Hoćemo li u Saboru čuti koju tužnu sudbinu i uništeno djetinjstvo Hrvata iz Bosanske Posavine i prateći pljesak zastupnika?

"Najednom i nebo je promijenilo boju. Nije slutilo na dobro. S ruksakom bila sam spremna na put koji je vodio tko zna gdje", rekla je Šimpraga, dodavši kako su nju i obitelj na granici sa Srbijom htjeli poslati u Niš. Kako je rekla, rasplakala se pa su ih ipak pustili u Beograd.  

U Knin su se vratili četiri godine poslije.

"Znala sam da su i moji vršnjaci Hrvati s druge strane prošli patnju, strah i morali ići putem gdje nije bio njihov dom. Ali sam znala da će ta ista djece s jedne i druge strane jednom sjesti za isti stol", rekla je Šimpraga i tako priču završila uz poruku okrenutu prema budućnosti. Sve je završilo pljeskom u Saboru. 

Međutim, ne pomažu joj huškačke poruke iz Srbije koje ovih dana stižu s istoka. Savjest im sigurno ne radi s obzirom na to da je politički vrh u Beogradu ili sudjelovao ili surađivao s odgovornima za agresiju na Hrvatsku (Ivica Dačić) ili je, u najmanju ruku, boravio na okupiranim područjima, poput predsjednika Srbije Aleksandra Vučića. O strašnim porukama o ubijenih 100 Muslimana ili o snimkama na kojima se s osuđenim ratnim zločincem Vojislavom Šešeljom cereka iznad Sarajeva suvišno je govoriti. Međutim, Vučić je ovih dana ponovio kako je Oluja riječ o najvećem etničkom čišćenju nakon Drugog svjetskog rata na području Europe. 

Naravno da je etničko čišćenje Hrvata s područja paradržavice SAO krajine '91. još jednom ostalo zamagljeno u njegovim mislima, a da ne govorimo o ponajvećem zločinu nad Hrvatima nakon toga - egzodusu Hrvata iz Bosanske Posavine. 

Prema popisu stanovništva iz 1991. godine, na tom području živjelo je 312.000 ljudi, od čega najviše Hrvata - 135.000.

Nakon 6. listopada '92., kada je Bosanska Posavina pala, osim Orašja i okolice, Hrvata praktički više nije bilo. Nastojanje hrvatsko-muslimanskih snaga da obrane svoje domove od napada JNA, srpskih pripadnika Teritorijalne obrane te srpskih paravojnih formacija, tužno su završile nakon sedam mjeseci borbi. Nakon povlačenja preko Save iz Bosanskog Broda, Hrvati Bosanske Posavine ostali su suočeni s tragičnom sudbinom, domovi su im bili uništeni, uspomene spaljene...

A što su doživaljavali protjerani Hrvati?

Međutim, u medijskom prostoru rijetko kada čujete sudbine Posavljaka. U Saboru nećete čuti njihovo svjedočanstvo o uništenom djetinjstvu i o gubitku mladosti. U Saboru nećete čuti o dječjim suzama jer nisu znali gdje im je tata. U Saboru nećete čuti o onome što ih je dočekalo u Hrvatskoj i kako su im se u Zagrebu nakon svega rugali da su 'Bosanci'. U Saboru nećete čuti priču nevinog djeteta koje se sjeća djedovog osmijeha koji nije silazio s lica, samo da bi bio zamijenjen blijedim izrazom lica koje svakodnevno gleda Dnevnik ne bi li uhvatilo brzi kadar svoje spaljene kuće. 

Kada ste od bitnih aktera čuli nešto o ovim ljudima? Kada ste, od vladajućih, desnih ili lijevih, ili od oporbe, desne ili lijeve, posljednji put čuli izraz 'najveće etničko čišćenje u Europi nakon Drugog svjetskog rata'? Brojkama se ne manipulira kao u slučajevima stradanja nakon Oluje, one su tu, konstantne. Gotovo 130.000 ljudi... U Hrvatskoj za to ne možete čuti pljesak u Saboru kao što smo ga mogli čuti ovog petka nakon izlaganja Anje Šimprage, na komemoracijama, ako ih ima, u Brodu ili Derventi nećete vidjeti dolazak predstavnika vlasti onog naroda koji je kriv za žrtve... Nećete ga čuti ni od predstavnika vlasti u toj zemlji, jer vlast u Sarajevu zaboli neka stvar za Hrvate iz Bosanske Posavine, a i reći će, to ionako spada pod Republiku Srpsku. Dodikova ekipa? Možda će pomoći nakon intervencije ili u sklopu političkog dogovora. I to je to. 

Mjesta u kojima su kao većina prevladavali Hrvati danas izgledaju kao mjesta u muzeju, nekada puna života, danas naseljena s nekoliko starijih ljudi. To je to. Kuće su dobrim dijelom obnovljene, koje većinu godine zjape prazne, a za mnoge su podsjetnik na bezbroj 'Grubora' koji su se dogodili na tom području. 

Možda da netko na to podsjeti ekipu u Beogradu ili u SDSS-u. Tek tada ćemo moći reći da smo se uistinu okrenuli budućnosti.