Hrvatska je izložena riziku korupcije na najvišim političkim razinama

Tim slavnim ''Lex Perković'' hrvatske su vlasti nastojale izigrati obvezu provođenja europskoga uhidbenog naloga i zaštititi dvojicu visokih funkcionara tajnih službi staroga režima od izručenja njemačkom sudu.

Ovaj je slučaj pokazao ozbiljne probleme nefunkcioniranja političkog sustava, zbog promjena koje su u njemu provedene nakon smjene vlasti 2011. godine. U vrijeme prethodne administracije, na osnovu obveza preuzetih u institucionalnom dijalogu s EU, Hrvatska je počela uspostavljati autonomnu administrativnu vlast. Najviši državni službenici, ravnatelji uprava u ministarstvima, bili su birani javnim natječajem i njihov se mandat nije trebao podudarati s mandatom izvršne vlasti. Učinjeni su prvi koraci da javna uprava postane autonomna u odnosu na izvršnu vlast, da počne uspostavljati mehanizme samoregulacije, te da se počnu provoditi temeljna europska načela javne uprave.

U političkim sustavima zemalja članica EU od javne se uprave očekuje politička neutralnost. Javne službenike ne obvezuju politički, nego stručni kriteriji i kriteriji zakonitosti djelovanja, a javni službenici prema izvršnoj vlasti ne smiju biti ''servilni'', ne smiju slijepo provoditi naputke egzekutive, ali ne smiju niti opstruirati djelovanje izvršne vlasti, pogotovo ne zbog eventualnih različitih vlastitih političkih vrednota ili sklonosti suprotstavljenih onima trenutne političke većine.

Javna uprava u sustavima EU sudjeluje u kreiranju javnih politika, a u vrednovanju prijedloga svojih sektorskih politika izvršna se vlast u velikoj mjeri mora oslanjati na javnu upravu. Da sustav javne uprave nije unazađen nakon smjene vlasti, da autonomija izbora najviših državnih službenika nije dokinuta promjenom Zakona o vladi, da je kreiranje javnih politika ostalo u domeni javnih službenika, a da nije ponovno uspostavljena razina politički imenovanih ''pomoćnika ministara'', koji su preuzeli ulogu visokih državnih službenika i stranačke kriterije uveli u uprave ministarstava, ne bi se moglo dogoditi da kroz filtre radnih skupina, u kojima sudjeluju visoki javni službenici, prođe prijedlog zakona kojim se derogiraju preuzete obveze i onaj dio zajedničke europske pravne baštine, što smo ga ugradili u svoj pravni sustav.

Kad bi, nadalje, zakonodavna vlast djelovala kao autonomna, kad bi saborski zastupnici bili ovisni o volji svojih birača i dosljedno je predstavljali u najvišem predstavničkom tijelu, i oni bi morali prihvatiti tadašnja upozorenja oporbe i zaustaviti politički projekt izvršne vlasti. Da tako postupe, u demokratskom bi ih društvu ''potakli'' ''noćni čuvari demokracije'' - autonomni mediji, koji bi lako prepoznali značenje zakonske promjene i koji bi alarmirali građansko društvo. Građansko društvo u demokratskim državama nije bez „političkih ambicija“,dakle, bez ambicija utjecaja na vlast. Nevladine organizacije u starim stabilnim demokracijama dijele se na dvije grane – na one koje se bave „pružanjem usluga“ (service providing) i one koje se bave javnim zagovaranjem i lobiranjem.

Organizacije koje se bave pružanjem usluga obično izbjegavaju bilo kakvo „miješanje“ u politiku, jer svoju djelatnost obično financiraju transferima iz proračuna, pa žele biti neutralne. Radi se, naravno, o praksi koja je suprotna onoj u Hrvatskoj, jer ovdje politička neutralnost sigurno ne pogoduje dobivanju novca iz javnih fondova, nego vlasti u nas financiraju, prije svega, one sebi vrijednosno bliske nevladine organizacije koje više-manje otvoreno zagovaraju interese trenutne izvršne vlasti.
Hrvatsko građansko društvo nije razvijeno, nemamo snažnih organizacija, koje bi, bez obzira na odnose u javnim vlastima, zagovarale neke vrijednosti u društvu, nemamo tradicije autonomnog djelovanja strukovnih organizacija, a aktualne javne vlasti vješto iskorištavaju odnose u nevladinom sektoru i nevladine organizacije pretvaraju u takozvane GONGO („government organized non-governmental organizations“) - kvazinevladine organizacije pod kontrolom vlade.

Bez autonomne javne uprave, bez ambicije civilnoga društva da utječe na javne politike, bez ambicije medija da budu „psi čuvari“ (watch dogs) demokracije, bez ambicije zakonodavne vlasti da kontrolira izvršnu, hrvatski politički i društveni sustav počeo je djelovati kao sustav „neograničene“ vlasti. Očevi utemeljitelji američke federacije naučili su nas kako, da su ljudi anđeli, vjerojatno ne bi bila potrebna nikakva vlast, a ako bi ljudima vladali anđeli, ne bi bila potrebna kontrola vlasti. Iz životnih iskustava znamo da ljudi nisu anđeli, a anđeli pogotovo nisu oni koji obnašaju javne vlasti. Prijatelj našega biskupa Strossmayera, lord Acton, podučio nas je da svaka vlast kvari, a da apsolutna vlast korumpira apsolutno. Očevi utemeljitelji upozorili su nas također da se ograničena vlast uspostavlja tako da se međusobno suprotstavljaju političke ambicije, jer jednu političku ambiciju može ograničiti samo druga jednako snažna ambicija.

U uvjetima autoritarnog vođenja, prije svega, najveće stranke vladajuće koalicije, čime se suzbija ambicija zakonodavne vlasti, osiromašenih privatnih medija, koji su ostali bez društvene ambicije, te snažne kontrole vladajuće stranke nad jedinim relevantnim nacionalnim javnim medijem, uz građansko društvo uvelike nadomješteno svojevrsnim GONGO sustavom, bez autonomne javne uprave, izvršna vlast postaje posve nekontrolirana. Upravo to se Hrvatskoj dogodilo sa Zoranom Milanovićem i njegovom Vladom.

U takvim uvjetima do kraja njena mandata i do smjene vlasti nećemo precizno znati do koje je mjere pod tom vlašću djelovao Actonov zakon, ali budući da znamo da Murphyjev zakon uvijek djeluje, a on nas podučava da „ako serija događaja može poći naopako, poći će najgorim mogućim redoslijedom".

Budući da „mainstream“ mediji - bilo zbog političke kontrole bilo zbog nedostatka njihove izvorne ambicije za obavljanje uloge čuvara demokratskog poretka i javnog interesa - ne prate ozbiljno izloženost vlasti riziku korupcije i jer je sadašnja administracija odmah na početku svog mandata, oduzimanjem ključnih ovlasti Povjerenstvu za sprečavanje sukoba interesa, razvlastila tijelo koje je trebalo biti autonoman, o izvršnoj vlasti neovisan organ sprečavanja rizika korupcije na najvišim političkim razinama, u Hrvatskoj nemamo efikasnih alata za sprečavanje situacija u kojima su nosioci izvršne vlasti na najvišoj razini izloženi riziku korupcije. 

Naučili smo već da Državno odvjetništvo djeluje kao vladina agencija, a u ovom je mandatu naglašeno pod kontrolom izvršne vlasti. U takvim okolnostima ono ne može biti zaštita od mogućnosti da vrhovi izvršne vlasti budu izloženi korupciji. Nešto o riziku korupcije, vezano uz samoga premijera i njegov unutarnji krug, ovog puta smo doznali od poznatoga istraživačkog novinara Gordana Malića. Još donedavno dok su privatni „središnji“ mediji imali snažnu društvenu ambiciju, on je radio za te „mainstream“ medije, a danas, kad takve ambicije više nema, djeluje s relativne medijske margine. Medijska kontrola javnog interesa vjerodostojna je i utjecajna samo onda kad su mediji u doista konkurentskom međusobnom odnosu. Tada nije moguće niti proizvoditi neutemeljene afere, niti iz javnosti potiskivati utemeljene sumnje u rizik korupcije na najvišoj razini.

U Hrvatskoj smo krivicom aktualne administracije dobili sustav s ozbiljnom autoimunom bolešću, bez snage za samoobranu. Sustav je postao takav zato što su ključni nosioci vlasti svojim interesima podredili i bezočno devastirali institucije države. Razaranjem institucija, koje osiguravaju međusobno nadmetanje ambicija i ograničenje vlasti, eksponencijalno se povećava izloženost najviših vrhova vlasti riziku korupcije. Jer, kao što reče lord Acton, apsolutna vlast korumpira apsolutno.