Intrigantan životni put Ivana Meštrovića: NDH ga je osudila na smrt, a usudio se reći 'ne' Titu

Na sam dan otvorenja u studenom, izložbu je obišao predsjednik Vlade Andrej Plenković, a u veljači i predsjednik Republike Zoran Milanović. Izložbu smo posjetili i mi jer nismo htjeli propustiti jedinstvenu priliku pogledati bezvremenske radove hrvatskog kipara koji je djelovao na nekoliko svjetskih adresa.

Kada je riječ o Meštroviću, čiji život i djelo ćemo u ovom tekstu samo "okrznuti", treba reći da je riječ o kompleksnoj povijesnoj ličnosti o kojoj se može razmatrati kroz nekoliko slojeva. Jedno je njegov rad zbog kojeg je tijekom života primio puno priznanja i stekao svjetsku slavu. Međutim, umjetnik je živio u turbulentnim vremenima Prvog i Drugog svjetskog rata, događaja koji su itekako utjecali na njegovo promišljanje o svijetu, a koja je prelio u svoje radove.

Njegova ostavština danas zrcali se upravo u činjenici da se njegova djela mogu pronaći diljem svijeta, a vizure gradove Splita i Zagreba, kao i njegovog rodnog mjesta, zbog mnogočega mogu zahvaliti upravo njemu. Pa iako izložba pokazuje tek natruhe njegovog političkog djelovanja, Meštrović je bio ime koje je privlačio pažnju vodećih ljudi i u Austro-ugarskoj, Kraljevini SHS, a posebno u NDH i Jugoslaviji.

Foto: HINA/Admir Buljubašić

'Umjetnost je pjesma i molitva u isti mah'

Izložbom "Ivan Meštrović - retrospektiva" obilježava se 140. obljetnica kiparovog rođenja. "Moja se umjetnost izražava u tvrdom drvu i kamenu, ali ono što umjetnost sadržava nije ni od drva ni od kamena, ono je izvan prostora i vremena. Umjetnost je pjesma i molitva u isti mah", riječi su Meštrovića iz 1924. godine koju su Klovićevi dvori izdvojili na svojoj mrežnoj stranici.

Više od 200 djela hrvatskog kipara pristigla su iz svih dijelova svijeta, a moguće ih je razgledati na tri kata Galerije, kronološkim slijedom kako su nastajala. Uz skice iz njegovog privatnog života, prikazani su najznačajniji događaji iz njegovog javnog života, te djela koja je stvorio u pojedinom razdoblju. Velikan Ivan Meštrović rođen je 1883. godine, na blagdan Velike Gospe u slavonskom mjestu Vrpolju, međutim djetinjstvo je proveo u Otavicama kod Drniša gdje je održao svoju prvu izložbu u seoskoj gostionici sa samo šesnaest godina.

Naime, Meštrović je potjecao iz siromašne obitelji te ga je, primijetivši njegov talent, njegov otac, imenjak, odlučio sam obrazovati, što nije naišlo na odobravanje obitelji, koja je smatrala da će time patiti seoski poslovi od kojih su živjeli. Međutim, ta prva izložba, na kojoj je koncem 19. stoljeća izložio nekoliko svojih pastirskih rezbarija i skulpturica, njegove su sugrađane navele da skupe novac za njegovo daljnje obrazovanje.

Foto: HINA/Tomislav Pavlek

Prvi dio života pratili su ga financijski problemi

Tako se prvo školovao u klesarskoj radionici Pavla Bilinića u Splitu, nakon čega odlazi na Umjetničku akademiju u Beč. Meštrović se tamo formira pod utjecajem secesije, a uslijedila su njegova putovanja Europom tijekom kojih se je upoznao s djelima antičkih i renesansnih majstora, osobito Michelangela, ali i svojih suvremenika, francuskih kipara Augustea Rodina, Antoinea Bourdellea i Aristidea Maillola. Rodin je imao snažan utjecaj na Meštrovića, a sam kipar sreo ga je nekoliko put tijekom svog života te napravio i njegov portret.

Nakon što je apsolvirao kiparstvo koje je studirao od 1901. do 1904., odlučio je nastaviti svoj studij te upisuje arhitekturu kod profesora Ohmanna na Školi arhitekture koju studira od 1904. do 1906. godine. Zbog svojega talenta dobio je priliku studirati, no po završetku studija nije mu izdana diploma jer nije imao gimnazijsko obrazovanje koje je bilo uvjet za upis Akademije. Kako u svom završnom radu navodi Ivana Prgomet, Meštrović se u Beču borio s financijskim problemima, što je utjecalo na njegov način rada.

Iz tog razloga nije imao mogućnosti modelirati glinom te je bio prisiljen lijevati dijela od gline u gips, tehnici kojoj će se vraćati cijeli svoj život. Meštrovićevi osobni društveno-politički stavovi itekako se ogledaju u njegovim radovima koji su obilježeni duboko religioznom tematikom, ali on ujedno u svojim radovima obrađuje i mitološke teme, kojima na svoj način negoduje zbog modernizacije svog vremena kojoj neminovno svjedoči.

Foto: Barbara Kraš Kedmenec/Direktno

Političko djelovanje u Prvom svjetskom ratu

U svom radu obrađuje tematiku grčke i rimske mitologije, smrti, erotike, ljubavi, sudbine, odnosa prema ženi koji je najčešće prikazan s motivom djeteta ili akta. Također, u Meštrovićevom opusu puno mjesta zauzima portretiranje suvremenika, članova obitelji, intelektualaca, političara, aristokrata i uopće protagonista domaće i međunarodne društvene scene, a to je najviše došlo do izražaja tijekom Prvog svjetskog rata. U tom razdoblju Meštrović je živio i radio u Parizu i Ženevi, odlazio u London, a kraj rata zatekao ga je u Rimu. 

Velika društveno-politička previranja razdoblja u kojem je živio neminovno od njega zahtijevaju i politički angažman. Protivnik Austro-ugarske u Parizu tako 1915. sudjeluje u osnivanju i radu Jugoslavenskog odbora, koji je vodio akciju za oslobođenje Slovenaca, Hrvata i Srba te za njihovo ujedinjenje sa Srbijom. Tijekom 1918. u Londonu se sastaje Edvardom Benešom na političkim sastancima na kojima se krojila nova karta Europe. Iste mu je godine taj najbliži Masarykov suradnik u Parizu dao diplomatsku putovnicu kako bi se nakon raspada Austro-ugarske monarhije Meštrović mogao vratiti u Hrvatsku. To su tek natruhe njegovog političkog djelovanja prikazane na izložbi.

U Zagrebu živi i radi od 1922. godine pa do 1942. U Mletačkoj ulici, gdje je bio njegov zagrebački dom, danas se nalazi Atelijer Meštrović. U Zagrebu se nalazi nekolicina javnih spomenika, njegovih ruku djelo. Tu je keramički reljef Seljaci iz 1907. godine na pročelju kuće trgovca Popovića na Trgu bana Jelačića, zatim Zdenac života ispred Hrvatskog narodnog kazališta oblikovanog u impresionističkom stilu 1905. godine.

Foto: Barbara Kraš Kedmenec/Direktno

Šetnja Zagrebom

Ovu omiljenu skulpturu Zagrepčana čini friz nagih muških i ženskih figura te starac i malo dijete u čučećim položajima oko zdenca. Spomenik Josipu Jurju Strossmayeru iz 1924. godine nalazi se ispred južnog pročelja zgrade HAZU-a, a posljednji kojeg je ovaj hrvatski velikan napravio je Spomenik Nikoli Tesli koji se danas nalazi u istoimenoj ulici u centru grada. Teslu Meštrović upoznaje 1924. godine prilikom svog prvog odlaska u SAD-a, kada je ovaj veliki izumitelj izrazio želju da ga Meštrović portretira, što je ovaj i učinio.

Godine 1934. Meštrović stvara "Povijest Hrvata" namijenjenu Muzeju hrvatskih starina u Kninu, koji nikada nije sagrađen. Skulptura predstavlja sjedeći lik žene odjeven u stiliziranu narodnu nošnju koja potječe iz Dalmatinske zagore. Ženski lik, za kojeg se pretpostavlja da je riječ o kiparovoj majci, u krilu drži masivnu kamenu ploču s motivom pletera na kojoj je u glagoljici ispisan naziv djela, koje utjelovljuje prikaz brižne majke i čuvarice nacionalne baštine i povijesti. Upravo ovaj motiv nalazi se na hrvatskoj putovnici pa je Meštrović, možemo slobodno ustvrditi, postao jedan od nacionalnih simbola Lijepe Naše. Skulpturu je kupio kralj Aleksandra I. Karađorđević, a 1934. godine postavljena je nasuprot glavnome ulazu u Kraljevski dvor na beogradskom Dedinju.

Gipsani odljev skulpture "Povijest Hrvata", prikazan i na izložbi u Zagrebu, originalno se nalazi u Meštrovićevom muzeju, a prema pisanim tragovima samog umjetnika, jasno je da se on nikada nije pomirio s činjenicom da se njegovo djelo nalazi u Beogradu. U pismu upućenom Vinku Nikoliću od 22. svibnja 1960. Meštrović piše: "... Pok. kralj Aleksandar je saznao za ovu figuru, tražio fotografiju i izjavio se, da mu se kip vanredno dopada i da bi ga želio kupiti".

Foto: HINA/Edvard Šušak

Je li kralj platio skulpturu?

"Kad sam mu objasnio za koju je svrhu napravljen, on je izjavio, da ga želi imati i privremeno postaviti u poseban paviljončić kraj svoje vile na Dedinju, a kad se muzej napravi, da će ga onda pokloniti muzeju. S Aleksandrom se doskora desilo, što se desilo, a figura u mramoru ostala je na Dedinju, a ja joj ne znam dalju sudbinu. Na moju sugestiju nadležnim vlastima, da je se prenese u Split, u Muzej hrvatskih starina, netom zgrada bude gotova, nisam dobio odgovor, ali držim, da u tome neće biti teškoća...", napisao je Meštrović. Mnogi interpretiraju kako je kralj ovaj potez povukao kako bi smirio veoma napete tenzije u odnosima unutar zemlje, iako je ova tema i danas problematizirana od mnogih.

Pa iako iz Srbije tvrde da je skulptura plaćena visokom svotom te da postoje materijalni dokazi o tome, i ova priča nikada nije u postpunosti rasvijetljena. Svojedobno je Andro Krstulović Opara kao višegodišnji ravnatelj Muzeja Ivana Meštrovića za Jutarnji list kazao da je uvjeren da skulptura nije plaćena te da bi se trebalo razgovarati o njenom vraćanju u Hrvatsku: "Meštrović je bio sposoban poslovan čovjek, ali bio je i vrlo častan. On ne bi inzistirao kasnije da se skulptura vrati, da je bila plaćena. Koliko ja znam, iz svega što sam do sada proučavao, kralj Aleksandar nije platio skulpturu".

Meštrović je puno surađivao i s crkvom te se družio s ljudima iz crkvenih redova. Istaknut ćemo ovdje župnika crkve sv. Marka Svetozara Rittiga i nadbiskupa Alojzija Stepinca. Obnašao je i ulogu člana Odbora za obnovu crkve sv. Marka za koju je izradio sve kipove i reljefe. Veliki trag ostavio je ovaj umjetnik i u Splitu gdje je 1939. kupio dvorac Kaštelet u okviru kojeg je dao sagraditi i crkvu kojoj je nadjenuo ime Crkva sv. Križa.

Foto: Patrik Macek/PIXSELL

U NDH osudili ga na smrt

Upravo u njoj je postavljeno njegovo Raspelo iz 1916. godine. Tijekom Drugoga svjetskog rata, zbog njegovoga antifašističkog stava, kada je osudio talijanski iredentizam prema Dalmaciji, te stava prema Njemačkoj (kada je odbio Hitlerov poziv za posjetu Berlinu tridesetih), zatvoren je na tri i pol mjeseca, a režim NDH osuđuje ga na smrt.

Uhićen je 8. studenog 1941. s Jozom Kljakovićem pod optužbom da je htio otići u Englesku ili Ameriku. U zatvoru na Savskoj cesti i zatvorskoj bolnici boravio je od 8. studenog 1941. do 13. siječnja 1942., te poslije u kućnom pritvoru do 12. ožujka 1942. godine. Trebao je biti smaknut u osam navečer. Stražari su glasnim razgovorom najavljivali egzekuciju, ali nekoliko minuta prije osam sati zazvonio je telefon. Čuo je glas razočaranog stražara:

"Ćaću mu njegova, u tri minute tri pomilovanja. Pomilovali ga i poglavnik i Hitler i Mussolini", pisao je Večernji list 2015. godine. Sam Stepinac je, uz Vatikan, ujedno imao veliku ulogu u njegovom pomilovanju, poglavito za dobivanje vize za Italiju. Uvjet da mu Pavelić odobri vizu i putovnicu bilo je da izloži svoje radove u hrvatskom paviljonu na Bijenalu u Veneciji 1942. Oko 20. lipnja 1942. odlazi u Veneciju, na otvorenje Bijenala, i ne sluteći da će to biti doživotno emigrantsko putovanje.

Foto: Barbara Kraš Kedmenec/Direktno

Ukratko o odnosu s Titom

Meštrović se nastanio u Sjedinjenim američkim državama, ali nije izostao poziv Josipa Broza Tita da se vrati u zemlju. O Titovu pozivu da se vrati u zemlju piše i sam Meštrović u svojim Uspomenama. Navodi da zapravo nije odbijao poziv, ali da zbog bolesti nije mogao krenuti na put te još ističe: "Usto, nije mi se sviđalo ono što sam čuo, kako partizani brutalno i krvoločno nastupaju u Hrvatskoj i htio sam da se bolje obavijestim o pravom stanju kod kuće", navodi Slađana Josipović u svom radu "Politizacija pokopa Ivana Meštrovića".

U međuvremenu je Meštrović saznao da su njegov brat Petar i prijatelj Pavao Ostović uhićeni i odvedeni u zatvor u Beograd, gdje su osuđeni na godinu dana robije. Ostovića su okrivili kao britanskog špijuna, a Petra Meštrovića zbog navodne izjave kako će brata odgovoriti od povratka u domovinu.

Takav postupak jugoslavenskih vlasti prema njegovu bratu i prijatelju nagnali su Meštrovića da odustane od povratka u domovinu.
Nakratko se ipak vratio u Hrvatsku 1952. godine kada svojom Darovnicom hrvatskome narodu daruje brojna remek-djela, impresivnu arhitekturu i oplemenjene prostore kojima upravljaju Muzeji Ivana Meštrovića. Sastavnice Muzeja nalaze se u njegovom domu i atelijeru u Zagrebu, obiteljskoj vili i obnovljenom renesansnom kaštilcu u Splitu te u Otavicama, rodnom kraju njegove obitelji. 

Foto: Barbara Kraš Kedmenec/Direktno

Potez komunista

Sabor Republike Hrvatske 1991. godine donosi Zakon o Fundaciji Ivana Meštrovića i time objedinjuje Darovnicu u jedinstvenu organizaciju s administrativnim središtem u Zagrebu. Izmjenom Zakona 2007. godine Fundacija Ivana Meštrovića preimenuje se u Muzeje Ivana Meštrovića, a administrativno središte seli se u Split.

Dana 16. siječnja 1962. godine, nekoliko mjeseci nakon smrti sina Tvrtka, Ivan Meštrović umro je u svojoj 79. godini života, u gradu South Bendu, u državi Indijani (SAD). Prema njegovoj posljednjoj želji tijelo mu je prebačeno u rodnu zemlju, gdje je trebalo biti izloženo dva dana u Crkvi sv. Marka u Zagrebu te potom dva dana u Crkvi sv.Križa u Splitu no komunističke vlasti tijelo se poslale u Drniš, a potom u Otavice gdje je 24. siječnja .1962. sahranjen u obiteljskom mauzoleju, crkvi Presvetog Otkupitelja. 

Rumi Meštrović o zapuštenim spomenicima: Ono što nisu uništila dva svjetska rata, uništavaju lokalni huligani i nebriga hrvatskih vlasti

Ovaj kipar, slikar, arhitekt i pisac svjedok je vremena jedne od najturbulentnijih povijesnih razdoblja Hrvatske, pa iako se možda on nije želio baviti politikom, ona se zasigurno bavila njime. Ovaj hrvatski velikan za sobom je ostavio pregršt svjetski priznatih djela, a najbolji način da mu odamo počast da ih posjetimo i više naučimo o njegovom životu i radi. Izložbu možete pogledati još jako kratko, do 3. ožujka.