Hrvatska bi htjela biti Njemačka bez pokrića: 'Shvatit će i EU da obećano ne možemo ispuniti'

Nakon završetka studija za diplomiranog inženjera tehnologije nafte i petrokemije u Hrvatskoj i stjecanja titule doktora tehničkih znanosti oblasti kemijskog inženjeringa u Njemačkoj, od kasnih sedamdesetih aktivno sudjeluje u aktivnostima zaštite okoliša. Početkom 1980. godine postaje jedan od prvih sveučilišnih profesora u području okoliša, a tijekom 1982. godine vodi jednu od prvih Studija na okoliš u Hrvatskoj.

Simončič je radio na puno projekata iz područja gospodarenja otpadom i zaštite okoliša te radio u brojnim tvrtkama i institucijama, ne samo u Hrvatskoj nego i izvan nje. Kako gleda na smjer u kojem u Hrvatskoj ide gospodarenje otpadom, s posebnim osvrtom na plastiku, tema je našeg razgovora za portal Direktno. 

FOTO: Jakov Prkic/CROPIX

Odmah na početku našeg razgovora, zanima me kako ocjenjujete gospodarenje plastikom u Hrvatskoj?

Ne mogu ocijeniti gospodarenje s plastikom jer ono ne postoji, kao što ne postoji gospodarenje s otpadom, u pravom smislu te riječi. Gospodarenje znači promišljeno postupanje s jasnim ciljem ostvarenja zacrtanih ciljeva na okolišno i ekonomsko društveno najprihvatljiviji način. Imamo planove gospodarenja koji predstavljaju nerealnu i zbrda zdola prikupljenu sliku želja, uglavnom loše preslikanu sliku gospodarenja s otpadom iz neke od država, u kojoj je netko, tko je pisao neki strateški dokument, nedavno bio.

Mi bismo odmah htjeli biti i Švicarska i Austrija i Švedska i Njemačka i Danska… Na žalost, u površnom sagledavanju stanja u tim državama, koje se uglavnom sastoji od turističkog promatranja neukog promatrača, ne vidi oi probleme koje su imali ili ih još imaju da bi došli na sadašnje stanje. Ne razumijemo kako je slika stanja gospodarenja otpadom, kod onih koje (bez zadrške i bez što i kako) kopiramo, nastajala i nastaje postupno poput slagalice. Iako je slika sastavljena od slagalica, one su gotovo nevidljive i ostavljaju dojam da je slika napravljena od jednog dijela.

Prilikom mijenjanja pojedine mjere, slagalica koja se mijenja se prilagođava svim okolnim, kako se ne bi narušila ukupnu sliku. Svaki dio slagalice povezan je s cjelinom, a slagalica se prilagođava vremenu i sastavni je dio društvene ekonomije. Svaka nova ili poboljšana slagalica ocjenjuje se prema doprinosu bruto domaćem proizvodu. Ekološki ciljevi EU-a su zajednički, ali provedba je nacionalna i mora uzeti u obzir lokalne uvjete. Stoga je provedba gospodarenja otpadom među državama slična, ali često i različita. Zna biti različita i unutar pojedine države.

Kod nas se slika gospodarenja otpadom često sastoji od samo jedne slagalice. To su za sada samo šarene kante i/ili raznobojne vrećice. U okvir slike slažemo pojedine segmente, oblik koji je nekome u tom trenutku pao na pamet, ne gledajući cijelu sliku. Često se ne uzimaju u obzir izravni troškovi, a kamoli utjecaj na društvenu ekonomiju. Željena slika gospodarenja otpadom, doslovno prenesena iz zakonodavstva EU, idealistička je, pa umjesto slike pejzaža ispadne avangardna apstrakcija.

FOTO: Goran Sebelic/CROPIX

Što je u Hrvatskoj potrebno da bi u gospodarenju bila uz bok najboljih u Europi? 

Svaka zemlja EU-a teži istom cilju, ali svaka to radi na svoj način, jer je za zatvaranje kruga postupanja s otpadom potrebna vrlo zahtjevna infrastruktura. Šarene kante i vrećice se mogu jedva smatrati početkom. Da bi mi mogli zbrinjavati otpad na isti način kao Njemačka, uz jednostavnu pretpostavku da nam treba 20 puta manje postrojenja, jer nas ima manje, mi bismo trebali najmanje osam energana za otpad, dodatno nekih 35 manjih energetskih postrojenje za otpad, 15 linija za elektronički otpad, 130 kompostana, 50 sortirnica..., a nemamo skoro ništa.

Zato mislim da je legitimno postaviti pitanje, recikliramo li mi stvarno onih 35 posto otpada, kako prikazujemo prema EU? Mislim da ne i da je samo pitanje vremena kada će se netko pitati  kako to da mi i bez opreme recikliramo skoro kao oni koji sve to imaju. Mislim da se nepotrebno opterećujemo najstrožim ciljevima EU, umjesto da se pitamo kako bi postupanje s otpadom prilagodili našim uvjetima.

Kako to mislite?

Izniman primjer prilagođavanja politika EU vlastitim mogućnostima je Finska. Oni se nisu opterećivali postotkom recikliranja otpada. Izračunali su da se kod njih ne može ili ne isplati reciklirati 55 posto i više otpada. Oni, s najboljim školstvom, vrhunskom tehničkom inteligencijom i mudrom nevladinom scenom su se odlučili termički obrađivati ​​čak 60 posto otpada. Posebno je zanimljivo da se to dogodilo u posljednjih dvadesetak godina. Slično postupaju Šveđani i Danci.

FOTO: Dusko Marusic/CROPIX

Bili ste veoma glasni prilikom zabrane laganih plastičnih vrećica u Hrvatskoj, zašto?

Zabranom manjih od 50 µm i većih od 15 µm sotoniziranih vrećica njihova količina, u tonama uporabljene plastike je pala s blizu 1500 tona u 2021. na samo cca 300 tona u 2022. Mjera za pohvalu, da nema onoga "ali". Ta je zabrana  bila praktično pucanj u plastični okoliš Lijepe Naše. Naime, tadašnji ministar Tomislav Ćorić, koji je uveo ovu zabranu, trebao je znati će zabrana jednih nadomjestiti neke druge vrećice. I što se dogodilo? Plastične vrećice veće od 50 µm su dobile zamah, pa se u 2022. godini, umjesto od 538 tona iz 2021. godine, proizvelo vrećica većih od 50 µm više od 2000 tona. Zamah su dobile i vrećice manje od 15 µm, pa je njih na tržištu završilo skoro za petinu više.

Znači, tom zabranom, umjesto da se smanji količina sotonizirane plastike, ona se višestruko povećala. Uzme li se u obzir penaliziranje svake tone plastike koja se ne reciklira s nekih 800 eura, ispada da je bivši ministar Ćorić tom zabranom prouzročio štetu i okolišu i financijama. Istina, ispunili smo jednu od doslovno preuzetih obaveza iz EU, i vjerujem dobili neku pohvalu. Ali ta obaveza se mogla ispuniti i drugačije, kako su to napravili mnogi drugi. Dio malobrojne tehničke struke, ali i cijela plastičarska privreda su predlagali da se upotreba plastičnih vrećica uvjetuje udjelom otpadne plastike u novim vrećicama. Bio bi to dobitak za društvo, industriju i okoliš.

FOTO: HINA/Edvard Šušak

Kako postupati s drugim plastičnim otpadom?

Neosporno je da je, kada je moguće i kada se isplati, potrebno materijalno oporabiti otpadnu plastiku, i to najbolji način. Pod moguće mislim da moraju postojati prerađivački kapaciteti. Mi takvih uglavnom nemamo ili ih barem nemamo dovoljno. Drava International je jedan od paradnih primjera iskorištavanja jedne vrste otpadne plastike, gdje se otpadna plastika prerađuje u novu ambalažu i novu vrijednost. Pod isplativošću mislim na stvarni utjecaj na okoliš. Pitanje je gubi li se samim transportom okolišni i financijski doprinos koji se očekuje materijalnom oporabom. Stalno ponavljam isti primjer kako se iz Komiže do luke u Visu pa brodom do Splita, pa kamionima do Belišća ne isplati voziti marihuana u rinfuzi, a kamoli otpadni papir.  

Važno je istaknuti da u otpadu nema novca. Kada bi ga bilo, to bi značilo što više otpada, to više novca, a mislim da je svakom jasno da to nije istina. Zato država uvodi posebne naknade kojima subvencionira dio troškova oporabe. Kod određivanja naknada treba velika mudrost i sagledavanje cjelokupnog utjecaja i na okoliš i na društveno gospodarstvo, a to je ono što Hrvatska nije dobro napravila. 

Što se tiče otpadne plastike, realno se materijalno može oporabiti nekih 40 posto. Nije da se ne može oporabiti i sve drugo, može, ali uz veliku štetu na račun okoliša, a naravno i na način koji je neisplativ. Zato su sve imalo razvijene države odavno shvatile da se problem otpadne plastike ne može riješiti bez njenog iskorištavanja kao alternativnog goriva. Mislim da smo uz Maltu jedina država koja na tom području nije poduzela odgovarajuće korake i da jako zaostajemo za EU.

Još tamo negdje 1990. godine smo imali sve spremno za izgradnju spalionice u Zagrebu. Da smo to napravili ne bi bilo Jakuševca. No, čak i danas se podilazi malom broju zelenih fundamentalista. Apsurdno je da su se u Sloveniji zeleni angažirali i čak radili pritisak na Vladu da donese zakonske osnove za izgradnju tri nove energane na otpad, a kod nas toga nema eksplicitno i obvezujuće čak niti u Planu gospodarenja otpadom.  Mislim da naša Vlada i dalje nema kapacitet širokog sagledavanja cjelovitog učinka neke pojedinačne odluke na društvo. 

U Šibeniku se počelo s pripremom na mogućoj izgradnji energane na gorivo iz otpada, koji se proizvodi na regionalnim centrima gospodarenja s otpadom, i s kojim ne znamo kamo. Plaćamo velike sume drugima da dobiju besplatnu, i k tome još i čistu energiju.

FOTO: Darko Tomas/CROPIX

I što predlažete?

Pročitao sam u jednom službenom dokumentu kako su cilj da se do 2025. godine reciklira najmanje 50 posto plastike ispunile mnoge zemlje, poput Njemačke, Švedske i Nizozemske, zahvaljujući razvijenim sustavima prikupljanja i osvješćivanja javnosti. To je samo djelomična istina, jer te države, prije svega imaju izuzetno jako gospodarstvo i mogu oporabiti prikupljeni otpad. Mi to ne možemo. Ponavljam, mislim da su i podaci o stupnju reciklaže koje postižemo i šaljemo u EU pogrešni. Mi nemamo prerađivačkih kapaciteta (sortirnica, kompostana, oprabitelja pojedinih tokova otpada) za 35 posto (ili koliko već) i mislim da je realan postotak puno niži.  

Postupanje s otpadom je izuzetno složeno. Puno složenije od neke druge tradicionalne gospodarske djelatnosti. Za razliku od mnogih gospodarskih grana, postupanje s otpadom ovisi o nizu lokalnih i inih parametara, tako da ne postoji univerzalan princip jednak za sve. Lakše je napraviti jednostavan most, što studenti građevine nauče tokom studija, nego upravljati postupanjem otpadom neke sredine, jer za to ne postoje univerzalna stručna pravila, kao kod izgradnje (jednostavnog!) mosta.

Država mora, ne samo kod preuzimanja obaveza iz EU-a, svaki korak prilagoditi našim uvjetima, uključujući i kupovnu moć. Ne možemo jednostavno kopirati niti Sloveniju ni Austriju. Prosječna bruto satnica rada kod nas je negdje oko 12 eura, u Sloveniji 23 eura, a u Austriji 40. Prosječna mirovina u Hrvatskoj je 388 eura, u Sloveniji 692 eura, a u Austriji 1962. Po istom principu bi se moralo uvažavati i razlike između pojedinih sredina. Nije isto provesti nešto u bogatom Dubrovniku i siromašnom Iloku. Razlike u primanjima građana su između ove dvije sredine čak i veće nego u prosjeku između nas i Austrije, a zbrinjavanje otpada, po istom standardu mora i isto koštati.

Predlažem da se sjednu oni s praktičnim domaćim znanjem, uključujući gospodarstvenike, one koji oporabljuju otpad  i da od tuda gradimo, prije svega financijski prihvatljiv sistem gospodarenja s otpadom. Način rada mora biti takav da za svaku vrstu i tonu prikupljenog otpada znamo kako ga prikupiti, obraditi i kako oporabiti. Nevezano za odabrani put, prvi koraci bi trebali biti u izgradnji, uz onu koju planira graditi CIOS u Sisku, barem jedne energane na otpad u Zagrebu i izgradnje barem nekoliko desetaka kompostana. Pri tome treba uvažiti kapacitete domaće privrede, lokalne geografske, ali i financijske razlike.

Kinezi s milijunskim gubicima truju stanovnike hrvatskog sela: 'Kamioni i dalje stižu'

Znam, EU smo obećali sve i svašta, samo da nas prime. Sada smo primljeni i trebamo se posuti pepelom i, iako se čini nemoguće, s EU dogovoriti nove aranžmane. Da ono što smo obećali ne možemo ispuniti, shvatit će i u EU, ali ako pripremimo valjane argumente. Znam one koji bi to mogli napraviti. Naglasak stavljam na domaće stručnjake s u praksi dokazanim znanjem. Stranci, koji nam dolaze i pričaju kako stvari izgledaju npr. u Austriji ili negdje drugdje, a koji ne znaju objasniti kako je Austrija do tamo došla, stvarno nam više ne trebaju.

*Tekst je nastao u okviru projekta ''Što smrdi u hrvatskom modelu gospodarenja otpadom?'' kojeg je financijski podržala Agencija za elektroničke medije sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.