HRT ne zanima relevantnost gostiju kada imaju crnu i bijelu listu

Za razliku od ozbiljnih javnih servisa, kakav je, na primjer BBC, koji ne honorira nastupe u svojim servisima političarima, kojima je to kanal pristupanja javnosti, ali ih plaća analitičarima, politički neovisnim akterima, koji ne ostvaruju nikakvu dobit pojavljivanjem u javnosti, HRT nikad nije honorirao nastupe politički neovisnih analitičara. Oni koji pristaju nastupati javno pod takvim uvjetima, pritom samo riskirajući izlaganje neugodi, ali i političkim konzekvencama eventualnoga za vlast nepoćudnog stava, to čine radi interesa javnosti. Nacionalni javni servis morao bi, naime, biti otvoren svim onim svjetonazorima koji pripadaju ustavnom luku, koji ne zagovaraju protudemokratska rješenja i rušenje ustavnog poretka, a medijski profesionalci morali bi svoje sugovornike selektirati prema kriterijima zanimljivosti i relevantnosti njihovih stavova. 

Očito je da glavni ravnatelj HRT-a želi „olakšati rad“ medijskim profesionalcima. Zašto bi se nepotrebno izlagali riziku procjenjivanja relevantnosti i zanimljivosti stavova svojih gostiju kad je moguće formirati „crnu“ i „bijelu“ listu. Suradnja s portalom, koji  je otvoreno kritičan prema Vladi, svrstava nekog pojedinca na „crnu listu“ i unaprijed je jasno da on nema pravo nastupa u javnim nacionalnim medijskim servisima. Glavni ravnatelj, uostalom, vrlo dobro poznaje mehanizme kontrole nad društvom u autoritarnom poretku, u kome su novinari uvijek „društveno-politički radnici“, na neki način kolege političarima, samo na drugom zadatku. Oni u autoritarnim i totalitarnim porecima nisu donosteljii odluka, nego zagovaratelji odluka koje su donijeli njihovi politički istomišljenici, rangirani koju stepenicu više u hijerarhiji sustava kontrole javnosti. U takvim sustavima formalizirane „crne liste“ nisu ni potrebne. Ionako se mogu događati tek rijetki incidenti, jer profesionalci u sustavu uostalom dobro znaju koje su teme „relevantne“ i koji gosti o njima mogu govoriti.

Autoritarne poretke, naravno, obilježava potpuna medijska kontrola, pa nije niti moguće da bi se oni za koje se zna da „ne postoje u javnosti“ mogli okupljati oko alternativnih medija, onih koji ne bi bili pod državnom, odnosno partijskom kontrolom. Sofisticiraniji autoritarni režimi, doduše, sami kreiraju prividnu opoziciju, i to onu koja ne dovodi u pitanje temeljne postavke režima i njegov autoritarni karakter. Tako se proizvode i „alternativni mediji“ koji su uvijek dio politički kontroliranog prostora. Već prema odnosima unutar političke nomenklature, povremeno se blago smanjuje kontrola nad dijelom medija, ali tako da ju je uvijek vrlo lako ponovno uspostaviti, a da se niti u uvjetima „popuštanja“ i „širenja sloboda“ ne događa da do javnosti prodru političke koncepcije koje bi doista dovodile u pitanje karakter autoritarnog režima i temeljne dogme na kojima je on uspostavljen.

Uspješne nove demokracije u valu demokratizacije, koji je Srednju Europu zahvatio krajem osamdesetih i početkom devedesetih godina, provele su dosljednu lustraciju u medijima, upravo radi toga da se zatre taj mentalitet ograničavanja pristupa javnosti. Oni koji su u ime i za korist komunističkih režima u tim državama obavljali poslove represije nad medijima nakon uspostavljanja demokratskog poretka morali su potražiti novu karijeru, a to je uglavnom bila ona taksiste ili skladištara.

Hrvatska nije provela lustraciju u medijima, a nekadašnji „društveno-politički radnici“ odjednom su postali demokrati i uspješni profesionalci. Kad se vladajuće strukture počnu oslanjati na taj tip „profesionalaca“, kad njihove usluge dobivaju na cijeni, u društvu bi moralo zazvoniti zvono na uzbunu. To znači da se politička većina, koja je izabrana na izborima, počinje pretvarati u uzurpatora vlasti. Očevi utemeljitelji američke federacije naučili su nas da politički sustav mora biti izgrađen tako da nikad jedan uzurpator, bio on pojedinac, frakcija, stranka, koalicija, ne smije dobiti mogućnost ovladavanja svim polugama vlasti. Zato vlast i dijelimo kako vertikalno, tako i horizontalno. Stoga se uspostavljaju međusobna konkurencija i nadzor zakonodavne, izvršne i sudbene vlasti, radi toga se kao autonomne uspostavljaju monetarna i administrativna vlast i zato je u društvu važna i ona kontrolna neformalna moć koju čine mediji. Svaka od vlasti djeluje prema svojim unutarnjim kriterijima. Za medije ključni kriteriji moraju biti zanimljivost i relevantnost nekog događaja, a uz to bi morali doprinositi i obrazovanju i unapređivati nacionalnu političku kulturu.

„Profesionalcima“ iz autoritarnog režima ponekad je teško prilagoditi se načinu upravljanja medijima u poretku koji bi trebao biti demokratski. Svako im se malo gleda pod prste, javno se propituju njihove odluke, a poneki se čak usude prigovarati kad takvi medijski upravljači otvoreno djeluju protiv građanskih sloboda, a u korist zaštite interesa trenutnih nosilaca vlasti. Ali, koliko god tim „profesionalcima“ iz starog režima ponekad bilo teško djelovati u novim okolnostima, oni su uzurpatorima u politici uvijek najbolji saveznici. Zanat kontrole javnosti oni znaju najbolje i ne postoji autodidakt koji bi se u tom „polju djelovanja“ mogao s njima mjeriti.

Ono čega nije bilo na televiziji, kao da se i nije dogodilo! Tako misle i političari skloni uzurpaciji svoje moći i „profesionalni“ starorežimski medijski komesari. Svatko tko ima imalo iskustva na području ljudskih prva može pomalo cinično konstatirati da je zabranom pristupa javnome nacionalnom servisu autora koji objavljuju na ovom portalu počela Milanovićevsko-Radmanovska lustracija. Inicijalna lista za sada obuhvaća samo autore, ali se lako može širiti i na sve sugovornike jednog medija, ili donosilac odluke o „crnoj listi“ pretpostavlja da će medijski profesionalci sami znati interpretirati ne samo slovo, nego i duh odluke.

Na žalost političkih uzurpatora i medijskih komesara, pastu za zube nije moguće vratiti u tubu. Koliko god bio siromašan i reduciran, pa i kontroliran, medijski reljef Hrvatske ipak nije takav kakav je bio prije nešto više od 25 godina, u vrijeme kad su se „crne i bijele liste autora“ podrazumijevale, a kad se nije smjelo niti pomisliti javno progovoriti o karakteru režima. Hrvatska je, nadalje, članica Europske unije, što predstavlja svojevrsnu zaštitu od pojave poludjelih rimskih careva, onih koji misle da to što su stjecajem okolnosti jednom bili izabrani, mogu uspostaviti trajnu samovlast i vremenski neograničeno razarati institucije države, političkog sustava, ekonomiju, javnost.