NISU ZABORAVLJENI

I dalje nepoznat broj ubijenih u srpskim koncentracijskim logorima: Božo Kelava, torcidaš kojega nisu uspjeli slomiti

Autor

Tanja Belobrajdić

Izjave logoraša srpskih koncentracijskih logora, u Srbiji su demantirane, izražavala se nevjerica, te su najčešće nazivana propagandom i izmišljotinama, posebno ako se pitalo stanovnike gradova ili mjesta gdje su se ti logori nalazili, napose u Stajićevu, Begejcima, Sremskoj Mitrovici i Nišu. Ili nitko ništa nije znao, ili su čuli ''da su tamo dovedeni neki Hrvati, ali ne znaju ništa o njihovom zlostavljanju“ ili logore nazivaju ''sabirnim centrima“, iako su znali kako su tamo ljude držali zatočene protivno njihovoj volji.

19.04.2019. u 22:30
Ispiši članak

Jedan od rijetkih koji su progovorili o tome, a da nisu sami logoraši, nego svjedoci s neprijateljske strane, te oni koji su prekršili moto – ''Ako se ne može negirati, onda se o tome ne govori“, bivši je vojni tužitelj, tada Jugoslavije, Lakić Đorović, koji je rekao: 

''Ja sam branio Zlatka Zaobornog, tako se zvao zarobljeni Hrvat koga sam prvo ugledao u čudnim okolnostima. Netko ga je, naime, postavio pod prozor, tamo, na tako niskoj temperaturi, ja sam uočio da čovjek stoji na jednoj nozi, druge noge nema jer mu je bila amputirana više kolena. Napadao je sneg, on je morao da stoji čelom oslonjen na zid na jednoj nozi, s obema rukama na leđima. Izgleda da sam ja čoveka kasno uočio i odmah sam pozvao policajca da dovede čoveka, taj ludak zamalo da me ubije! Mislim, uperio je pušku u mene, opsovao majku, porodicu i rekao da gledam svoja posla, da se smirim. Istinski, mislim, znam da nisam ja ni mogao da priđem blizu masakriranima, ali ono što sam video je frapirajuće. To su ljudi sa razbijenim licima, sa razbijenim usnama,  sa polomljenim zubima, to su ljudi sa tragovima krvi, ljudi sa nekim zavojima, nekoliko njih je bilo sa kompletno zavijenim - sa platnom, zavojem preko očiju, ljudi kojima je deo glave iznad nosa kompletno bio u zavojima, vidio sam ljude sa polomljenim rukama, u zavojima, u gipsu, nitko od njih nije smio da nas gleda...“

Koliko je hrvatskih branitelja i civila ubijeno u srpskim koncentracijskim logorima ne postoje službeni podaci, no pod terminom ''ubijeni u zatočeništvu“ barata se s brojkom oko 365. U to se ne ubrajaju ubijeni u logoru Velepromet, na stratištu Ovčara itd., ali brojka obuhvaća  zarobljene branitelje s područja cijele RH. 

Koliko je ratnih zarobljenika ubijeno baš u logorima Stajićevo, Begejci, Sremska Mitrovica i Niš, konkretno s područja Vukovara, također još uvijek ne postoje službeni podaci. Razlozi tome su različiti, najčešće jer su brojne sudbine i dalje nepoznate, odnosno, izjave mogućih svjedoka različite, a ponekad i netočne. 

Jedan od takvih primjera je slučaj Milana Turkalja, branitelja Vukovara koji je gotovo na smrt premlaćen u logoru Stajićevo, a potom je izvan štale u koju su logoraši smješteni, pucano u njega, te ostalima rečeno kako je ''ustaša ubijen pri bijegu“. Iako je preživio, te odveden u logor u Begejcima, većina logoraša iz Stajićeva je godinama ostala u uvjerenju kako je Milan Turkalj ubijen. 

22. listopada 2018. godine, prema pisanju Jutarnjeg lista, HINA je izvjestila kako su na suđenju u odsutnosti bivšem šefu jugoslavenske vojne Kontraobavještajne službe (KOS) 80-godišnjem generalu Aleksandru Vasiljeviću, kojeg tužiteljstvo tereti za ratne zločine nad civilima i ratnim zarobljenicima u logorima na području Srbije i Hrvatske, kao ubijene u srbijanski logorima, nevedene sljedeće osobe: 
„...u logorima Begejci i Stajićevo, u kojemu je Vasiljević za zapovjednika postavio potpukovnika Miroslava Živanovića,  usmrćeni su Ivan Kamerla, Božo Kelava, Branko Koch, Ivan Kunac i Zlatko Brajer; u logoru Sremska Mitrovica usmrćeni su Đuro Tvorek, Jozo Boldiš, Zlatko Cvitković, Damir Kiralj, Antun Plivelić, Niko Šoljić i Ivan Švraka; u logoru Niš, u dijelu zgrade niškog zatvora, od batinanja je umro Pero Mesić, a u logoru Stara Gradiška usmrćeni su Mirko Tomljanović, Ilija Šandorović, Petar Antunović, Darko Sanjicki, Ivo Grgić i Marijan Raužan“. 

Pa ipak, vjerodostojnosti radi, BOŽO KELAVA, iako strašno zlostavljan u Stajićevu, preminuo je 8. siječnja 1992. godine u Novom Sadu, odakle je prevežen nakon torture u logoru u Sremskoj Mitrovici. U otpusnom pismu koji je obitelj dobila preko Crvenog križa, a koji je potpisao crnogorski liječnik, pisalo je kako je Božo Kelava umro prirodnom smrću, od ''teške glavobolje''.
 
Koliko to groteskno zvuči govore izjave Božinih suboraca i svjedoka njegovoga mučenja: ''Tukli su sve, ali tako kako su tukli Božu, nisu tukli nikoga. Nisu ga mogli slomiti, izvodili su ga stalno, noću pogotovo, staja je odzvanjala koliko su njegovom glavom udarali o zid“.

Božo Kelava, najstariji od sedmero djece (troje je preminulo u ranoj dječjoj dobi) Božice rođ. Perić, rodom iz Ljubuškog  i Stipana Kelave, rodom iz Tomislavgrada, rodio se 18. prosinca 1959. godine u Vođincima. Od mladih dana bio je vatreni navijač ''Torcide“ i često je putovao vlakom na utakmice ''Hajduka“. 

''Svaka veća Hajdukova utakmica bila je 'njegova', ni jednu nije propuštao'', reći će Božin mlađi brat Ivan. Zbog pjevanja tada zabranjenih pjesama, rano se našao u fokusu ondašnje milicije te je nakon vjenčanja s Marijom Hanžek, 1982. godine, otišao u Njemačku. Sin Josip rodio mu se 1983., a kćer Dragica 1986. godine. Povremeno je dolazio u Vođince gdje je počeo gradnju obiteljske kuće. Kada je podizao krov, umjesto jugoslavenske zastave, izvjesio je Hajdukovu. 

Odmah na nagovještaj ratnih zbivanja u Hrvatskoj, Božo se vratio kući, potom otišao za Osijek, a nakon toga, samostalno je došao u Vukovar kako bi se pridružio obrani grada. 

Josip Jurjević je ispričao: ''Sjećam se kad je odlazio, imao je na sebi odoru, ranac... Mi 'mlađarija' smo bili u centru, u kafiću, pozdravio se s nama i rekao – 'Odoh za Vukovar“. 

Tijekom obrane Vukovara, nekoliko puta je bio lakše ranjen, no uvijek se ponovo vraćao na položaj, među suborce. Nakon sloma obrane Grada i zarobljavanja, kod Bože je pronađen papir s telefonskim brojevima poznatijih HDZ-ovaca te se zbog toga i svoje prkosne naravi odmah našao u fokusu čuvara logora u Stajićevu. 

Jedan od branitelja Vukovara, Zlatan Bašić, napisao je: ''Božu sam upoznao u logoru u Mitrovici na ispitivanju krajem  prosinca 1991. Nekako smo se često susretali na ispitivanju, mozda i deset puta. Major Medić bi doveo Ivu Kovačića, Gorana Gorića, Božu i mene, nekad i Zorana Jankovića vezano za Trpinjsku. Inače, Božo je bio ranjen u vrat. Za Božu mi je ostalo u sjećanju da su mu pronašli Šeksov broj telefona, to je bio okidač i duga kosa, za takve batine, da su ga na kraju batinama i ubili. On, Šipoš, Goric i Ilija Ačkar su dobili više batina, nego mi ostali svi zajedno. Božo Kelava je jedan od malo poznatih heroja koji je zaslužio puno više, i on i njegova obitelj“. 

Davor Rališ reći će: ''Božo je imao poseban, svakodnevni tretman, danju i noću. Sjećam se jedne noći u maloj štali u Stajićevu, koliko su mu udarali glavom o zid vani, pola nas se probudilo koliko je to odzvanjalo cijelom štalom. Nemilosrdno su ga uništavali batinama, a Božo je to nadnaravno podnosio, ponosno, bez krika i jauka. Za nepovjerovati što je sve čovjek izdržao. Ne može se opisati riječima“.

U knjizi ''Na bojištu sjećanja'', Davor Batarac Keks, dragovoljac iz Našica, prisjetit će se: ''Kada su nas selili u malu štalu, ispod oka uspio sam vidjeti – jer je glava uvijek morala biti pognuta – Božu Kelavu. Bio je toliko izubijan da sam ga jedva prepoznao. S lisicama na rukama, umirao je na tlu, ali mu nitko nije smio priskočiti u pomoć''. 

Božo Kelava trebao je biti razmijenjen 9. siječnja 1992. godine, odnosno, nalazio se na spisku za razmjenu, no samo dan prije, brutalno je pretučen posljednji put te je preminuo od posljedica teškog fizičkog zlostavljanja. S visokom temperaturom prebačen je u bolnicu u Novi Sad, gdje je ubrzo umro te je sahranjen na gradskom groblju pod oznakom NN. 

Nakon dogovorene ekshumacije, premještanja tijela u Zagreb te pozitivne identifikacije po zubnom kartonu, posmrtni ostaci Bože Kelave sahranjeni su na mjesnom groblju u njegovom rodnom selu Vođincima, u rujnu 1995. godine. 

Božo Kelava tek je jedan od brojnih nepoznatih dragovoljaca, heroja Domovinskog rata, suprug, otac, sin i brat. Kada je nakon zarobljavanja mučki ubijen u srpskom koncentracijskom logoru, imao je trideset i šest godina.

Božo, nismo te zaboravili. 

Komentari

Pozivamo čitatelje/komentatore da u svojim komentarima njeguju civiliziranu raspravu. Portal Direktno ne može se smatrati odgovornim za komentare koji sadrže uvrede, klevete, govor mržnje, huškanje i/ili poziv na nasilje. Takvi komentari bit će obrisani, a u posebno ekstremnim slučajevima mogu biti i potpuno onemogućeni. Sporne komentare čitatelji mogu prijaviti na [email protected], uz priloženu poveznicu na pripadajući članak i navođenje autora i sadržaja spornoga komentara.