I dalje aktualne poruke poznatog iseljenika i diplomata

Suprotno od očekivanja, u Hrvatskoj se s odmakom vremena o povijesti hrvatskog iseljeništva sve manje zna, a odnos prema Hrvatima izvan domovine postaje ne samo sve ambivalentniji, nego i sve više ponižavajući. U Hrvatskoj su sve dominantnija razmišljanja kako gotovo sedam milijuna svih naraštaja hrvatskih iseljenika nema što tražiti u političkom, gospodarskom i kulturnom životu Hrvatske. Prema mišljenju pojedinih istaknutih povratnika iz dijaspore u Domovinu, u današnjoj Hrvatskoj odnos prema Hrvatima u svijetu nije ništa negativniji nego što je bio u vrijeme Titove i zločinačke komunističke Jugoslavije.

Kroz objavu članaka u glasilima HSS-a u Australiji pokušat ćemo prikazati kako se u hrvatskom iseljeništvu od 1945. do 1989. godine razvio vrlo plodan i raznolik društveni, politički, kulturni i sportski život. U Hrvatskom iseljeništvu u tom razdoblju djelovale su tisuće hrvatskih političkih, društava, vjerskih, kulturnih, umjetničkih, sportskih i drugih udruga, klubova, domova, organizacija itd. U tim društvima razvijao se otpor prema svakoj Jugoslaviji i održavala luč nade o stvaranju samostalne i demokratske hrvatske države, koja je 1989. i 1990. godine prenesena i u Hrvatsku, odnosno Bosnu i Hercegovinu.

Iako se radi o malom uzorku pisanog svjedočanstva o velikoj vitalnosti hrvatskih iseljeničkih zajednica diljem kugle zemaljske, u njemu će biti otkriven i prepoznat neprocjenjiv doprinos izvandomovinskih Hrvatica i Hrvata u stvaranju, obrani i međunarodnom priznanju Republike Hrvatske. Nadajmo se da će to potaknuti i druge još žive hrvatske iseljenike i povratnike u Hrvatsku da kroz svoja svjedočanstva ne dopuste da se zauvijek izgubi trag jednog posebno važnog povijesnog razdoblja i života druge polovice Hrvata – one polovice koja je ostala živjeti izvan granica današnje Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Veći broj tih članaka bit će objavljen i u knjizi Antuna Babića «Zašto sam se vratio u Hrvatsku?», koja će biti objavljena za nekoliko mjeseci.

Godina 1945. još nam je jednom dokazala da su naše velike povijesne tragedije direktan uzrok našega golemog iseljavanja. Posljedica je tih iseljavanja stvaranje hrvatske rasutosti po cijelom svijetu: širom Europe, Sjeverne i Južne Amerike, Azije i Afrike. Danas se gotovo jedna trećina nas Hrvata nalazi izvan granica naše domovine. 

Poslijeratno iseljavanje poprimilo je upravo zastrašujuće razmjere, tako da smo mi Hrvati danas, u drugoj polovici dvadesetog stoljeća, ugroženi ne samo teritorijalno, nego i biološki. Mnogo nas je napustilo svoju domovinu, a da nismo zapravo bili ni svjesni toga što će se s nama zbiti. Vjerovali smo da ćemo u tuđem, relativno slobodnom, svijetu naći svoj mir, ne misleći na posljedice, koje su rezultat tih naših, u većini slučajeva, neodgovornih, sebičnih i tragičnih napuštanja domovine. Ta su napuštanja tragična iz dva razloga. Prvo, nismo našli, a ni ostvarili nijedan dio onoga o čemu smo prije odlaska iz domovine maštali. Drugo, odlaskom je svatko od nas prepustio našem neprijatelju jedan djelić hrvatske zemlje, koju su naši očevi, djedovi i pradjedovi znojem i krvlju natapali, braneći je za buduća hrvatska pokoljenja. Koliko nas ima svjesnih da su taj naš odlazak i naseljavanje tuđinca na naša ognjišta dio monstruoznoga plana o uništenju i istrebljenju nas Hrvata kao naroda? 

Ubrzo nakon odlaska iz domovine spoznali smo da izgubiti domovinu znači isto što i izgubiti dragocjenost, blago, ono zakopano blago, skriveno, koje u bajkama čuva zmaj, ono po kojemu junak gazi. Naime, svaki čovjek – a da to ni ne opaža – shvaća što je izgubio tek nakon što mu blago – DOMOVINA – postane nedokučivo. 

Napuštanje domovine ne može se razlikovati od rezanja naših vlastitih udova: ruku i nogu. Naši su udovi produžetak udova čitavih naraštaja naših predaka. U svakom našem mišiću i u svakom živcu živi pokoja radost, pokoja suza, sad ovo loše iskustvo, sad onaj uspjeh djedova. Našim odlaskom u svijet ta se duboka vjekovna veza kida i nestaje. Dolaskom u nov, strani svijet postajemo duševno sakati jer smo se najednom našli u tuđini, gdje je naša prošlost onima koji nas okružuju nepoznata, a budućnost nam je vrlo neizvjesna. Mi smo u tuđini ljudi bez prošlosti, cvjetovi bez korijenja, kojima, unatoč svim umjetnim gnojivima – materijalnim dobrima – prijeti opasnost od uvenuća, opasnost od usahnuća. 

Nije Petar Preradović uzalud opisao svoj boravak u tuđini sljedećim riječima:

Bože mili, kud sam zašo!

Noć me stigla u tuđini,

Ne znam puta, ne znam staze,

Svud go kamen noge gaze,

Trudne noge po pustinji!

Koliko bi nas izgubljenih u ovoj dalekoj Australiji i drugim, desecima tisuća kilometara od domovine udaljenim mjestima diljem svijeta opisalo još potresnije i slikovitije osjećaje zalutalosti i izgubljenosti, samo da imamo imalo pjesničkoga dara. Jer, ne zaboravimo, dok je pisao ove stihove, Preradović se nalazio u Beču, pred samim vratima domovine.

Domovina nas treba

Domovina nas zove sada, ona treba nas, a mi trebamo nju. Još nije kasno, vratimo se na svoja ognjišta, u svoje domove, u svoja sela i u svoje gradove. Mnoge od nas tamo još uvijek čekaju uplakane starice majke, očevi, braća i sestre. Ovdje, u tuđini, prijeti nam opasnost odnarođenja. Ne smijemo dozvoliti da se ponovi ono što se dogodilo ranijim hrvatskim iseljenicima u Americi, početkom ovoga stoljeća, gdje je jedan iseljenik zabilježio sljedeće: 

Stari iseljenici leći će u grob; ostat će njihova djeca, koja će još znati koju hrvatsku riječ, što su je čuli od roditelja; unuci neće znati ni cigle hrvatske riječi; neće znati ni od koje narodnosti potječu, ni gdje je na kugli zemaljskoj kolijevka, koja je odnjihala njihove pradjedove.  

I dok se mi Hrvati selimo iz svoje domovine i odlazimo diljem svijeta, na naša se mjesta, u Hrvatsku, doseljavaju Srbi. O tom naseljavanju Srba u susjedne zemlje jedan je američki pisac napisao sljedeće: Čim se jedna srpska obitelj našla u nekoj susjednoj zemlji, snovi svih drugih Srba počeli su tu zemlju, u koju se naseliše njihova braća, smatrati svojom zemljom.

Srbi sanjaju Hrvatsku kao svoju zemlju

Zbog svog bizantinskog mentaliteta Srbi su i danas ostali ono što su bili kroz povijest. Oni se sele u Hrvatsku i o njoj sanjaju kao o svojoj zemlji. No, nastavi li se ovo naše iseljavanje, snovi Srba neće ostati samo snovi, nego će postati stvarnost. Zato je zadnji trenutak da se mi Hrvati probudimo iz svojih snova o lijepom i slobodnom životu bilo na Zapadu, bilo na Istoku. Naše iseljavanje mora prestati jednom zauvijek. Moramo prestati povećavati broj i silu drugim narodima raseljavanjem svoje potlačene domovine. Svjetska mora moraju prestati gutati kosti hrvatskih mornara pod tuđim zastavama. Ne smijemo više ostavljati svoje leševe po tuđim rudnicima i svoje zdravlje po tuđim tvornicama ni liti znoj na tuđim poljima. Moramo se prestati boriti za tuđu slobodu i početi se boriti za svoju.

Nastavimo borbu do konačne pobjede

Za svoju se slobodu možemo boriti samo u svojoj domovini Hrvatskoj, pred kojom se nalaze sudbonosni trenutci, koji će odlučiti o našem biti ili ne biti. Zato nas sada domovina zove. Vratimo se i stavimo u borbene redove i rovove pod vodstvom nepobijeđenoga vojnika u rovu: Stjepana Radića. Nastavimo borbu svim sredstvima, kao što je i on sam radio. Nastavimo borbu do konačne pobjede i do ostvarenja nacionalne slobode i socijalne pravde za sve građane buduće hrvatske države: NEUTRALNE REPUBLIKE HRVATSKE.