HOĆEMO LI USKORO IMATI I PARADE UHLJEBA Mladi HDZ-ovac preko medija pokušava se prikačiti na državne jasle

Požalivši se novinarima da je umoran od čekanja, Franolić je objasnio da se u posljednje tri godine prijavio dva puta na natječaj za člana Uprave državne tvrtke Hrvatske ceste, kao i druga radna mjesta, ali bez rezultata.

"Prvi natječaj je poništen, a na drugom mi je bilo jasno da sam ispao zbog međustranačkog ustupka između HDZ-a i HNS-a i na to je mjesto došao Alen Leverić, unatoč tome što su moje kvalifikacije značajno bolje i daleko kompetentnije. Prošle godine javio sam se i na natječaj za šefa odjela Hrvatskih cesta sa sjedištem u Varaždinu. Kada je vidio da ne može ništa, odnosno spriječiti moje imenovanje opet zbog daleko najboljih kompetencija i rezultata testiranja i unatoč lobiranju za mene visokopozicioniranih stranačkih kolega, Stričak je ishodovao poništavanje natječaja. Ove godine ponovno je raspisan isti natječaj za šefa odjela Hrvatskih cesta sa sjedištem u Varaždinu, opet sam se javio i prije nekoliko dana natječaj je opet poništen", veli Franolić koji razočaran sada napušta stranku. 

Uhljebljivanje, kao riječ jest nešto novo, međutim, kao društvena pojava prisutno je tu još od vremena komunističke vladavine kada je partija zaslužnim drugovima osiguravala stalan posao, povoljne kredite za društvene stanove i druge slične pogodnosti. 

Naravno, nije se od toga odustalo ni prelaskom iz komunističkog uređenja u takozvano kapitalističko 1990.-ih. Na papiru se puno toga promijenilo, ali pojave su ostale iste. Partije, sada u množini, zadržale su isti mentalitet te nastavile zaslužnim partijskim drugovima osiguravati poslove, sinekure i namještati natječaje.

Kako i ne bi kada, iako nestvarno zvuči, u Lijepoj našoj vlasti na svim razinama imaju većinske ili 100-postotne udjele u gotovo 800 tvrtki. Dodaju li se tome i one s manjinskim državnim udjelima, brojka doseže gotovo 1500.

U tim tvrtkama zaposleno je oko 100 tisuća ljudi, ili osam do deset posto svih zaposlenih. Naravno, teško je pronaći ijednu koja posluje s ikakvom dobiti ili barem na nuli, a isključivo služe kao efikasno sredstvo zadovoljavanja apetita propalih političara i stranačkih drugova svih stranaka i vlasti na svim razinama. 

Dakle, njihove uprave, 'menadžeri' i nadzorni odbori ne moraju voditi računa posluju li te tvrtke efikasno, pridonose li konkurentnosti tržišta, stvaraju li dobit. One zapravo ne moraju ništa, jer preživljavaju isključivo na subvencijama iz državnog i lokalnog proračuna te za pružanje logističke potpore temeljnim stranačkim ograncima kako bi dobili dovoljan broj birača. Analize Europske komisije i Svjetske banke pokazale su kako je taj sustav državnih poduzeća, prožet korupcijom i nepotizmom jedna od najvećih prepreka rastu hrvatskog gospodarstva i najveći uteg ukupnoj produktivnosti. 

Golemi problemi s upravljanjem državnim i javnim poduzećima mnoge su naveli na zaključak da je privatizacija jedino rješenje: dok privatnici ne preuzmu upravljanje, uvedu kontrole i osiguraju učinkovitost, sustav ne može ozdraviti.

Ako bi se nekim čudom ta poduzeća i privatizirala, osim što bi hrvatsko gospodarstvo konačno krenulo prema pravom tržišnom gospodarstvu, jednim dijelom provela bi se 'lustracija tržištem'. Svi zaslužni vojnici, partijski drugovi, njihove žene, kumovi, bliži i daljnji članovi obitelji morali bi svoj kruh zaraditi isključivo kao i drugi - na tržištu. 

Možda bi onda stranke prestale osvajati vlast na pričama o ustašama i partizanima i Hrvatsku gledati kao plijen, a stručnjaci i pobjednici poput, u HDZ razočaranog, Igora Franolića, napokon bi završili u rubrikama 'vjerovali ili ne'.