RAZGOVOR S POVODOM

HIDO BIŠČEVIĆ: Svijet miriši na 1914. i 1938, a nema više Mačekova stola

Autor

Darko Markušić

Hido Biščević, novinar, diplomat i prvi hrvatski EU veleposlanik, za portal Direktno analizira međunarodne političke odnose, stanje na hrvatskoj političkoj sceni te upozorava na nedorečenost hrvatske vanjske politike i negativnu selekciju hrvatskih društvenih elita.

28.07.2019. u 14:09
Ispiši članak

Dugo ste radili u međunarodnim organizacijama, posljednjih godina u Europskoj uniji, kao prvi hrvatski diplomat na mjestu Šefa EU Delegacije – za pretpostaviti je da ste tijekom tih godina, a i ranijih kontakata s Bruxellesom i europskim institucijama, stekli dobar uvid u stanje Unije danas, u izazove s kojima se suočava, način na koji funkcionira…?

- Europa je u krizi, to je nedvojbeno i to treba reći izravno, ali s odgovornošću, bez brzopletosti. Ta je kriza dvojake naravi, vanjska i unutarnja. Kad govorim o vanjskim okolnostima, došlo je do toliko radikalne promjene geopolitičke konfiguracije svijeta da su korjenito izmijenjeni svi parametri međunarodnog sustava sigurnosti i suradnje, o koje se najviše opirala upravo Europa. Europa je ostala zatečena spremnošću drugih globalnih "igrača" da se otvoreno priklone politici sile, da odstupe od međunarodnog prava, da zanemare sustav sigurnosti utemeljen na povjerenju, suradnji i uzajamno prihvaćenim pravilima. Europa se pridržavala pravila i vrijednosti, dok je rastući broj njenih globalnih partnera počeo primjenjivati posve suprotne politike. U tako radikalno izmijenjenom svijetu – u kojemu je, još gore, nekadašnji bilateralni antagonizam zamijenjen multilateralnim antagonizmima – Europa je pred najvećim izazovom još od vremena osnivanja Unije: reforma i svojevrsno resetiranje očigledna su potreba, ali teškoća je u strašnoj enigmi - kako osnažiti geopolitičku, sigurnosnu i obrambenu dimenziju Unije, da bi opstala usred vanjskih ugroza, a istodobno ne odstupiti od temeljnih vrijednosti, da ne bi promijenila svoj karakter. Slikovito, kako ostati pristojan u okolnostima kad scenom vladaju huligani i harlekini. Što radi pristojan građanin kad ga u mračnoj ulici zaskoče kvartovski huligani i naduti samozvanci iz obližnjeg kafića?

Takve su promijenjene vanjske okolnosti neizbježno dovele i do promjena u samoj Uniji, u zemljama članicama?

- Točno, jer je sad već posve očigledno da odgovore na tu enigmu o kojoj govorim članice Unije traže na različite načine, otuda i "grupiranje" članica na one koji odgovor vide u "više Europe" i one koji odgovor vide u "više nacije"… s time da se, kako također vidimo, ta dvojba i te podjele javljaju i na unutarnjim političkim i društvenim scenama svake pojedine zemlje. Uključujući i nas, dakako. S time da je vrlo malo onih koji djeluju po načelu u kojem "više nacije" znači i "više Europe". umjesto sadašnje isključivosti. Ne sjećam se da sam ikad, samo da ostanem u našem okružju, čuo slogan "jaka Hrvatska, u jakoj Europi". Ne čujem ga ni u Italiji, Poljskoj, Madžarskoj…

Ako se može pojednostaviti – što je zapravo izazvalo sadašnje krizno stanje Unije?

- Pojednostavljeno, nekoliko čimbenika – prvo, financijska kriza od prije desetak godina razbila je idiličnu uljuljanost Europe u desetljeća neupitnog gospodarskog blagostanja i sigurnosti. Drugo, postupne i s EU strane nikad pravodobno prepoznate promjene u politici Rusije: mi smo se fokusirali, da ne kažem "igrali" s tzv. neighbourhood politics, sa svim impliciranim zavrzlamama koje nisu otkrivale stvarne strategijske namjere, a s ruske strane se dotle već pripremala geopolitika sile. Taj je udar bio šokantan za Uniju. I nakon toga dolazi Trumpova Amerika. Novi šok! Cjelokupna sigurnosna i idejna arhitektura u kojoj je Europa kroz desetljeća izrastala u globalnog igrača odjednom se izmijenila.

Evo, navodim primjer. Lako je bilo zagovarati i globalno promovirati europske vrijednosti kad je Zapad počivao na zajedničkom liberalno-demokratskom ideologijskom modelu, a ostatak svijeta bio zatočen u raznim oblicima autoritarnih ideologija, od komunističke do orijentalne i afričko-plemenske. No krajolik se promijenio. Nestao je i komunizam i kapitalizam, pojavljuju se novi nacionalni etatizmi, na negativne strane globalizacije države uzvraćaju slabljenjem demokratske matrice i jačanjem autoritarnosti. U takvom svijetu, Europa više ne može biti samo dobronamjerni, da ne kažem naivni rasadnik velikih vrijednosti, jer one više ne padaju na plodno tlo.

Dok su drugi jačali geopolitički i sigurnosni pristup međunarodnim odnosima, EU je i dalje ostajala poput kakve glomazne nevladine organizacije, kao neki dobrohotni NGO.

I tu dolazimo do srži problema: razvojna pomoć Europske unije, najvećeg donatora na svijetu – pri čemu, nad tih 600 milijardi eura godišnje pomoći "sjedi" naš Neven Mimica, kojeg naši lokalni sveznadari nazivaju "nebitnim" - … ta se razvojna pomoć povezuje, da ne kažem uvjetuje promicanjem ljudskih prava, s civilnim društvom, stanjem u medijima… naravno, ispravno, korektno, potrebno i dugoročno korisno. Svijet bi bio divno mjesto kad bi cijeli svijet bio Danska. Ali, cijeli svijet nije Danska, niti je Danska prije tri stoljeća bila današnja Danska. K tome, danas države i njihovi vladari strahuju za puko preživljavanje, sigurnosno ili gospodarsko, strahuju pred nebrojenim sigurnosnim izazovima i ugrozama… ti vladari od Afrike do Srednje Azije znaju da granice ne možeš zaštititi krilaticama o civilnim društvima, znaju i da se demokracija ne može namazati na kruh.

Dakle, politika promidžbe europskih vrijednosti morat će na neki drugi način početi poimati sigurnosne, povijesne i kulturološke razlike u zemljama partnerima Unije. Biti "vrijednosno pozitivna Kominterna" ne znači osiguravati globalnu ulogu Unije.

Uz to, riječ je i o pitanju demografske "civilizacijske nadmoći". Stanovništvo Unije danas obuhvaća oko devet posto svjetske populacije, s tendencijom smanjenja i starenja. Sjećam se jednog susreta nas EU veleposlanika s predsjednikom Komisije  Jean-Claudeom Junckerom koji je, onako vispren i neuštogljen, bio spomenuo kako će biti sve teže da 91 posto planeta prihvati obrazac života i vrijednosti koje zagovara devet posto stanovništva.

Drugim riječima, dolazi do civilizacijsko-kulturološke diferencijacije, na valovima globalizacije, i to Unija mora prepoznati da bi resetirala svoj pristup. Trebat će biti mnogo odmjereniji, trebat će mnogo više uzajamnosti, više razumijevanja, više dvosmjernosti.

Navest ću vam zanimljiv primjer. Dok sam radio u Tadžikistanu, vlasti su usvojile zakon kojim se broj gostiju na svadbama ograničavao na 150 ljudi. Tjedan dana nakon usvajanja zakona, održava se redovni EU – Tadžikistan dijalog o ljudskim pravima. Naravno, s naše strane postavlja se i pitanje ljudskih prava u svjetlu tog zakona… naime, obitelj ima pravo pozvati koliko hoće uzvanika, država ne smije intervenirati u to područje privatnosti, ukoliko ne izmijenite taj zakon moguće je da u Europskom parlamentu neće proći ona predviđena pomoć od 40 milijuna Eura pomoći za reformu zdravstva itd. itd. Domaćini odgovaraju: znate li da su zbog glupih tradicija i psihologije siromaštva, koje ljudi uvijek žele sakriti, obitelji ženika i mlade redovito podizali bankovne kredite od 20 do 30 tisuća eura kako bi mogli napraviti svadbeni banket za par tisuća ljudi, jer, znate, siromaštvo treba sakriti, naše tradicije itd itd… i onda nakon svadbe morali prodavati kuće da bi vratili kredit, završavali na ulici, mladoženja bi zbrisao na rad u Rusiju, brakovi bi propadali. Toliko o prijemčivosti europskih vrijednosti na globalnoj razini.

Ipak, Europa je i dalje "najpoželjnije mjesto za živjeti", ne samo u kontekstu migrantske krize, Europa uvijek preživi krize…

- Da, na stanovit način Europa je "crisis in motion" , Europa se gradila kroz krize. Ali, ova sadašnja je najopasnija jer se odvija u pozadini najvećeg geopolitičkog nadmetanja velikih sila, jer se odvija u vrijeme sloma multilateralizma kao zaštitnog mehanizma, jer je okružena rastućom militarizacijom međunarodnih odnosa…

S takvim konturama današnjeg stanja svijeta doista nije teško zaključiti: svijet "miriši" na 1914. ili na 1938. Stanje je takvo da je nepredvidivo koja će tinjajući iskra potpaliti veliki požar, koje će "Sarajevo" zapaliti globalni sukob.

To je zastrašujuće i zato mislim da međunarodni odnosi i njihov budući razvoj moraju biti prioritet svakog vodstva. Države koje ne budu prepoznale smjer kretanja, mogle bi ostati "na krivoj strani povijesti". U skladu sa znanom poslovicom: ako se države ne brinu o sebi, netko će se uvijek pobrinuti za njih! Radio sam u Ukrajini u vrijeme Krima i Donbasa, vidio uživo što se događa s podijeljenim državama, s državama koje nisu prevladale svoje unutarnje polarizacije, koje desetljećima nisu uspjele izgraditi integrirajući nacionalni identitet… naravno, ovdje u ukrajinskom slučaju ne govorim o vanjskim okolnostima, o kršenju međunarodnog prava, ali ne mogu zaobići ni tu unutarnju stranu. Nikad mi neće biti jasno kako jedna zemlja zna da opredjeljenje za Uniju može izazvati negativne reakcije polovice stanovništva te zemlje i Rusije, a dvadeset godina ne uspijeva ni osigurati unutarnji konsenzus niti smisliti formulu kojom bi Uniju i Rusiju pozvala da se dogovore.

Zbog toga proširujem sliku: svi smo svjedoci da je svijet postao opasno i opako mjesto. Gotovo da nema dana da nismo na rubu nekog novog rata. Avioni se otkazuju pet do dvanaest, nuklearni sporazumi ostaju ili nestaju ovisno o raspoloženju za službenom večerom… dodajte toj neizvjesnosti očiglednu militarizaciju međunarodnih odnosa i slom multilateralizma i eto vam realne slike svijeta. Svijet doista miriše na svijet 1918. i svijet 1938. Miriše je čak i preblaga riječ za te realne opasnosti… koje bi mogle biti najopasnije za male zemlje. Jer, danas cijele zemlje i regije postaju neobranjivim žrtvama ovog produženog geopolitičkog nadmetanja. Upravo zato naglašavam važnost praćenja i prepoznavanja trendova u međunarodnim odnosima. Jer, danas više ne bi vrijedila Mačekova formula "Kad se veliki tuku, mali pod stolove!" – danas nema stolova, nema se danas kamo sakriti, globalizacija ne priznaje iznimke.

Vraćam se važnosti prepoznavanja geopolitičkih trendova jer to vrijedi i za nas – bojim se da bez ozbiljnog resetiranja političkog sustava i političke prakse možda ne bismo bili spremni suočiti se s mogućim strašnim izazovima koji bi mogli uslijediti. Zamislite scenarij: fragmentacija Europe na sučeljene stare nacionalne antagonizme, puknuće trans-atlantizma, nastavak američko-ruskog geopolitičkog nadmetanja za prostore na obodu između sadašnje Unije i Rusije, slom nuklearnih sporazuma i nastavak trke u naoružanju s razmještajem raketnih sustava u savezničkim zemljama Amerike i Rusije, nova crta razdjelnice posred Europe…. U politici, naravno, uvijek treba predvidjeti crne scenarije da biste ih izbjegli. Ali, za to je potrebno imati politički sustav i političku praksu koja je spremna prepoznati i reagirati. Na žalost, bojim se da trenutno, uljuljani u naše sitne "žabarske" igre i nadmudrivanja, ne prepoznajemo potencijalno strašne opasnosti koje nas okružuju u ovom opakom i neizvjesnom svijetu.

Kako to može utjecati na budući razvoj prilika u našem jugoistočnom susjedstvu?
- Već utječe. Jer, i taj je prostor još u geostrateškom vakuumu, još nije "smješten" u kontekstu očigledne borbe za interesne sfere. S time da je, da opasnosti budu još veće, taj tzv. Zapadni Balkan – zbog raznih uzroka i razloga unutar Unije i NATO saveza – godinama ostao izvan fokusa, maknut s glavnog stola, gurnut pod tepih. A dotle su rasli ulozi i snaga drugih igrača. Evo, i ovih dana nova provjera vjerodostojnosti Unije: nakon dva desetljeća, riješeno je pitanje naziva Sjeverne Makedonije, ali je odluka o početku pregovora odgođena za par mjeseci!? Zamislite da su Kohl i Genscher zbog nekih parlamentarnih trivijalnosti odgodili priznanje Hrvatske za pola godine, pa Milošević i JNA bi već stolovali u Virovitici!

Stoga je i taj prostor u našem jugoistočnom susjedstvu dio šireg strategijskog vakuuma na crti od Baltika preko Zapadnog Balkana do Kavkaza i Srednje Azije. I upravo na tom prostoru će se u idućim godinama odmjeravati geopolitički mišići Zapad i Rusije. Neposredno uz našeg granice! Vraćam se ponovo na sposobnost prepoznavanja trendova i sposobnost reagiranja!

Zaoštrit ću do kraja: u tom nadmetanju nije isključeno ni vojno nadmetanje… uostalom, na inicijalnoj razini ono je već prisutno: novih tisuću američkih vojnika u Poljskoj, rusko jačanje baze u Kalinjingradu…. da ne spominjem eventualno daljnje zaoštravanje oko razmještanja raketnih sustava.

Uz to, takvo vanjsko okruženje djeluje i na unutrašnju stabilnost, odnosno polarizacije u tim zemljama. Pogledajte Ukrajinu, Moldaviju, Gruziju… Nadalje, u tom prostoru već su postavljene "monete za potkusurivanje" za neke buduće pregovore: Transndnjistrija, Abhazija, Osetija… sve kao da je spremno za neki budući "trade off", neku novu Jaltu kao pretpostavku nekog novog Helsinkija. Uostalom, evo pitanja: što ako osnažena europska desnica, zajedno s Rusijom, počne drukčije utjecati na geostrategijsko pozicioniranje Srbije, BiH i Kosova – vodstvo njemačke AfD stranke već javno naznačuje da treba posve preispitati pitanje Kosova!?

Spomenuli ste i naše prilike i naš odnos spram aktualne krize Unije… kako vidite odnos hrvatskih političkih elita spram ovih iznimno važnih pitanja?

- Prije svega, u ova opaka i krizna vremena, s urušenim međunarodnim poretkom, s neizvjesnostima glede budućnosti i budućih sudbina cijelih regija i nebrojenih država koje su postale pijunima u velikoj geostrategijskoj igri i nadmetanju, od Sirije od Venezuele, da spomenem samo dva primjera i da ne spominjem desetke i desetke zemalja koje objektivno više i nisu vladari svojih sudbina i svoje budućnosti jer ovise o velikoj šahovskoj igri velikih sila… ne mogu dovoljno naglasiti koliko je važno pratiti i znati pojmiti međunarodne odnose. Ali, na žalost, u zemlji koja je slobodu i nezavisnost stekla upravo zahvaljujući pravodobnom prepoznavanju povijesnih i geopolitičkih promjena u tadašnjem svijetu i Europi, danas međunarodni odnosi kao javni interes jedva da postoje!

To je poražavajuća činjenica… negativna selekcija u tzv. elitama s godinama je povećavala stranački, a ne stručni pristup svim javnim pitanjima, među kojima je svaka nova klasa novih stranačkih "kadrova"  imala sve manje znanja i interesa za "stanje svijeta". Ne bih smio govoriti, ali znam da je sudjelovanje naših predstavnika na europskim institucionalnim forumima češće bilo simbolično nego li sadržajno. Teško je nabrojati naše "visoke dužnosnike" koji su doista sposobni funkcionirati na način suvremenog svijeta, koji na konferencijama ne čitaju napisane govore, koji će znati na engleskom suvereno ulaziti u rasprave o bilo kojoj od europskih politika, od energetske do zaštite potrošača.

Kako u tom svjetlu gledate na nedavne euro-parlamentarne izbore i rasprave o Europi koje su potom uslijedile?

- Gledam… s razočaranjem. Prvo, na pozadini te široke slike o krizi Europe u svijetu obnovljenog konfrontacijskog modela, za koji ne znamo kamo ide i kako će završiti, naše su se rasprave svele na izborne postotke! Na mala likovanja i velika razočaranja, kao da će mala likovanja pomoći javnosti da bude pošteno i temeljito upućena u tu objektivno opaku i zastrašujuću sliku svijeta i neizvjesnosti s kojima se već sutra možemo suočiti. I kao da se razočaranja zbog tri ili pet posto nisu mogla otprve objasniti činjenicom da su na svim euro-parlamentarnim izborima sve, doslovce sve velike europske stranke bile suočene s istim problemom, jer vremena straha i neizvjesnosti pogoduju populizmu i vladajući moraju biti "krivi".

I onda u toj kakofoniji odjednom, nakon što godinama nije prozborio slova o Europi, usred rasprava o formiranju novog vodstva europskih institucija, netko iz opozicije naprasno podvikne: Dosta je bilo vladavine euro-pučana! Zvuči kao odjek s nekog mitinga u Ludbregu: dosta je bilo vladavine HDZ-a! Toliko o svijesti kako funkcionira Europa… jer, tamo nitko nikad neće halabukom tražiti uvažavanje svojih stavova. Tamo se raspravlja, usuglašava, to možda djeluje traljavo i traje dugo, ali ostaje politički korektno i ne vodi polarizacijama. Ovdje pak, mi ili vi, ovdje svaki pokušaj uključivanja i dijaloga postaje zagovaranje nekih vrijednosti koje "nisu naše", jer mi želimo da naši suverenisti zauvijek ostanu ustaše, a naši internacionalisti da zauvijek budu partizani, čak i kad ne žele priznati da su komunisti silom i izbornim prevarama preoteli antifašizam, pa da se naši Nigel Faragi zauvijek svade s našim Macronima, da se naši elitisti svade s našim populistima… na našu opću štetu, naravno.

Ali, nije sve ni na ljevici ni na populistima i raznim brzopoteznim političkim zabavljačima. Jer, imate primjer da je vladajuća stranka nedavno obilježila 30. obljetnicu osnutka, stranke koja je prije tri desetljeća pod Tuđmanovim vodstvom prepoznala tadašnje odnose u svijetu i Europi i upravo na toj povijesno-političkoj spoznaji otvorila proces stvaranja države, a da na tom skupu gotovo i nije bilo riječi o današnjim međunarodnim odnosima i stanju u Europi, da se narodu ne pojašnjavaju ova sudbinski važna pitanja, da se ne upravlja našom europskom politikom i da se ne objašnjava zašto je ona važna za napredak, a ako hoćete i karakter, pa čak i opstanak države u današnjem kaotičnom i nepredvidivom svijetu. I zato dolazi do zastrašujuće i javno gotovo prihvaćene teze da je, kako u posljednje vrijeme struji u medijima i javnosti, sadašnji premijer dobar za Bruxelles, ali ne i za nas!? Znači li to na želimo uljuđenu, uređenu i europeiziranu Hrvatsku? Znači li to da svatko tko je spreman na reforme, pa makar i oprezne, pa makar i slabo komunicirane s društvom, postaje "briselski ćato" i izdajnik koji radi po stranom diktatu? Možete li zamisliti da netko u Luksemburgu u medijima i javnom prostoru za Junckera kaže da je "briselski ćato"!? O tome govorim, o tom mentalitetu dubokog otpora promjenama, o tom dubokom odbijanju da se funkcionira na način razvijena, građanskog svijeta, o toj "balkanskoj žabokrečini" koje se, javno, svi grozimo i odričemo. O toj sada već višedesetljetnoj borbi za oblikovanjem nacionalnog identiteta, uz ostalo i kroz razrješenje te, po meni nepotrebne, dihotomije "geni kameni – europeizacija", koju od ratnih '90-ih sva vodstva pokušavaju prelomiti: Tuđman za to više nije imao vremena, Sanader je odabrao alate koji su na površini djelovali uspješno, ali nisu izmijenili podzemnu matricu, nakon toga je došlo slavno "mi ili vi"… vraćam se na sudbine podijeljenih zemalja, u ovom opakom i opasnom svijetu. S obzirom na povijest naših političkih i društvenih raspolućenosti, više nego zlokobna opomena. Ali, ne, usprkos opasnostima, u nas nadjačava tupava raskalašenost. Sutra će Trump i Rohani zaratiti, prekosutra će to prerasti u globalni sukob, ali daj da vidimo tko je sve radio selfije s nekim "Daruvarcem"… zašto bi narod trebao znati da se u sjeni javnih prijetnji Amerikanci i Rusi sastaju, u Izraelu (!) da vide kako, možda ipak, zaustaviti oluju.

Znači li to da nam promjene ne odgovaraju jer smo, kako je nedavno izrijekom napisao jedan komentator, "zatucani"… pa dakle trebamo takvima i ostati? Znači li da je europsko usmjerenje "izdaja izvornog identiteta stranke"… a i to sam čuo ovih dana, u ovoj kakofoniji oko još i dalje nedovršenog oblikovanja političkog identiteta ove zemlje… i to od onih koji su zaboravili da je, da ponovo navedem primjer, predsjednik Tuđman u svojem prvom programskom govoru pred prvim novoizabranim sazivom hrvatskog Sabora još prije trideset godina naveo da je prvi strategijski cilj, naravno, stvaranje države, a odmah zatim, kao drugi cilj, izrijekom rekao: "europeizacija hrvatskog društva". Europeizacija hrvatskog društva! I pri tomu svakako nije mislio da to znači isključivanje struje Thompsonu. Toliko o izdaji izvornog identiteta! Da ne podsjećam da je jedan od ciljeva u tom govoru bio i "prekid vladavine podobnih"…što se, očigledno, nije dogodilo, jer inače ne bismo imali politički sustav oslonjen o smjenjujuću partitokraciju sa sve nižim razinama sposobnosti, pa tada ni jedan od aktualnih predsjedničkih kandidata ne bi morao pozivati na obnovu veze s narodom, što može zvučati populistički, ali je zasigurno odraz istinskog i širokog razočaranja sustavom.

U takvom političkom krajoliku, kako ga opisujete, stanje Europe i njene budućnosti, s realnim posljedicama po budućnost Hrvatske očito nije u fokusu javnih rasprava?

- Ne može ni biti, kad na prste jedne ruke možete nabrojati političare koji dubinski razumiju međunarodne odnose i današnju Europu. Ne može ni biti kad, objektivno i iskreno, koliko god žalosno bilo, članstvo u Uniji nije dovelo od spomenute Tuđmanove "europeizacije hrvatskog društva", do promjena u mentalnim matricama, do promjena u društvenim odnosima… Eto, recite, u kojoj mjeri su obrazovni sustav, kulturne politike, mediji, u kojoj su mjeri pridonijeli promjenama u našim navikama, matricama, predrasudama, poimanjima… koliko su te europske vrijednosti dijaloga, tolerancije, vladavine prava doista postale sastavnim dijelom "nove svijesti"? Ili je sve to stalo u zrakopraznom prostoru, umjesto novih vrijednosti obnavljaju se stare otrcane matrice, novi naraštaji vrte ili na stadionima urlaju stare parole jer novih nema u općoj identitetskoj zagubljenosti. Konačno, nema javnih rasprava zato jer ih nema niti na jednoj institucionalnoj političkoj razini – uzmite primjer stranaka: u kojoj je od njih povedena ijedna suvisla rasprava o idejnim i političkim usmjerenjima, napose u odnosu na europska pitanja. Ta se pitanja svode na kadrove i plaće, kud će tko i za koji novac! Ode ministrica na 300 tisuća! Ta se pitanja svode na "enigmu prezimena", a ne na otvorenu i upućenu debatu. To se onda svodi na Stiera, Kovača, Brkića i svi postajemo nesvjesni taoci neke "croatologije", nalik nekadašnjoj "kremljologiji", gdje bih ja po tome koliko daleko od glavnog stolca sjedi osoba X morao zaključiti jesu li naše šanse da sudjelujemo u obnovi i jačanju europskih politika, na našu dobit uz ostalo, veće ili manje. A pojedinačni uspjesi na europskoj institucionalnoj hijerarhiji ostaju doista pojedinačni uspjesi, svakako nisu odraz čvrstine sustava…. jer, uvijek, kad uspješan ode, ostaje pitanje kako popuniti prazninu.

Doista, kao u Ante Kovačića i njegovu satiričkom romanu "Među žabarima": nema ozbiljne rasprave i uključiva dijaloga, ali ne nedostaje ambicioznosti, servilnosti, nesposobnosti, koristoljublja….

Uskoro preuzimamo predsjedanje Unijom…

- Znao sam da ćete me na to podsjetiti – ma, pregrmjet ćemo mi i to, pregrmjeli su i drugi, uz puno improvizacije i nešto političke vještine. Ali, to nije srž. Srž je u ovoj široj slici potencijalno opasnog i čak zastrašujućeg razvoja međunarodnih odnosa, srž je u sposobnosti i spremnosti da se takvim razvojem suočimo, ovakvi, uronjeni u naše "žabarske", ponekad tragikomične igrokaze. Jer, u toj široj slici, a namjerno pojednostavljujem, samo su dva scenarija: produženo geopolitičko nadmetanje, koje će se onda odvijati i na našim granicama s nejasnom sudbinom susjeda na jugoistoku, ili početak "velike trgovine" u kojoj za sada također ne znamo gdje će koji od naših susjeda završiti. Nisu, dakle, ove ocjene nikakvo "podrivanje" kapaciteta za ulogu Predsjedavajućeg, već istinski smjeraju na raspravu o ozbiljnom resetiranju političkog sustava, političke prakse i političkih mentaliteta da bismo bili sposobni i spremni oblikovati zajedničku, jedinstvenu platformu za suočavanje s krajnje ozbiljnim izazovima, pa i mogućim produženim nestabilnostima ili ratovima.

Još jednom, u današnjem svijetu Maček više ne pomaže, nema više stola pod koji bi se itko sakrio ako krene oluja. Spomenuo sam namjerno zajedničku i jedinstvenu platformu, jer povijest poučava… a još jednom tko preko Kupe, tko potom u Bleiburg, bilo bi odveć strašno.

Komentari

Pozivamo čitatelje/komentatore da u svojim komentarima njeguju civiliziranu raspravu. Portal Direktno ne može se smatrati odgovornim za komentare koji sadrže uvrede, klevete, govor mržnje, huškanje i/ili poziv na nasilje. Takvi komentari bit će obrisani, a u posebno ekstremnim slučajevima mogu biti i potpuno onemogućeni. Sporne komentare čitatelji mogu prijaviti na [email protected], uz priloženu poveznicu na pripadajući članak i navođenje autora i sadržaja spornoga komentara.