Imao je veliku ideju o malom narodu: Na današnji dan preminuo je prvi predsjednik RH Franjo Tuđman

Tuđman je rođen u Velikom Trgovišću 14. svibnja 1922. Njegov otac bio je ugledni član HSS-a i općinski načelnik, te vijećnik ZAVNOH-a i AVNOJ-a, koji je 1946. smrtno stradao, zajedno s pomajkom, pod nerazjašnjenim okolnostima. Pohađao je pučku školu, zatim je stigao u Zagreb gdje je prvo pohađao  Državnu II. mušku građansku školu (1935.–39.) te Trgovačku akademiju Udruženja trgovaca (1939.–41.).

Život u Partiji

Kao srednjoškolac bio je 1940. pritvoren zbog sudjelovanja u ljevičarskoj manifestaciji, a već u proljeće 1941. prekinuo je školovanje i uključio se u antifašistički pokret. U Komunističku partiju Jugoslavije upisan je 1942., a djelovao je na području sjeverozapadne Hrvatske. 

Od 1942. bio je na čelu ilegalne partizanske tiskare (Glas Hrvatskog zagorja), od 1943. zamjenik komesara 2. zagorskoga partizanskog odreda, a od 1944. zamjenik komesara Brigade ''Braća Radić'', komesar 32. divizije te načelnik Personalnog odsjeka Štaba X. korpusa.

Otkriven novi spomenik Franji Tuđmanu: 'Kako vrijeme bude prolazilo, rast će svijest o njegovom značaju'

U siječnju 1945. upućen je u Vrhovni štab Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije u Beogradu, gdje je radio u Glavnoj personalnoj upravi Ministarstva obrane, kao načelnik Drugog (organizacijskog) odjela. Godine 1957. završio je Višu vojnu akademiju, u Generalštabu JNA, kao načelnik Studijskog odjela Prve uprave.

Od 1959. bio je i pomoćnik glavnog urednika Vojne enciklopedije.

Od polovice 1950-ih objavljivao značajne radove  s područja vojne povijesti i doktrine, u kojima, na temelju iskustva antifašističkog rata u Jugoslaviji, zastupa ideju o univerzalnom značenju partizanskog rata i koncepcije naoružanoga naroda, stajalište koje je cjelovitije izložio u knjizi Rat protiv rata: partizanski rat u prošlosti i budućnosti (1957).

Potkraj 1960. bio je promaknut u čin general majora, ali je na osobni zahtjev 1961. napustio aktivnu vojnu službu i prešao u Zagreb, gdje je postao direktor (1961.–67.) novoosnovanog Instituta za historiju radničkoga pokreta Hrvatske (danas Hrvatski institut za povijest).

FOTO: HINA

Crna lista Partije

Dolaskom na čelo Instituta Tuđman je osmislio ambiciozan plan za sam razvoj te bitne hrvatske institucije. Okupio je malobrojne, ali stručne suradnike, a 1963. pokrenuo je časopis Putevi revolucije, čije je bio i glavni urednik. Predavao je na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu, a 1965. doktorirao je iz povijesnih znanosti na Filozofskom fakultetu u Zadru tezom Uzroci krize monarhističke Jugoslavije od ujedinjenja 1918. do sloma 1941.

Od 1962. do 1967. bio je i predsjednik Komisije za međunarodne odnose te član Sekretarijata Glavnog odbora Socijalističkoga saveza radnog naroda Hrvatske, a od 1965. do 1969. zastupnik u Prosvjetno-kulturnom vijeću Sabora SRH i predsjednik Komisije za naučni rad.

Zbog suprotstavljanja službenim stajalištima o HSS-u i Sporazumu Cvetković–Maček, te kritičkoga pisanja o II. svjetskom ratu, u ožujku 1964. bio je optužen za ''buržoasko-nacionalističko skretanje u pristupu nacionalnomu pitanju'', a u travnju 1967. prisiljen na povlačenje s mjesta direktora Instituta, isključen iz SK, uklonjen sa Sveučilišta i umirovljen.

To ga je nagnalo da djeluje kroz Maticu iseljenika Hrvatske gdje je predsjedavao Komisijom za Sjevernu Ameriku te kroz članstvo Upravnog i Izvršnog odbora u Matici Hrvatskoj, gdje je također bio predsjednik Komisije za povijest.

Zanimljivo je da je kroz zapise o njegovim tribinama i analizom  njegovih povijesnih radova uočeno kako je baš u to vrijeme naglasak u svom radu stavio na pitanja mogućnosti malih naroda da ostvare ravnopravnu ulogu u svjetskoj povijesti te njihovo pravo na samoodređenje.

Najbolje se to vidi u njegovoj knjizi objavljenoj 1969. pod nazivom ''Velike ideje i mali narodi''.

Tuđman se kao bitna javna ličnost u hrvatskoj široj javnosti pojavljuje u vrijeme Hrvatskog proljeća, a zbog svog djelovanja u zaštiti hrvatskih interesa uhićen je u siječnju 1972. Političkim procesom osuđen je na dvije godine strogog zatvora. Ta mu je kazna smanjena na devet mjeseci nakon intervencije najvećega hrvatskoga književnika i pisca, velikana pisane riječi, Miroslava Krleže.

Međutim, time nije završen boravak Franje Tuđmana po jugoslavenskim pritvorima. Štoviše, mnogi bi rekli da je tek počelo.

U veljači 1981. ponovno je osuđen na tri godine zatvora i pet godina zabrane javnog djelovanje, a sve zbog intervjua koji je dao  švedskoj i njemačkoj televiziji te francuskom radiju, kao i intervjua objavljenog u emigrantskom listu ''Hrvatska država''.

U tim intervjuima, Tuđman je glasno govorio o neravnopravnosti Hrvatske i Hrvata u tadašnjoj Socijalističkoj Federativnoj Republici Jugoslaviji (SFRJ), progonu disidentskih intelektualnih elita i preuveličavanju žrtva logora u Jasenovcu od strane režima u Beogradu. Kaznu je služio u kaznionici u Lepoglavi, međutim više puta je uvjetno puštan iz zatvora zbog problema sa zdravstvenim stanje.

Iako mu je režim zabranio javno djelovanje, Tuđman je uspio nekoliko svojih djela objaviti u inozemstvu, a u jesen 1989. objavljuje knjigu ''Bespuća povijesne zbiljnosti: rasprava o povijesti i filozofiji zlosilja'', koja je izazvala golem interes pa je samo u jednoj godini doživjela čak četiri izdanja.

Tema same knjige bila je itekako aktualna na kraju 80-tih te početka 90-tih, upravo iz razloga jer se bavila razmatranjem uzoraka i  razmjera genocidnoga nasilja, osobito stvarnosti i "mita" o logoru Jasenovac, ali i kritičke rasprave, pa i optužbe za revizionizam i antisemitizam.

FOZO: HINA

Sve se mijenja u lipnju 1989. godine

Uoči sloma komunizma, u lipnju 1989., osnovao je Hrvatsku demokratsku zajednicu (HDZ) s idejom da se na programu državnog osamostaljenja Hrvatske uspostavi masovni nacionalni pokret koji bi okupio različite političke sastavnice i ideološke tradicije: od starčevićanskoga pravaškog nacionalizma, radićevskoga mirotvornog pokreta do hrvatske državotvorne ljevice.

HDZ je već na prvim višestranačkim izborima u travnju i svibnju 1990. pobijedio te su time izabrani zastupnici koji će potkraj svibnja u Saboru izabrati Franju Tuđmana za predsjednika Predsjedništva SR Hrvatske. Nakon ustavnih promjena u srpnju postao je predsjednik republike, a nakon donošenja novoga, demokratskog ustava, u prosincu preuzeo ustavne predsjedničke ovlasti.

Za predsjednika je potom biran na izravnim izborima u kolovozu 1992. te ponovno u lipnju 1997., oba puta u prvom krugu.
Pod njegovim je vodstvom HDZ pobijedio na svim parlamentarnim izborima u tom razdoblju: 1992. i 1995 (Zastupnički dom) te 1993. i 1997 (Županijski dom).

Treba naglasiti kako je Franjo Tuđman od svibnja 1990. do smrti 1999. bio ključni akter hrvatske unutarnje i vanjske politike. Pod njegovim je utjecajem bio uspostavljen polupredsjednički sustav vlasti u kojem je donosio najvažnije odluke, ponajprije posvećen području vanjske, obrambene i sigurnosne politike.

U doba raspada SFRJ vodio je politiku preustroja Jugoslavije u savez suverenih država ili mirnoga razlaza njezinih članica, a istodobno poticao jačanje obrambene sposobnosti Hrvatske i oblikovanje Hrvatske vojske.

Kombinacijom stalnoga pregovaranja (i primirja) i povremene primjene vojne snage iscrpljivao je snagu JNA, izborio se za međunarodno priznanje Hrvatske i njezin prijam u UN (1992), uspio je ugušiti srpsku pobunu u Hrvatskoj (1995) i postupno vratiti preostale okupirane teritorija, točnije provedbom mirne reintegracije hrvatskog Podunavlja od 1996. do 1998., te ostvariti teritorijalnu cjelovitost države.

Značajno je utjecao i na politička pitanja u Bosni i Hercegovini.  Prema Bosni i Hercegovini vodio je politiku koja se mijenjala ovisno o njegovu shvaćanju BiH i hrvatskih interesa, o politikama drugih aktera u BiH, kao i o politici međunarodne zajednice, te je imala različite faze i oblike: od suradnje s Bošnjacima i zajedničkog otpora srpskoj agresiji, preko faze sukoba Hrvata i Bošnjaka, do politike zaustavljanja sukoba i obnove suradnje Hrvata i Bošnjaka te okončanja rata u BiH. 

PODSJEĆAMO Evo što je Franjo Tuđman rekao 1993. o udbašima: Sve, a ne samo Perkovića, ih uklonite i to sutra...!

Iako se gospodarskim temama uglavnom nije bavio, što je i shvatljivo uzme li se u obzir da je na državu vodio za vrijeme brutalne agresije i rata, politika privatizacije i pretvorbe koju su provodile vlade za njegovog predsjednikovanja kritizirana je zbog klijentelizma, a on je, zbog inzistiranja na stabilnosti vlasti i manjka osjećaja za suvremene liberalnodemokratske standarde, optuživan za sklonost autoritarnosti.

Preminuo je 10. prosinca 1999. godine u Zagrebu.

Za kraj podsjetimo, da je u listopadu 2022., u 97. godini života, preminula Ankica Tuđman, njegova supruga.

Iako je bilo kritika na njegov račun poslije njegove smrti i pobjede trećesiječanjske koalicije na izborima te se čak i provodila politika ''detuđmanizacije'', ostaje činjenica da je u svim anketama Tuđman od smrti do današnjeg dana percipiran izuzetno pozitivno i da se smatra najvećim državnikom u povijesti hrvatskog naroda.

Franjo Tuđman preminuo je na današnji dan, HDZ ga se sjetio: Najveći državnik kojeg je hrvatski narod imao u svojoj slavnoj povijesti

Kao što je to uvijek slučaj kod velikih, značajnih osoba, koje su ostavile trag u svjetskoj povijesti sud o političkom djelovanju Franje Tuđmana ipak treba prepustiti povjesničarima i proteku vremena jer jedino tako može se doći do potpune istine o njegovom liku i djelu. Bez obzira na sve ne možemo zanemariti da je Franjo Tuđman bio i ostao jedna od najvećih figura suverene hrvatske povijesti. 

"Usudio bih se štoviše reći: i najodgovorniju dužnost, jer ona obvezuje na čuvanje i zastupanje, jačanje i osiguranje punoga suvereniteta hrvatskoga naroda i neokrnjivih sloboda i građanskih prava svih državljana Hrvatske ... Neka nam živi i napreduje demokratska i suverena Hrvatska!"

*Dio govora Franje Tuđmana u Saboru 30. svibnja 1990.

*Tekst je orginalno objavljen 10. prosinca 2022.