Iblerov trg u panici, SDP dramatično klizi prema dnu

Razlozi pada podrške SDP-u, lako su objašnjivi jednostavnom činjenicom da je riječ o vodećoj stranci vladujuće koalicije u zemlji koja već šest godina smanjuje svoj društveni proizvod, koja se ne razvija, čiji građani sve teže održavaju razinu dosegnutog životnog standarda, u kojoj se sve manje proizvodi ono što se negdje može prodati, ali se u velikim količinama proizvodi socijalna apatija, rezignacija, nepovjerenje u temeljne društvene institucije, nesigurnost i nedostatak perspektive.

Uz to je riječ i o stranci prema kojoj su išla i realno gledajući nerealna očekivanja pa je i razočarenje još i veće. Pridodaju li se tome i ozbiljni komunikacijski propusti, rezultat je takav kakav jest, objašnjava nam član SDP-a, ne krijući svoje nezadovoljstvo. Situacija je u vladajućoj stranci jednostavno- katastrofalna. Dapače, to više nije nikakva tajna, jer uzavrelo stanje unutar SDP-a traje već mjesecima, ako ne i dulje. Unatoč tome što se u nekoliko navrata, posebice je to bilo vidljivo u slučaju isključivanja iz stranke bivšeg ministra financija Slavka Linića ''prelilo'' i u javnost, socijaldemokrati su uspijevali svoje unutarnje sukobe gurati pod tepih.

No, posljednje istraživanje javnog mijenja po kojemu je SDP dobio svega 17 posto potpore građana, a prvi puta ga je ''preskočio'', ruku na srce, minorni ORaH, kao utočište nezadovoljnika lijeve političke opcije, razočarane u SDP, alarmirao je Iblerov trg. Čini se da su u vodstvu stranke konačno shvatili da je vrag odnio šalu i da će, skliznu li na 15 ili čak manje postotaka, o dobitku sljedećih parlamentarnih izbora moći samo- sanjati. I bez ovog istraživanja bilo je evidentno da stranka iz mjeseca u mjesec gubi rejting, a kada krivulja krene prema dnu, trend je teško zaustaviti.   

''Iako Vlada pa time i SDP nisu jedini generator takvoga stanja, u percepciji javnosti jesu'', kažu nam u SDP-u. Sada su definitivno sigurni i da na ''negativnu percepciju također utječe i sasvim neadekvatno ponašanje nekih istaknutih pojedinaca i stranačkih frontmena, koje odaje izostanak suosjećanja, visoka doza bahatosti, arogancije, programske indiferentnosti i neprepoznatljivosti. Vodstvu stranke zamjeraju se i lutanja u donošenju političkih odluka, koja pokazuju  i nesnalaženje, neznanje, nedostatak vizije i usklađenog djelovanja pojedinih ministara. Iritantan je stranački nepotizam te ekscesno, a u nekim slučajevima, poput bivše sisačko- moslavačke županice Marine Lovrić Merzel i bivšeg vukovarskog gradonačelnika Željka Sabe- kriminalno ponašanje. 

Postaje li SDP ''drugorazredna stranka''?

''Teoretski je moguće da će SDP postati 'drugorazredna stranka'. Ipak treba pogledati noviju povijest hrvatske politike. Naime SDP je prije dvadesetak godina već bio u takvom statusu jer je HSLS tada znao biti glavna oporbena stranka. U prvoj polovini devedesetih solidan broj lijevih birača, koji bi 'prirodno' prije glasovali za SDP, okrenuo se HSLS-u. Kako znamo, SDP je ipak ostao stožerna stranka hrvatskog političkog sistema, što se za HSLS ne bi moglo reći. Po toj logici SDP će se opet povratiti na stare staze. Međutim, otegotna okolnost za ponavljanje takvog scenarija su današnje strukturalne okolnosti. U spomenutom razdoblju SDP se tražio u okviru nacionalno postavljene politike, a danas treba odgovoriti i na izazove djelovanja u nadnacionalnoj integraciji (EU). Treba reći i da globalni uvjeti djelovanja za tradicionalnu lijevu partiju, odnosno socijaldemokraciju na europskoj periferiji, nisu najpovoljniji. Naime, suzio se prostor u kojem one mogu ponuditi prikladan odgovor tako da su one sve više ugrožene ne samo od konzervativnih opcija nego i od različitih postmoderno orijentiranih takmaca s ljevice. To se dijelom događa u Hrvatskoj mada tek treba vidjeti koliko će OraH biti trajnija pojava na hrvatskoj ljevici'', objašnjava prof. Tonči Kursar sa zagrebačkog Fakulteta političkih znanosti.

A što je sa predsjednikom Hrvatskog sabora, uglednim članom stranke Josipom Lekom? U stranci kažu da je on u iznimno bliskim odnosima s predsjednikom Ivom Josipovićem, koji je, zapravo, stvarni vladar hrvatske lijeve opcije. To svakako nije Milanović. A ne treba zaboraviti ni Josipovićeve političke ambicije u slučaju gubitka na predstojećim parlamentarnim izborima- on sigurno neće ostati politički pasivan. U takvom scenariju lako je moguće da Josipović pokuša preuzeti kormilo svoje bivše stranke, svjestan činjenice da je SDP doista dramatično potonuo. Josip Leko pri tome bi mu bio praktički desna ruka, iako se sam Leko trenutačno drži principa neutralnosti. No, ne treba zaboraviti da je u nekoliko navrata i on javno potvrdio da situacija u SDP-u doista nije dobra.     

U ovom trenutku ni u samom SDP-u ne znaju što im je za činiti- predsjednik stranke i premijer Zoran Milanović trenutačno boravi u službenom posjetu SAD-u, ali i da je ovdje, situacija bi bila ista. On i dalje ne shvaća što se zbiva sa strankom koju vodi, živeći u paralelnom Svemiru, uvjeren kako će građani ipak shvatiti da se Vlada kojoj je na čelu trudi pokrenuti Hrvatsku, prije svega njezino gospodarstvo. No, Zoran Milanović nije, očito, ništa shvatio iz primjera pokojnog predsjednika SDP-a Ivice Račana, koji je nepogrešivo znao prepoznati trenutak u kojem treba ili mijenjati funkcioniranje samog stranačkog sustava, ili priznati poraz. Milanović tog poraza još nije svjestan. Triježnjenje će biti bolno, a on zasigurno glavni krivac, no, nas u ovom trenutku ne zanima kako će se SDP-ovci međusobno obračunati, već što će SDP-ovo pogrešno vođenje državne politike značiti za Hrvatsku. I koliko je ona izgubila dok su socijaldemokrati tražili ''crvenu nit''.

Ivo Banac: Josipović je jedini Milanovićev ozbiljni rival za vodstvo stranke

Važne se stranke poznaju po programu i organizaciji. SDP ima razgranatu organizaciju, koja tu i tamo škripi ili nije dovoljno učinkovita, možda nije uvijek i motivirana, ali u svakom slučaju predstavlja značajnu političku snagu koju u Hrvatskoj posjeduje još samo HDZ.

Programski potencijal SDP-a je problematičniji. Grubo govoreći, stranka se sastoji od „blairovaca“ poput Milanovića, koji su kao većina suvremenih socijaldemokrata prihvatili Blairov program odmaka od tradicionalnog socijalizma u prilog pravednijeg društva, ali posve tržišnog u usmjerenju i uvjetno govoreći „titoista“, koji su uz staru religiju vezani sentimentom i predajom, premda su u većini slučajeva ipak svjesni da je socijalizam politički program nekih davnih vremena. Naravno, nema čistih oblika. Prosječni esdepeovac pod utjecajem je i jedne i druge tendencije, nekad više, nekad manje.

Upravo zato što se programski problemi SDP-a ne mogu riješiti, stranka će pokušavati održati jedinstvo uz dimnu zavjesu kontradiktornih signala. Zato će nestrpljivi članovi i birači tražiti sigurnije stranačke luke. U ovom trenutku „titoisti“ su nezadovoljniji od „blairovaca“, pa će egzodus iz SDP-a, koliko god limitiran, biti u korist manjih lijevih stranaka ili vanparlamentarnih ultralijevih pokreta. Teško je reći koliko će to dugoročno naštetiti SDP-u. Postoji više scenarija.

Ukoliko Josipović izgubi izbore, on će tražiti načina da se nametne svojoj matičnoj stranci programom koji će nužno biti radikalniji od njegova ambivalentnog prosjeka. To će raditi posebno ako SDP izgubi parlamentarne izbore, u kojem će slučaju utjecaj „blairovaca“ za neko vrijeme biti potisnut. Kriza vodstva može pridonijeti krizi stranke, njenom rascjepu, ili fuzioniranjem jednog dijela s drugim strankama ljevice ili centra.

No, ukoliko vodstvo zadrži kormilo u svojim rukama, kao što je to uspjelo Račanu nakon 1991. i 2003., stranka će opstati. Bilo kako bilo, Josipović je jedini Milanovićev ozbiljni rival za vodstvo stranke.

Sukob zagrebačkog i riječkog ogranka stranke

Javna je tajna da su zagrebački i riječki ogranak SDP-a već odavno protiv načina na koji Milanović vodi stranku i rado bi mu vidjeli leđa. U tome prednjače potpredsjednici Rajko Ostojić (siva eminencija zagrebačkog SDP-a) te primorsko-goranski župan Zlatko Komadina, koji je već prije nekoliko mjeseci najavio svoju kandidaturu za predsjednika SDP-a, čime je jasno dao do znanja Milanoviću da ga- ne podržava.

U sukobu sa Milanovićem je i predsjednik zagrebačkog SDP-a Davor Bernardić, koji pritom izvrsno surađuje sa Ostojićem. Unatoč tome što se spekuliralo kako bi upravo ti ogranci mogli biti predvodnici pobune protiv Milanovića, ovaj je ipak pokazao značajnu dozu političkog lukavstva i ''eutanazirao'' ih. U samom SDP-u spekuliraju kako Milanović ''drži u šaci'' samog Komadinu, stoga je donedavno glasni župan naglo utihnuo. Naši se sugovornici slažu da, barem u dogledno vrijeme, u stranci ne treba očekivati rušenje Milanovića, iako opasno svijetli crveno svjetlo za uzbunu, jer SDP ide strmoglavo u provaliju. Zašto je to tako? Kažu da se Milanović okružio poslušnim ''pretorijancima'', poput Gorana Marasa, Milanke Opačić, Željka Jovanovića, Igora Rađenovića, Peđe Grbina, Ingrid Antičević- Marinović te svog šefa kabineta u Vladi Tomislava Sauche, koji su mu bezrezervno odani.

Aleksandra Kolarić: SDP je s ovim vodstvom izgubio smisao postojanja

Milanović i ekipa žive u nekoj paralelnoj stvarnosti u kojoj za njihov neuspjeh nisu krivi oni, nego je „stvarnost u krivu“, a „građani ih ne razumiju“

Razvoj situacije sa SDP-om ovisi o  događanjima sljedećih mjeseci, kako o rezultatima predsjedničkih izbora, tako i o daljnjim kretanjima podrške građana toj i drugim strankama.

Za sada se čini da sadašnji predsjednik Josipović izbore može izgubiti samo ako sam sebe pobijedi, objašnjava Aleksandra Kolarić, komunikacijska stručnjakinja.

Njegovu pobjedu Milanović i vodstvo SDP-a sigurno će pokušati protumačiti kao vlastitu pobjedu, bez obzira na činjenicu da Josipoviću bilo kakvo povezivanje u javnosti s vodstvom SDP-a donosi političku štetu. Bez obzira što će SDP njegovoj kampanji ubrizgati financijska sredstva i određenu organizacijsku podršku. Međutim, u slučaju pobjede, Josipovićeva pobjeda bit će njegova pobjeda i pobjeda progresivnih glasača ljevice i centra. U slučaju poraza, koji ne izgleda vjerojatan, taj poraz bio bi prvenstveno poraz SDP-ovog vodstva i Vlade. Jer oni trenutačno u javnom mnijenju Josipoviću predstavljaju težak uteg oko nogu.

Rujan je za SDP donio presudan preokret kada je Pulsovo istraživanje pokazalo kako je ORaH po prvi puta po podršci prestigao SDP. Same brojke nisu toliko značajne, jer se radi o razlici unutar statičke greške, a i SDP-ov pad u odnosu na mjesec prije bio je tek pola posto. Na temelju njih  bilo bi ispravno zaključiti kako su se dvije stranke izjednačile.  Ali, u ovoj situaciji presudan je psihološki moment. Prvi put u posljednjih petnaest godina SDP je pao na treće mjesto po popularnosti. I to predstavlja rujanski moment preokreta. Na isti način kao što je ožujak ove godine bio točka preokreta u kojoj su se izjednačili HDZ i SDP, nakon čega je HDZ prešao u vodstvo.  Zbog esktremno desne retorike Karamarka i ljudi oko njega te očitog nedostatka bilo kakvog suvislog rješenja za gospodarsku krizu, HDZ je zacementiran na 25% i ne može, bez obzira što koalicijskih partnera već ima kao Kineza, ići prema gore. Već i prije istupa Martine Dalić, većini građana bilo je jasno da HDZ nije nikakvo, a kamoli dobro, rješenje za ovu državu.

SDP je u dubokoj krizi već godinu i pol. Kriza se prvenstveno reflektira kroz nepopularnost i nevjerodostojnost predsjednika stranke i Vlade. Međutim, Milanović predstavlja najmanji problem stranke. On je poput vrha sante leda koji je vidljiv. Puno veći problem je nevjerodostojnost cijelog vodstva SDP-a, odnosno, članova Predsjedništva i Vlade, odgovornih za destrukciju reputacije stranke koja se odvija pred našim očima. Logično je da građani vodstvo izjednačavaju sa strankom u cjelini. Nevjerodostojnost vodstva SDP-a predstavlja onaj dio ledene sante koji je ispod površine, a jasno se odražava kroz prepolovljenu podršku u odnosu na onu nakon parlamentarnih izbora. SDP se u nešto manje od 3 godine, tj. od prosinca 2011. do rujna 2014. sunovratio s 35 na 17%.

SDP prolazi kroz krizu vrijednosti, politike, programa, statuta, upravljanja samom organizacijana, povjerenja i entuzijazma članstva, kadrova i unutarstranačke demokracije.

Ključni uzrok krize je činjenica da u vodstvu SDP-a liderstva nema niti u tragovima.  Milanović i ekipa žive u nekoj paralelnoj stvarnosti u kojoj za njihov neuspjeh nisu krivi oni, nego je „stvarnost u krivu“, a „građani ih ne razumiju“. Kako nemaju snage za suočavanje s problemom, jasno je da nitko od njih nije u stanju pružiti prijedlog rješenja ili neku viziju budućnosti ove političke stranke. SDP je, zbog vodstva koje ima, izgubio vjerodostojan smisao svojeg postojanja. Jer trenutačno jedini smisao postojanja vodstva ove stranke je osmišljavanje različitih scenarija koji bi im omogućili ostanak na vlasti.  A to nije i ne smije biti smisao i bit postojanja socijaldemokratske stranke.

Visoka podrška građana ORaHu predstavlja slamku spasa za koju se misli uhvatiti i utopljeničko SDP-ovo vodstvo.  Mjesecima Milanović i njegova ekipa pokušavaju kao jedino održivo rješenje javnosti nametnuti ideju neizbježne postizborne koalicije SDP-a i ORaH-a. Do te mjere uporno da Holy, isto tako već mjesecima, u svakom intervjuu demantira takvu mogućnost.

Mnogi u SDP-u gaje nadu kako će netko drugi riješiti njihove probleme umjesto njih samih. Ovisno o kojoj grupaciji se radi, mijenja se scenarij. Jednima će Holy sklapanjem koalicije sa SDP-om omogućiti da ostanu na vlasti i u vodstvu stranke. Drugima će Holy, nakon parlamentarnih izbora, umjesto njih „smijeniti“ Milanovića, postavljanjem uvjeta da s njim neće u koaliciju niti u Vladu.  Nažalost, u stranačkom timu, niti u prvoj niti u drugoj postavi, nema dovoljno kritične mase koja bi se mogla suočiti s problemima i krenuti ih rješavati. Pri tome je otvorena i kritička rasprava o političkoj odgovornosti Milanovića i cijelog Predsjedništva samo mali, prvi korak prema izlasku iz krize. 

Sadašnje vodstvo stranke povezuje još samo ljepilo vlasti i Milanovićeva ruka koja će potpisivati izborne liste za Sabor. U predizbornoj godini, koja je pred nama, možemo stoga očekivati raspirivanje neuvjerljivog optimizma u stilu „evo oporavak je iza ugla, rezultati samo što nisu“. Saborskih mandata za podjelu neće biti puno. Stoga ćemo sljedeće godine gledati snažno zbijanje poslušničkih redova oko Milanovića, s promplamsajima pravedničkog gnjeva usmjerenog na svakog socijaldemokrata koji će se usuditi kritički misliti svojom glavom i ukazati na stvarnost, razočarane građane i izostanak rezultata.