Hrvatske tvrtke bježe od ovog biznisa: 'Volim ovdje pitati hoćemo li zabraniti cipele'

Daleko je Hrvatska od sjajnog kada se govori o odvajanju otpada, a onda i recikliranju, ali za podizanje svijesti i razvijanje dobrih praksi potrebno je duže vrijeme, a činjenica je da su se građanima kante u boji za odvajanje otpada počele dijeliti tek 2021. godine. Naime, što se više odmičemo sa praksom odvoza otpada s kućnog praga i njegovog dovoza na odlagališta i primičemo ideji da s ambalažom nešto treba napraviti, a ne samo riješiti je se, proces se komplicira zbog potrebnih ulaganja u infrastrukturu, a onda i u sam proces recikliranja koji nije niti malo jednostavan, posebno kada je u pitanju plastika.

"Kada govorimo o gospodarenju otpadom i sekundarom, mi uvijek možemo biti nezadovoljni, ali mi smo tek nakon '90. počeli organizirano skupljati otpad. Nakon toga smo uveli povratnu naknadu na boce i onda smo na neko vrijeme zastali i nismo išli dalje. Međutim, sada, što više napredujemo u tom procesu, treba nam više energije, više znanja i više umješnosti, a rezultati će biti manji", kazao je u razgovoru za portal
Direktno stručnjak za plastiku Josip Grilec. Sada kada smo podijelili kante i kada prikupljamo plastiku u puno većoj mjeri nego ranije, imamo problem jer ne znamo što ćemo raditi s tom plastikom.

Inicijativa se prepustila tržištu, kaže Grilec, koje nije bilo zainteresirano niti stimulirano. Tako se danas većina tvrtki koja se upušta u recikliranje plastike sama snalazi i sama pronalazi rješenja kako će je iskoristiti jer se država tu nije miješala i trenutno vlada nered koji se potom reflektira i na samu iskoristivost plastike kao resursa. Pritom je sav financijski rizik prebačen na privatne tvrtke pa je logično da se nitko ni ne gura u taj posao. To zatim naravno opterećuje lokalne komunalne tvrtke koje tu plastiku jednostavno nemaju kamo plasirati nego platiti popriličan iznos po toni za prezimanje, koje najčešće završi u izvozu, ili je jednostavno odvesti na samo odlagalište.

FOTO: Goran Stanzl/PIXSELL (na fotografiji Josip Grilec)

Zaboravili smo riješiti zadnju četvrtinu

Razlog leži i u tome što je industrijski neuporabljiva plastika puno skuplja, i naravno da tvrtke, da bi izbjegle negativnu vrijednost, bježe od preuzimanja plastike iz žutih kanti jer je njihova iskoristivost u reciklažne svrhe veoma niska. Situacija bi se mogla poboljšati izgradnjom sortirnica, ali na to ćemo se vratiti malo kasnije. Taj začarani krug u gospodarenju otpadom ima rješenje, a ono se sastoji jednostavno od toga se definira što ćemo raditi s plastikom, to jest onim dijelom plastike koji je pogodan za recikliranje.

"Mi moramo znati kada nešto skupimo što ćemo s tim raditi. Ako ne znamo, onda je bolje raditi još neko vrijeme na isti način. Problem možemo rješavati i od kraja, dakle krenuti od rješenja pa doći do početka. Možemo ga rješavati istovremeno, ali moramo rješavati cijeli krug. Zaboravili smo riješiti tu zadnju četvrtinu. Što ćemo raditi s plastikom koju prikupljamo?", retoričko je pitanje našeg sugovornika. "Kada dizajniramo novi proizvod od plastike, mi već tada moramo znati kako ćemo ga reciklirati i kome ćemo ga predati ili prodati nakon uporabe", dodaje.

Bilo bi idealno, prema njegovim riječima, kada bi odmah u startu znali što će se napraviti s plastikom koju smo oblikovali u neku ambalažu. "Još prije nekoliko godina ispred Udruženja plastičara zalagali smo se za rješenje da ako netko ide u plasman proizvoda u kojem se nalazi teško reciklabilna plastika, plaća povišenu naknadu za oporabu ili zbrinjavanje. Vi danas u trgovačkim centrim kao ambalažu imate puno nepotrebne i nereciklabilne plastike. To se ne događa samo u Hrvatskoj. I države u okruženju imaju isti problem. Da u Europi nije bilo spalionica i energana, i tamo bi problem bio puno veći", kaže naš sugovornik.

FOTO: Unsplash

Pitanje je gdje nema plastike

Naime, kako nam je objasnio ovaj poduzetnik koji već desetljećima radi s plastikom, oporaba industrijskih ostataka plastike je na zavidnoj razini, međutim problem je upravo u plastici koja je bila kao ambalaža u prehrani, a koje ima najviše. Razloga za ovo možemo naći u propisima, načinu života, trendovima, komociji itd. Poseban problem je plastična ambalaža koja se sastoji od nekoliko slojeva različitih vrsta materijala koji se međusobno lijepe i nju je gotovo nemoguće reciklirati zbog različitih postupaka i temperature prerade svakog pojedinog sloja, a s druge strane, zbog svega navedenog, reciklat koji bismo pritom dobili, višestruko bi bio skuplji od same bazne sirovine.

Plastika je danas, kada uđemo u trgovački, lanac u svemu. Čak i vrećica za kruh sadrži plastiku, stavili smo je i u papirnate čaše, plastificirali smo kartonsku ambalažu, a plastiku smo stavili i u one male vrećice za šećer koji dobijemo uz kavu. S druge strane, krenulo se sa zabranama, ali s gledišta gospodarenja otpadom, smisla je imalo jedino zabraniti proizvode od plastike koji su imali alternativno jednakovrijedno rješenje. Ono što je Europa, pa i Hrvatska, napravila jest da je samo jednu skupinu proizvoda zamijenila drugim. Primjer za to su plastične slamke umjesto kojih sada imamo papirnate, najčešće ujedno plastificirane. Drugim riječima, stvorili smo novu alternativu koja nastavlja gomilati otpad. "Volim ovdje pitati hoćemo li zabraniti cipele? Njih nitko ne reciklira jer je cipela jedan od složenijih proizvoda. U cipeli se nalazi puno materijala, kože, metala, plastike, gume, tekstila. Tko to reciklira? Nitko, a težinski i volumenski je to puno više otpada nego zabranjena slamčica", karikira Grilec.

S druge strane, kada je riječ o pokušaju dobivanja sekundarne sirovine iz plastike koja se koristila u prehrambenoj industriji, Grilec kaže da je tu bilo jako puno krivih pokušaja. "Gotovo sve plastike su mikroporozne, a teško možete napraviti novi proizvod iz reciklata starog proizvoda koji ima ostatke prethodnog pakiranja. To može biti i štetno za novi proizvod. Ne možete od boce u kojoj je bilo motorno ulje ili neki kemijski proizvod napraviti ambalažu u kojoj će biti neki prehrambeni proizvod. Prerada plastike se radi na relativno niskim temperaturama u zatvorenom procesu pa će u novom proizvodu ostati miris pa i tragovi proizvoda iz prethodnog pakiranja. Dakle, treba osmisliti proizvod u drugom koraku koji neće štetiti novom proizvodu".

FOTO: Saša Burić/CROPIX

Izgubljeni u terminologiji

Prije nego konačno odgovorimo na pitanje što možemo onda napraviti s plastikom iz žute kante, ovaj put zapinjemo na pitanju reciklažnih dvorišta i sortirnica. U prvom redu pomutnju stvara kriva terminologija. "Moglo bi se i bez sortirnica jer imamo reciklažna dvorišta, ali i ovdje dolazimo opet do problema. Sam pojam reciklaža znači promijeniti stanje, reciklirati nešto, a sortirnica odvojiti vrstu od vrste, veće od manjeg, crnoga od bijelog. Ono što mi terminološki krivo zovemo su reciklažna dvorišta. To su u stvari sortirnice, dakle, to su prijemne stanice na kojima radimo primarno razvrstavanje, sortiranje. U tom smislu problematično je kada su sortirnice udaljene od primarnog nastanka sekundara jer se radi dodatan trošak i pritom ostavlja povećani ugljični otisak zbog prijevoza", govori nam naš sugovornik.

Kada govorimo o Centrima za gospodarenje otpadom, modela koji je u Hrvatskoj još u nastajanju, ispada da ćemo dobar dio plastike koja malo ili ništa ne vrijedi kilometrima voziti do sortirnica da bi se opet postavilo pitanje "što sad?". Određeni CGO-i predviđaju i gradnju energane, ali ponavljamo, kada se tome dodaju troškovi goriva, rada, kao i činjenicu da ćemo iz energane dobiti energiju koja čini tek mali postotak od ukupne uložene energije u proizvodnju te ambalaže kao i manipulaciju njome, rezultat sigurno nema ekološki predznak. Takvi veliki centri zbog svega navedenog, prema Grilecu, nemaju velikog smisla.

"Sortirnice blizu mjesta nastanka su bolje rješenje jer ako taj dan nemaš plastiku za sortirati, može se sortirati papir tekstil, bilo što, jer sortirnica tog tipa može sortirati sve što nije tekućina. S druge strane, bez energane opet ostaje pitanje što ćemo s onim dijelom koji nije iskoristiv za reciklažu", objašnjava naš sugovornik ovaj začarani krug hrvatskog gospodarenja otpadom.

FOTO: Jure Mišković/CROPIX

Koja su rješenja?

Grilec kaže da u konačnici, kada bismo i riješili sve navedene nedoumice, ostaje nam i dalje ključno pitanje što ćemo raditi od reciklata i za koga. Bez rješavanja ovog zadnjeg dijela slagalice, mi i dalje nemamo kružno gospodarstvo. Dobar primjer u Hrvatskoj i svijetu predstavljaju akumulatori, jer je vidljivo da njih u prirodi gotovo i nema. Razlog za to je visoka burzovna cijena olova kojeg nedostaje pa je dobro riješeno pitanje njegovog recikliranja, a u isto vrijeme i recikliranja plastike koja se nalazi u akumulatoru. Na istom mjestu se stoga nalaze pogoni za izdvajanje sirovine, njihovo recikliranje i pretvaranje u novi proizvod.

Međutim, da bi ovo sve imalo smisla, kaže Grilec potrebno je znati što radite, iz čega radite i za koga. "Ako vi kao tvrtka koja će reciklirati plastiku i stvoriti novi proizvod, nemate 'oduzimača' vašeg proizvoda, (a on vam definirati specifikacije proizvoda koji njemu trebaju), nema cirkularne ekonomije. Država se jasno mora uključiti i stimulirati ovaj dio", kaže Grilec. Tvrtke, koje recikliraju plastiku ili neku drugu sirovinu, u problemu su i zbog postojećih zakonskih rješenja. Dobar primjer za to su tenderi na koje se tvrtke  jave kako bi preuzimali određenu sirovinu od jedinica lokalnih samouprava.

Hrvatska bi htjela biti Njemačka bez pokrića: 'Shvatit će i EU da obećano ne možemo ispuniti'

"Jednu godinu dobiješ tender, a sljedeću ne. Razvio si proizvod koji ćeš proizvoditi od određenog reciklata i sljedeće godine ne dobiješ tender. Ostao si bez sirovine, a ako i nađeš zamjensku, njezina cijena više nije onakva s kakvom se prvotno kalkuliralo", daje primjer naš sugovornik. Iz svega navedenog jasno je da za zatvaranje čarobnog kruga, tog kružnog gospodarenja otpada, Hrvatskoj trebaju zakonske izmjene, kvalitetna poslovna i tehnološka rješenja, veći angažman države te bolja educiranost građana. "Od plasmana proizvoda do žute kante trebalo je malo znanja, ali sada nam treba puno znanja. Tu mi padamo, ne samo mi, svi tu padamo", zaključio je Grilec.

*Tekst je nastao u okviru projekta ''Što smrdi u hrvatskom modelu gospodarenja otpadom?'' kojeg je financijski podržala Agencija za elektroničke medije sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.