Hrelja za Direktno: Ili će ljudi u Hrvatskoj živjeti pristojan život dostojan čovjeka, ili u Hrvatskoj ljudi više neće biti!

Po završetku školovanja 1978. zaposlio se u Uljaniku - Pula, a 1982. kao inženjer sigurnosti i u službi zaštite na radu. 

Aktivirao se potom u Sindikatu metalaca Hrvatske i postao glavni povjerenik sindikata u Uljaniku, a zatim regionalni povjerenik SMH-a i županijski povjerenik SSSH-a za Istru. 

Sudionik je Oluje i hrvatski branitelj. 

Na parlamentarnim izborima 2003. godine postao je saborski zastupnik Hrvatske stranke umirovljenika (HSU) i član Stranke 2004. godine te predsjednik Županijske organizacije HSU-a Istarske županije, da bi potom 2008. godine izabran za predsjednika te stranke.

Stoga je hrvatskoj javnosti najviše i poznat kao donedavni ''prvi čovjek'' umirovljenika.

No, u veljači ove godine, Hrelja je izbačen iz članstva Hrvatske stranke umirovljenika. Tu je odluku donijelo Predsjedništvo stranke na izvanrednoj sjednici nakon njegova pojavljivanja na predstavljanju programskih smjernica platforme Umirovljenici zajedno. Vodstvo stranke je i ranije bilo u sukobu s Hreljom zbog njegovih javnih istupa i političkog djelovanja.

Razgovoru za Direktno.hr odazvao se bez komplikacija, razgovarajući s nama jasno, bez ''uvijanja'' i ''izmotavanja'' te fraza, kojima su skloni mnogobrojni političari.

Krenimo, po mojem običaju, od kraja: koji je stvarni razlog Vašeg isključenja iz HSU, nakon što ste ga vodili 15 godina? Je li to pitanje obiteljskih mirovina, kako se kalkuliralo?

E, to morate pitati njih, a ne mene. U kontinuitetu sam radio na rješavanju gorućih pitanja umirovljenika od kojih su obiteljske mirovine kruna mog političkog rada.

Ostvarenje novog modela obiteljskih mirovina u Hrvatskoj koji je startao 1. siječnja 2023., a što uključuje povećanje svih obiteljskih mirovina za 10 posto (za 220.000 korisnika), kao i mogućnost isplate dijela obiteljske mirovine iza pokojnog supruga (ako je to povoljnije za korisnika mirovine) koji je kao cilj HSU-a egzistirao već sedam-osam godina, ne može nikako biti razlog za isključenje.

Ne znam, nisam je sebe isključio iz HSU-a, pa to i nije pitanje na koje ja mogu dati logičan i razuman odgovor. Nisam siguran niti da itko razuman ima odgovor na to pitanje, jer mojim isključenjem HSU je nakon 20 godina prestala biti parlamentarna stranka.

Iz vodstva stranke optuživali su Vas da ste ''HDZ-ov čovjek'' i da im stalno ''držite štangu'', ali meni je nekako logično da takva interesna organizacija jedino i može biti uz vladajuću strukturu, kako bi za svoje članove izborila što više. Ili možda griješim? Mislim, kako da budete oporba i stalno kritizirate vlast, koja će vas onda po defaultu zaobilaziti u podjeli proračunskog ''kolača''?

O Sporazumu mene kao saborskog zastupnika i Vlade Republike Hrvatske sve se zna, nema tu nikakvih tajnih, nevidljivih uglavaka, niti bilo čega što bi bilo u bilo čiju osobnu korist.

Moj cilj, a siguran sam i cilj druge strane iz Sporazuma, isključivo su projekti u cilju poboljšanja standarda umirovljenika.

Ne samo novi model obiteljskih mirovina, nego i stalno i značajno podizanje cenzusa za besplatno dopunsko zdravstveno osiguranje, povratak bonusa za starosne mirovine zbog dugogodišnjeg osiguranja, proširenje mogućnosti rada do polovice radnog vremena uz korištenje pune mirovine i za prijevremene starosne i obiteljske mirovine, kao i još neke kategorije posebnih propisa, mogućnost korištenja najniže mirovine uz rad do četiri sata -  sve su to ostvareni ciljevi u korist umirovljenika u protekle dvije godine koji se mjere u milijardama eura.

A upravo sam u tijeku ponovnog pokretanje projekta ugradnje dizala u višestambene zgrade uz zakonsku obvezu subvencioniranja ugradnje iz državnog proračuna.

Recite Vi meni, zar sve to nije bilo vrijedno mog potpisa na Sporazum? Što sam trebao, sjediti ove dvije godine u saborskoj hladovini, pljuvati i kritizirati sve po spisku, biti tobožnji umirovljenički heroj s ostvarenjem nula, ili raditi i boriti se da se ostvari što više zacrtanih ciljeva? Na kraju svih krajeva, vrijeme će kao i uvijek biti najbolji sudac.

Nekako bih to nazvala ''ljubavlju iz interesa'', to podupiranje HDZ-a, ali, koliko znam, Vi osobno imali ste problema zbog čestih uvredljivih komentara, najprije, da ste s 50 godina postali šef HSU-a, a još ste daleko bili od mirovine. Možemo li i to razjasniti, iako je sada tempi passati?

Nigdje u Statutu HSU-a ne stoji da predsjednik stranke mora biti umirovljenik. Pogledajte okruženje, predsjednik slovenske umirovljeničke stranke Karl Erjavec, ministar pa čak i umalo premijer Slovenije, nije bio umirovljenik.

Vođenje svake političke stranke, uz niz drugih osobina, zahtijeva i veliku energiju i pokretljivost svojstvenu za mlađe ljude. Nikad nisam vidio u svojoj dobi nikakav problem, posve suprotno, pogotovo što sam u početku političke karijere ''rastao'' i učio od tadašnjih umirovljeničkih prvaka koji su bili i osnivači HSU-a, kao političkog krila Matice umirovljenika i Sindikata umirovljenika Hrvatske.

Na komentare se ne osvrćem: iluzije o ljudima davno sam izgubio, ali ideali da činim dobro za umirovljenike nikada me nisu napustili.

Iz Vaše bivše stranke optuživali su Vas i zbog javnih istupa, tvrdeći da solirate i da se volite producirati. Što su time uopće mislili?

A valjda na moje prisustvo na predstavljanju programskih smjernica platforme Umirovljenici zajedno, zajedno s predstavnicima umirovljeničkih udruga i uz najavu organizatorima od strane Gabričevića da ću ja predstavljati HSU. Bilo bi smiješno da nije žalosno.

Realizirao sam i promovirao programske ciljeve stranke i u svakom trenutku sam komunicirao s dijelom dužnosnika stranke koji razumiju materiju. Komunikacija s ostalima je jednostavno bacanje energije.

Htio bih reći, baš vezano uz aktualna politička zbivanja na umirovljeničkoj sceni, da smo u razdoblju kada se, ne organizacijski, nego u svom djelovanju, intenzivno povezuju ne samo umirovljeničke stranke, nego i umirovljeničke udruge (pri čemu jedino HSU nije prepoznao taj trenutak, nego je ostao izvan svega a zašto, i to morate pitati njih?).

No, ja smatram da to nije dovoljno. Uz umirovljenike treba povezati i radnike kao buduće umirovljenike, radničke sindikate, odnosno njihova politička krila da bi se na izborima mogla oblikovati snažna politička opcija koja će onda opet imati značajan utjecaj na kreiranje politike u Hrvatskoj!

Rekli ste nakon toga da Vam je dosta politike i da odlazite u političku mirovinu pa neka se drugi bave tim pitanjem. Može li političar doista odoljeti tom ''sirenskom zovu'' pa se umiroviti? Nije to baš čest slučaj…

Sve u životu ima svoj početak i kraj, pa tako i aktivno bavljenje politikom. Ipak, politika je i sukreirati zbivanja u vlastitoj obitelji, zar ne? Možda je upravo ta politika, koju će neki nazvati mikropolitikom, istinska, prava i velika – makropolitika!

Ušao sam u godine kada čovjek energiju sve više usmjerava u mladost koja se rađa i koja iz dana u dan sve više treba svog didu.

Kako biste opisali sadašnje stanje umirovljenika u Hrvatskoj, kakvu ''dijagnozu'' postavili?

Jednostavno rečeno – teško je. Uz dodatak – teško popravljivo. Nema nikakve sumnje da su mirovine u Hrvatskoj, generalno gledajući niske. Unatoč izborenom ''povratu duga'', dodatku od 27 posto, novom modelu obiteljskih mirovina i nizu drugih zakonskih rješenja koje smo gurali i za koje smo se izborili u proteklih dvadesetak godina.

No, niske su i plaće, pa su i niski doprinosi koji se uplaćuju za mirovinsko osiguranje u prvom stupu generacijske solidarnosti (među najnižima u EU). Ni prosječan mirovinski staž od 31 godine ne ide baš u prilog umirovljenicima.

Na jednoj, meni se čini važnoj, stvari inzistiram posljednjih godina. Točno utvrditi imovinsku kartu svakog pojedinca u Hrvatskoj i tada aktivirati sve dostupne mjere socijalne politike da bi se pomoglo najugroženijima i stvarno najsiromašnijima.

Mirovina nije socijala i nemojmo njome rješavati siromaštvo u Hrvatskoj. Mirovina mora biti odraz dugogodišnjeg, ciljanog  uplaćivanja, ako tu pobrkamo lončiće, mirovinski sustav bit će još gori i nepravedniji.

Koncept povećanja životnog standarda umirovljenika treba počivati na zaštiti umirovljenika od usamljenosti i napuštenosti kroz aktivnost cijelog društva – od države preko mjesnih odbora do pojedinca, a od siromaštva kroz stalni socijalni dodatak za male mirovine.

Zašto su se sve vlade tako ''maćehinski'' postavljale prema toj najugroženijoj skupini društva?

U bogatom društvu relativno je lako raditi raspodjelu dobara i novca, a to je upravo jedna od najbitnijih zadaća i ovlasti demokratske vlasti iz koje zapravo i izvire moć omeđena propisima.

U relativno siromašnom okruženju kakvo je naše, da bi nekom dali, drugome morate uzeti. A umirovljenika je Hrvatskoj više od milijun i dvjesto tisuća i svako davanje, ili povećanje davanja ovoj skupini broji se ne samo u milijunima, nego u milijardama eura.

Ukratko: vlade su se postavljale kako im je ta brojna ugrožena skupina dopustila. S 1000 udruga, 20 stranaka, 18 kategorija umirovljenika po posebnim propisima… jedino načelo koje se ostvarilo je ono staro: podijeli pa vladaj!

U Hrvatskoj zapravo nema poštovanja prema umirovljenicima, njihovom životnom radu, odricanjima, trudu, kada ljudi napuste posao, kao da su živi mrtvi. Je li to pregruba ocjena?

Bojim se da je realnost još grublja od ocjene. Nema poštovanja prema radu i odricanjima, općenito se u  društvu izgubio kult rada, stvarnog životnog sadržaja i pravih društvenih vrijednosti, a dobili smo okultno, isprazno obožavanje ambalaže i omota bez stvarnog sadržaja.

No, nije to samo tako u Hrvatskoj, cijeli svijet ide k tome, ali mi smo na margini, a umirovljenici na margini margine. Svjedoci smo sve duljeg trajanja života i očito je da ćemo klasičnu definiciju treće dobi za starije od 65 godina morati podijeliti na treću životnu dob od 65 do 75 godina i četvrtu životnu dob iznad 75, pa možda i iznad 80-te godine života, pri čemu će se posebno za treću životnu dob morati osmisliti i pronaći posve drugačija rješenja, sadržaji, financiranje itd. nego što ih imamo danas.

S kakvim ste se sve podmetanjima susretali i koliko ste ''progutali'' vlastiti ponos i dostojanstvo, a da bi izborili nešto za one koje ste zastupali?

Čovjek je divno biće, brzo zaboravlja sve loše, pamti samo sretne dane. No, nikada mi nije bilo teško sjesti u auto i prijeći s kraja na kraj Hrvatske, razgovarati s umirovljenicima i ljudima općenito, rješavati probleme, ili tražiti kompromis u interesu onih koje zastupam, učiniti maksimalno da ono što mi se činilo ispravno i dobro dočeka svjetlo dana.

Naravno, uvijek postoji ona granica koju ti usade roditelji u djetinjstvu i ispod koje ne možeš, ma koliko značajan cilj bio. Zatomljeni ponos kompenzira se dobrim rezultatima.

Je li Vam se politička arena zgadila?

Ne, nije, znao sam i prije dvadesetak godina u što ulazim, a na koncu, nije politička arena ništa bitno drugačija od života općenito. Ne slažem se s puno toga što čujem i vidim, ali racionalno koristim svoje sposobnosti i snagu da promijenim ono što mogu.

Što će se dalje događati s bivšom strankom, s kime će koalirati da bi ponovno bila dio vladajuće većine?

Ne znam, to zaista nije više moja briga, niti predmet mojega interesa. Mislim da posljednje dvije godine u kojima nisam imao podršku sada moje već bivše stranke, pokazuju da se javni interes može ostvariti i bez stranke u zaleđu, ako čovjek zna što hoće i ima jasan i prepoznatljiv cilj!

Poznat je moj stav nakon godina rada i vođenja jedine parlamentarne umirovljeničke stranke – Hrvatske stranke umirovljenika, da se taj koncept zasebne umirovljeničke političke stranke u Hrvatskoj zapravo iscrpio. Da sam u pravu pokazuju i ankete u kojima je rejting HSU-a u pravilu stalno oko 1 posto.

Ja bih to slikovito opisao ovako: Snaga umirovljeničkih stranaka je u tome što, s obzirom na nakupljeno iskustvo iz raznih životnih područja, gotovo da i nemaju slabe točke. No, slaba točka umirovljeničkih stranaka je u tome da imaju sve manje snage. Stranka (samo) starijih ljudi ima iskustvo i znanje, ali nema perspektivu.

I na kraju, hoće li siromašni i poniženi umirovljenici u Hrvatskoj ikada dočekati da ih se tretira na pristojan način i omogući im se da žive upravo tako, pristojno, a ne u siromaštvu, koje im je oduzelo ljudski dignitet?  

Ma, pravo pitanje je hoće li ljudi u Hrvatskoj živjeti pristojno, jer nisu samo umirovljenici u problemima. Vjerujem čvrsto da hoće, optimizam me ne napušta. Ili će ljudi u Hrvatskoj živjeti pristojan život dostojan čovjeka, ili u Hrvatskoj ljudi više neće biti!