Hrvatski županijski ustroj dosad su ukidali strani osvajači i okupatori, ne činimo to sada sami; s nepotizmom i rasipništvom se treba obračunati na svim razinama

Pa ipak, jedinstvo u predanosti očuvanju cjelovitosti državnoga teritorija itekako ima smisla. Granice i teritorij su jedna od onih temeljnih sastavnica koje čine državu kao političko obistinjenje narodne neovisnosti i samobitnosti. Stoga je očuvanje svakoga pedlja zemlje i mora pitanje temeljnoga nacionalnoga i državnoga samopoštovanja. Spada u one zbilje koje nisu na prodaju i ne procjenjuju se gospodarskim mjerilima, već imaju mnogo dublju ontološku vrijednost.

Tim zbiljama, koje od nas čine zajednicu, a ne tek skupinu ljudi koji su se slučajno zatekli na istom području te su upućeni jedni na druge samo zbog ekonomsko-egzistencijalnih potreba, spadaju i zajedničke tradicije i društvene ustanove. One nastaju, oblikuju se i traju kao izraz političkoga i društvenoga života, predstavljaju vezu s minulim naraštajima, a zauzvrat također oblikuju samo društvo stvarajući mu životni i vrijednosni okvir u kojem ono diše i kojemu se prilagođava.

Jednu takvu zbilju predstavlja i hrvatski županijski sustav. On je prastar, star najmanje koliko i hrvatska država. Spominje ga bizantski car Konstantin Porfirogenet u svojem djelu 'O upravljanju carstvom' opisujući u kratkim crtama srednjovjekovnu hrvatsku državu, u kojoj su predstavljale važnu sastavnicu društvenoga uređenja. Spominje se i na Baščanskoj ploči, najstarijem očuvanom natpisu na hrvatskom jeziku ("I svjedoči mi Desimir, župan u Krbavi...").

Opstale su kroz niz stoljeća i u novim državnim zajednicama u koje je Hrvatska stupala. Zanimljivo je i znakovito kako su županije postojale samo na onom području koje je bilo pod upravom hrvatskoga bana i Sabora, a ukidane su na području koje je potpadalo pod strane osvajače (kao što su Osmansko Carstvo i Mletačka Republika) te na području koje je unutar granica Habsburške Monarhije izuzimano ispod banske vlasti i podređivano izravno Beču (Vojna Granica). Nakon što su se izgubljena područja vraćala pod hrvatsku upravu, uvijek su iznova uključivana u županijski sustav.

Županije su postojale u vremenima neovisnosti ili visokog stupnja hrvatske autonomije

Znakovito je također da su županije ukinute u Kraljevini SHS, gdje je nova upravna podjela služila kao sredstvo beogradske unitarističke politike, a nije za njih bilo mjesta ni u socijalističkoj Jugoslaviji. Vidimo da su županije uvijek postojale u vrijeme kada je Hrvatska bila neovisnom ili je, u okviru različitih državnih zajednica, imala visok stupanj autonomije. Nije slučajno da se u našoj najpoznatijoj budnici iz vremena narodnoga preporoda nalazi i slavodobitni stih "Jenput vidi županije sve ponovljene"!

Ne 'regionalnom' pristupu

Danas, kada Hrvatska navršava trideset godina svoje neovisnosti, sve češće slušamo pozive na ukidanje županija, a usput i cijeloga niza gradova i općina. Navodno su one rupa bez dna za uhljebljivanje, nepotizam i trošenje novca. Kažu da ih treba zamijeniti nekakvim "regijama". Tako redovito na raznim portalima nalazimo nove prijedloge upravne podjele Republike Hrvatske, a njihovi su tvorci raznoliki "ekonomski stručnjaci".

No, upravna podjela nije samo gospodarsko pitanje, kao što to nisu ni državne granice. Županije, gradovi i općine su životni okvir u kojem se čuvaju mjesne i pokrajinske posebnosti, male zajednice i male domovine. S obzirom da u ovom obliku postoje već gotovo trideset godina, ljudi su se uspjeli na njih naviknuti, a cijeli je niz državnih ustanova prilagođen takvoj upravnoj podjeli.

I dok bi svatko državu komadao po svojem, uvjeren u nepogrešivost svoje zamišljene vizije kojoj želi podrediti cjelokupni društveni život sa svom njegovom složenosti, tko jamči da bi takav preustroj značio i toliko željenu uštedu? Za početak, sam je preustroj iznimno skup pothvat, prilagodba cijeloga niza ustanova novoj upravnoj podjeli bila bi složena i dugotrajna, a neminovno bi uzrokovala i cijeli niz komplikacija i nejasnoća te bi trebao proći niz godina dok joj se cijeli sustav i društvo ne prilagode.

Austrija kao primjer

Ako mislimo da je "prevelik" broj županija te gradova i općina prevelik teret i kočnica u razvitku, zašto onda tako ne razmišljaju i u gospodarskom smislu puno uspješnije zemlje?

Uzmimo za primjer Austriju koja se dijeli na devet saveznih država, koje se pak dijele na okruge i statutarne gradove, a okruzi opet na gradove, trgovišta i općine. Spomenutih okruga i statutarnih gradova u Austriji ima 94, a jedinica mjesne samouprave je ukupno 2097 (200 gradova, 770 trgovišta i 1 127 općina). Za usporedbu, u Hrvatskoj je 555 jedinica mjesne samouprave, od čega 127 gradova i 428 općina.

Kao što vidimo, zemlja s dva puta više stanovnika od Hrvatske ima četiri puta više jedinica mjesne samouprave, pri čemu neki gradovi imaju svega par stotina stanovnika, a najmanja ih općina ima 41! Pa ipak, Austrija ostaje jednom od najbogatijih i najuređenijih država na svijetu, i to ne unatoč brojnim jedinicama pokrajinske i mjesne samouprave, već jednim dijelom upravo zbog njih, tj. zbog snažnih i živih malih zajednica. S druge strane, Bosna i Hercegovina ima svega 143 općine, Srbija 146, a Albanija 61. Veće općine stoga nisu ni jamac uštede, ni savjesnijega gospodarenja državnim sredstvima, ni lijek protiv uhljebljivanja.

Još je Franjo Tuđman najavio obračun sa postsocijalističkim mentalitetom

Vrijeme je da i mi shvatimo kako glavni krivac za naše nevolje nisu županije te gradovi i općine, već je problem dublji, ukorijenjen u jednom postsocijalističkom mentalitetu.

Borbu je protiv njega predsjednik Tuđman u svojem saborskom govoru 30. svibnja 1990. godine naveo kao posljednju od deset temeljnih zadaća nove hrvatske vlasti: "Protunaravni realsocijalistički sustav ostavlja nam u naslijeđe pogubne posljedice osobito stoga što je svojom izopačenošću porušio i omalovažio sve tradicionalne vrednote i moralne norme. (...) Poremećaji u sustavu vrijednosti rađali su bijegom ili apatičnošću mudrih i sposobnih, a napredovanjem nesposobnih i bezobzirnih karijerista. Izmjena tako poremećenoga vrijednosnoga sustava bit će težak i dugotrajan posao, ali ga treba odmah započeti u svim sferama i porama života."

Zahtjevi za ukidanjem županija su populizam, a ne obračun s rasipništvom

Ukidanjem županija nećemo ukinuti nepotizam i rasipništvo, samo ćemo ih prenijeti na drugu razinu. U konačnici, ti isti problemi postoje ne samo na mjesnoj i županijskoj razini, već i na državnoj, ali nikomu valjda neće pasti na pamet rješavati te probleme ukidanjem države. Ono što nam se predstavlja kao jednostavan i djelotvoran lijek u biti je jeftini populistički trik.

Ne tvrdim pritom da u Hrvatskoj ne postoje općine za čije bi stanovništvo bilo bolje da se ukinu, ne tvrdim ni da su granice županija uvijek i svugdje savršene i nedodirljive, ili da se pak u samom uređenju njihova djelovanja ne bi mogle izvršiti određene promjene kako bi bile učinkovitije i trasnparentnije. I u povijesti je na tom polju uvijek bilo postupnih promjena. Možda bismo stoga trebali razmišljati u smjeru laganoga i postupnoga sređivanja stanja u županijama i drugim tijelima, a ne u smjeru potpunoga razbijanja hrvatskoga županijskoga ustroja, koje je ne samo gospodarski besmisleno ili u najmanju ruku upitno, već bi to bio i prvi put u hrvatskoj povijesti da županije ne ukidaju strani osvajači i okupatori, već to činimo mi sami.

Sa svojom višestoljetnom povijesti državnosti i tridesetogodišnjom povijesti neovisnosti imamo neke datosti s kojima živimo i koje smo dužni čuvati. Županije imamo od pamtivijeka te bi stoga u društvu s osjećajem temeljnoga samopoštovanja trebale biti nedodirljive kao načelo upravne podjele zemlje. U današnjem pak obliku postoje gotovo puna tri desetljeća, ustalile su se i ne bi ih bilo mudro prekrajati ako to doista nije nužno. Vrijeme je stvaranja Hrvatske iza nas, ta je povijesna zadaća obavljena, temelji su postavljeni te je sada vrijeme za novo poglavlje – njezino očuvanje, stabilizaciju i daljnju sustavnu izgradnju.