršnu vlast, a biraju ga izravno građani za mandat od četiri godine. Može biti izabran najviše dva uzastopna mandata te jedan dodatni mandat, ako ne slijedi neposredno nakon dva već odslužena uzastopna mandata. Uz njih značajnu ulogu u sustavu vlasti ima i Vijeće čuvara koje je nakon 1989. preuzelo dio ovlasti vjerskoga vođe. Vijeće čini šest vjerskih vođa i šest pravnika. Zakonodavnu vlast ima jednodomna Islamska savjetodavna skupština (Medžlis-e Šura-je Eslami), s 290 zastupnika, koje izravno biraju građani na mandat od četiri godine. Pravo je glasa opće i jednako za sve građane s napunjenih 18 godina života. Najviši je pravosudni organ Visoko vijeće. Sudbenu vlast obavljaju Vrhovni sud, vojni sudovi i sudovi za upravne sporove. Država je administrativno podijeljena na 31 pokrajinu.

Nacionalni blagdan je Dan Republike i slavi se od 1979. godine 1. travnja.

Fascinantna književnost, umjetnost i kultura

Na području Irana razvilo se u starome vijeku nekoliko visokih civilizacija i jakih država. Elamska umjetnost pokazuje jak sumerski i babilonski utjecaj (neolitički nalazi iz Suze; zigurat u Čoga Zanbilu iz 8. st. pr. Kr.). Iz staroperzijskoga carstva sačuvane su reprezentativne kraljevske palače apadane (ostatci Kirove palače u Pasargadi; kompleks palača Darija I., Kserksa I. i Artakserksa II. u Perzepolu) i grobnice u obliku kubusa (Kirova grobnica, 6. st. pr. Kr.) ili uklesane u stijenu (grobnica Darija I., 5. st. pr. Kr.). Plastika je vezana uglavnom uz graditeljstvo; vanjski i unutarnji zidovi ukrašeni su stiliziranim, živo obojenim frizovima od glazirane opeke ili kamenim reljefnim pločama. Mnogobrojni su nalazi kovinskih proizvoda (srebrni tanjuri, vrčevi, vaze, raskošan zlatni nakit) i sitne plastike (cilindrični pečatnjaci s prikazima lova, rata i žrtvenih obreda). U razdoblju dominacije Parta umjetnost je zadržala stare perzijske, a poprimila helenističke značajke (hram u Kengavaru i palača u Nisi). U arhitekturi se pojavio ivan (livan), duboka niša presvođena bačvastim svodom, koja je imala funkciju odaje u palači. U skulpturi su i dalje prevladavali reljefi, a javila se i puna plastika (kipovi ratnika, božanstava i kraljeva). Na mnogobrojnim nalazima nakita prepoznatljivi su orijentalni i helenistički utjecaji; cvjetala je izradba keramike. Iz doba vladavine Sasanida (novoperzijsko carstvo, 3.–7. st.) potječu ostatci veličanstvenih palača na katove (Ktezifont, Kasr-i-Širin, Damghan), koje su imale odsudan utjecaj na bizantsko i islamsko graditeljstvo.

U prvoj polovici 7. st. Iran je postao dio velike islamske države; u graditeljstvu su prevladavali arapski i indijski utjecaji, a vremenom su se sve raskošnije ukrašavale džamije, koje redovito imaju četiri veličanstvena ivana (Tabriz, Mašhad, Sava i Esfahan). U tom se razdoblju razvijala minijatura (Šahnama), cvjetala je proizvodnja keramičkoga mozaika, tekstila, osobito svile, brokata i poznatih perzijskih sagova iz tkaonica u Tabrizu, Kašanu i Esfahanu (prepoznatljivi po medaljonima s figuralnim prizorima umetnutima u bogato stilizirane geometrijske i biljne motive). Od 1925. započeo je prodor modernih umjetničkih smjerova; javili su se prvi umjetnici školovani u Europi, koji su se snažno oslanjali na vlastitu likovnu i pučku tradiciju.

Glazba prije Krista

Glazbena povijest na području današnjeg Irana obuhvaća razdoblje od pet tisućljeća. Iz III. tisućljeća pr. Kr. potječu prikazi sviranja na harfi, liri i trublji; u II. tisućljeću pr. Kr. koristili su se drukčiji tip harfe i lutnja, koja će postupno postati vodećim kordofonskim glazbalom. U kasnijim je razdobljima, uz ostale, znatan trag ostavila starogrčka glazbena teorija. Predislamska glazbena praksa s područja Irana podarila je cijelome bliskoistočnom području prototipove glazbala i veći dio glazbene terminologije. Unatoč glazbenoj stagnaciji sve do 19. st., upravo je tada kodificiran sustav od 12 melodijskih modusa, za koje je uvriježen naziv dastgāh. Radif je naziv za repertoar klasičnih skladbi, a gušeh za pojedinačne reprezentativne skladbe, koje se podudaraju s modusima iz sustava dastgāh. U prvoj polovici 20. st. Ali Naqi Vaziri uveo je umjetnu, ali i utjecajnu razdiobu oktave na 24 četvrttona, koja nema uporište u glazbenoj praksi, dok je Hormoz Farhat u drugoj polovici 20. st., polazeći od analize snimaka, utvrdio neprimjerenost koncepta ljestvice i istaknuo karakteristične skupine tonova. Tijekom 20. st. ojačao je utjecaj europske glazbe, no s nastupom islamske revolucije 1979. mnoge su glazbene djelatnosti zamrle.

I na koncu… 

Ne zaboravimo, govorimo o perzijskoj civilizaciji i kulturi kojoj se dive već i biblijski pisci, ili u novije doba, jedan Hegel ili Nietzsche; govorimo o državi u kojoj imate osjećaj da vam je povijest stalno iza leđa. Tisućama godina prije Krista ovdje se živjelo i gradilo, bujale su civilizacije, doseljavala se arijska plemena, dizala su se i padala drevna carstva, Perzepolis, Naqsh-e Rostam, Pasargad…

Iranci su duboko svjesni svog povijesnog nasljeđa pa je tako dobitnica Nobelove nagrade za mir 2003., Ŝirin Ebādi, izjavila: ''Ja sam Iranka, potomak Kira Velikog. Taj car je na vrhuncu moći prije 2500 godina proglasio kako ne želi vladati onima koji to ne žele. Obećao je da neće prisiljavati nikoga da promijeni svoju religiju ili vjeru i da će poštivati sve manjine. Dokument Kira Velikog bi se trebao proučavati u povijesti ljudskih prava''.  

Fascinantna je ta svijest koja povezuje Kira Velikog, osnivača Perzijskog carstva, sa suvremenim Iranom i s idejom o univerzalnim ljudskim pravima. Tekst na Kirovom cilindru smatra se prvim dokumentom o ljudskim pravima u povijesti. Upravo je Kir onaj kojega veliča Knjiga proroka Izaije u Starom zavjetu: osloboditelj Židova iz babilonskog sužanjstva. Među podanicima i pokorenim narodima bio je štovan upravo zbog visoke tolerancije spram vjerskih i drugih običaja, tako da je sjećanje na njega veoma živo i u suvremenom Iranu, što mnogo govori o tamošnjem mentalitetu.

Hrana je slična našoj, a i ljudi podjednako funkcioniraju. Iranci se puno druže, obično kasnije poslijepodne i  navečer, na mjestima gdje se mogu nešto slobodnije ophoditi jedni prema drugima. 

Ova islamska država propisuje strogo određena pravila odijevanja i ponašanja na javnim mjestima koja vrijede naročito za žene. One moraju imati pokrivenu kosu i ne smiju tijela otkrivati pogledima, a mogu se  družiti samo s muškarcima koji su im u rodu. No navečer, pod velikim mostovima koji su građeni tako da u podnožju imaju velike galerije, oni  pronalaze skrivene kutke gdje mogu biti zajedno, iako nikada preblizu. Pod tim se mostovima skupljaju stari i mladi. Pjevaju, sviraju, igraju šah, recitiraju stihove poznatih iranskih pjesnika. Imaju i mnoštvo prekrasnih parkova na koje su ponosni i koji su također omiljena mjesta okupljanja…