IDEOLOŠKA DEMAGOGIJA ZA NAIVNE Tokić: Ideja Deklaracije o tzv. zajedničkom jeziku političko je trabunjanje; u Hrvatskoj akademiji poigravanja s tim ne bi smjelo biti

"Prvi organizirani javni otpor hrvatske kulturne i znanstvene javnosti jezičnomu unitarizmu zbio se 17. ožujka 1967. kada je u tjedniku Telegram objavljena Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika. Potpisalo ju je 18 hrvatskih kulturnih i znanstvenih ustanova.

Unatoč neuspjehu dvaju jugoslavenskih unitarističkih jezičnih projekata u prošlom stoljeću, ponovno se pokušava stvoriti zajednički štokavski jezik kao ključna poveznica kulturnoga prostora četiriju novonastalih država, pri čem pojedinci i skupine u Hrvatskoj i izvan nje ugrožavaju postignute hrvatske norme i iskrivljuju povijesne činjenice, navedeno je u Jeziku, časopisu za kulturu hrvatskoga književnog jezika, a ove teze potvrđene su i na stranicama sporne Deklaracije na kojima stoji:

"Na pitanje da li se u Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori, Hrvatskoj i Srbiji upotrebljava zajednički jezik – odgovor je potvrdan.

Riječ je o zajedničkom standardnom jeziku policentričnog tipa – odnosno o jeziku kojim govori više naroda u više država s prepoznatljivim varijantama – kakvi su njemački, engleski, arapski, francuski, španjolski, portugalski i mnogi drugi. Tu činjenicu potvrđuju štokavica kao zajednička dijalekatska osnovica standardnog jezika, omjer istoga spram različitoga u jeziku i posljedična međusobna razumljivost.

Korištenje četiri naziva za standardne varijante – bosanski, crnogorski, hrvatski i srpski – ne znači da su to i četiri različita jezika", smatraju potpisnici. Zanimljivo je da je jedna od članica HAZU-a Maša Kolenović nova članica suradnica HAZU-a, navodi portal Narod.hr. koji je naveo kako je poslao upit spomenutoj profesorici, ali odgovore nisu dobili. 

Deklaraciju koju je HAZU označio besmislenom za portal za portal Direktno komentirao je i jedan od utemeljitelja HNS-a prof. dr. sc. Marko Tokić, profesor na Filozfskom fakultetu Sveučilišta u Mostaru.

"Ideja Deklaracije o takozvanom zajedničkom jeziku političko je trabunjanje u ideološkom području znanstvenog djelovanja", rekao je Tokić uvodno i dodao:

"Naime, o čemu se zapravo radi? Hrvati na razini organskih govora (koje uče uronjeni u govornu okolinu obitelji i zavičaja) imaju tri oblika hrvatskoga jezika (koja jer jesu hrvatski nazivamo, narječjima)".

"No uz troobličje hrvatskih govora imamo i zajednički jezik (voljom i željom hrvatskih govornika kako bi otklonili međusobne komunikacijske poteškoće i kako bi tim jezikom na razini internacionalne civilizacije komunicirali s drugim jezičnim zajednicama). Dakle, Hrvati imaju zajednički jezik čija je standardizacija otpočela 1595. Vrančićevim rječnikom i 1604. Kašićevom gramatikom. To je opisani i propisani oblik hrvatskoga jezika kojim su određene njegove jezične norme (pravopisna, pravogovorna, gramatička i leksička) u javno dostupnim normativnim priručnicima (pravopisu, gramatici, rječnicima hrvatskoga jezika i jezičnim savjetnicima). Taj naš zajednički jezik ima svoju višestoljetnu povijest kao što i naši organski govori imaju svoju višetisućljetnu povijest", objasnio je. 

'Hrvati u BiH vrlo dobro znaju tko su i što su'

"Priča o nekom navodno drugom jeziku kojemu bi Hrvati bili dionici priča je nekog drugog političkog i kulturnog identiteta. Ili ideološka demagogija za naivne ili pak ideologija upućenih u pokušaj ostvarivanja temeljem takvog jezika nanovo uspostavljenog kulturnog i političkog identiteta (što nije prolazilo niti u vremenima kada su iza takvih ideja postojali mehanizmi moći i prisile). Hrvati u BiH vrlo dobro znaju tko su i što su i da su dio jedinstvene i nedjeljive kulturne i političke sudbine, da jesu ono što jesu i ovdje gdje su". 

Povijesni identitet Hrvata u BiH, kaže naš sugovornik, mnogima smeta jer njihovo svjedočenje vlastite pripadnosti (i tradicije) osporava ne samo ideju o zajedničkom jeziku nego i neke magle o prošlosti ovih prostora i ljudi u njima. Churchill je komentirajući ove prostore govorio o višku povijesti na premalom prostoru, a ja bih pridodao da se može govoriti o odgovorima na povijesne izazove koji su potom različito definirali povijesne sudbine.

"Iako nam je prošlost zajednička, naši su odgovori bili posve različiti te su oblikovali i definirali, s tim u skladu, i pripadnost kulturnom i političkom identitetu. Hrvati BiH unatoč svim izazovima (svih ovih stoljeća) znali su, i danas znaju, s kim i kakvu kulturnu i političku sudbinu dijele, komu pripadaju. I svjedoče to što jesu. I to se neće promijeniti", poručuje Tokić.

"Na kraju, ako je HAZU, hrvatska akademija, članica u najmanju ruku treba dobiti opomenu, uvid u znanstveni pristup jezičnoj problematici, no ako unatoč tomu kolegica iz ideoloških razloga i dalje zagovara želju izgradnje nekog drugog kulturnog i političkog identiteta (i u skladu s tim promovira 'zajednički jezik') uputiti je u pravcu neke druge akademije, jer u hrvatskoj Akademiji poigravanja s takvim idejama ne bi trebalo biti.

Borba za kulturni i politički identitet nikad ne prestaje. I da završim velikom mišlju Oca Domovine: 'To je ime hrvatsko jedna veličajna baština, što si je narod iz oluja svjetskih događaja spasiti mora, ako neće da propadne, jer nestane li narodu imena, glasa, nestalo je narodu i traga'", zaključio je prof. Tokić za Direktno.