Heroji iz srpskih logora: Zapamtite, pjevat će se Lijepa naša!

"...Stavlja mi plamen svijeće na bradavicu prsa, a dok me Belgija prži, u isti tren mi Čiča u desnu ruku iznad bicepsa, malo prema ramenu, zabija onaj ostatak boce. Okrećem se i trzam od boli, a paljenje je trenutno prestalo. Pogled mi je uperen ravno u Čičine oči koji drži grkljan boce zabijen u mojoj ruci. Stisnuo je zube i s izrazom mržnje i gađenja polako povlači to staklo po mojoj ruci...".

Preživio je Ovčaru "milošću" jednoga od "gospodara smrti", Spasoja Petkovića Štuke. Iz zloglasne stolarije na Veleprometu, kamo je nakon Ovčare odveden, izvukao ga je i u privatnu kuću na Sajmištu, odveo četnik poznatiji pod nadimkom 'Belgija'. Tamo je satima mrcvaren, paljen, rezan.
U knjizi "Preživio sam Vukovar i Ovčaru", Vilim Karlović, rođen u Zagrebu 27. listopada 1970. godine, kao najstarije dijete uz brata Antonija i dvije sestre, Ivanu i Katarinu, u radničkoj obitelji oca Ante i majke Jele (dvije godine mlađi brat Antonijo, koji je također sudjelovao u Domovinskom ratu, 21. rujna 1991. godine teško je  ranjen u obrani Petrinje i zarobljen u povlačenju, nakon čega mu se gubi svaki trag do 2012. godine kada je pronađen u masovnoj grobnici u selu Taborište), dragovoljac Domovinskog rata, od kolovoza 1991. godine pripadnik 1. gardijske brigade Tigrovi, opisao je torturu koju je prošao nakon sloma obrane Vukovara, gdje je sa dijelom pripadnika svoje postrojbe došao na ratište krajem rujna 1991. godine.

"–  ‘Ajmo, sve skidaj sa sebe! Odeću stavite pred sebe na pod i okrenite se!

Svi postupamo tako, a dva zatvorska čuvara nas počinju prebrojavati. Jedan od njih, dok nas broji, svakoga udari pendrekom, ali ne jako. Nakon što smo prebrojeni, jedan policajac nekoga izvještava da nas je šezdeset sedam. Moja pozicija u dvorani je na kraju, u kutu kod mornarskih ljestvi. Svi smo potpuno goli i okrenuti prema središtu dvorane u kojoj je, osim nas, mnogo zatvorskih čuvara s palicama u rukama. Uz njih je samo nekoliko vojnih policajaca u maskirnim odorama. Onih vojnika s oružjem više nema. Čuvari se raspoređuju i počinju pregledavati ljude, ali tako da su dvojica kod svakog čovjeka, a budući da ih je tridesetak, ne mogu nas sve odjednom pretresti. Nakon nekoliko minuta dolazim i ja na red, uzimaju stvari ispred mojih nogu i počinju ih pretresati, ali jednom od njih u oko upadaju moje rane pa me pita:

 –  Je li bre, šta ti je to? – pokazuje na moje rane.

 –  Ništa! Četnici me izrezali! – odgovaram iskreno 

–  Ej, ovaj kaže da su ga četnici mučili! Obraća se ostalim svojim kolegama koji se u mahu okupljaju oko mene, njih šest, sedam, a tu dolazi i onaj visoki policajac koji me udario u autobusu pa govori:

 –  To je onaj 'zenga', mamicu mu jebem! Četnici, ha! – i odmah me udara pendrekom po golom tijelu.

Taj udarac kao da je sve ostale potaknuo da se istresu na meni, a posebno mi zamjeraju što sam rekao da su me četnici izrezali, jer, po njima, četnici uopće ne postoje. Ti su čuvari daleko od rata jer smo sada u drugoj državi i oni uopće nemaju pojma što se događa na ratištu -da se četnici bore za srpske interese. Oni su protumačili moj iskreni odgovor kao da sam sve Srbe pogrdno nazvao četnicima, što ih očito vrijeđa, iako ni sam ne mogu shvatiti zašto jer nisam imao tu namjeru, bio sam samo iskren. Po meni počinju pljuštati batine od nekoliko čuvara kao i od onog vojnog policajca, ali i onog s crnogorskom kapom. Uza sve to sam gol i sa svakim udarcem po tijelu kao da mi koža puca. Pokušavam se na razne načine zaštititi od njih, ali je to jednostavno nemoguće.

 –  Četnici su te!! Ha? Mamicu ti jebem!! Četnici!! – pa udri po meni.
 –  Mi smo za tebe četnici?! Ha! Pička ti materina ustaška!? – pa udri opet.

Nakon nekoliko trenutaka padam na pod, a udarci pendrecima i dalje se nastavljaju. Psovanje i vrijeđanje ne prestaje, a njihov sadizam raste pa me primaju za ruke i noge razvlačeći me i šireći mi noge, a jedan od njih me udara između nogu po genitalijama."

Foto: Vilim Karlović ispred kuće u kojoj je bio mučen

Petar Cvitanović, svjedok događaja, preživjeli logoraš srpskih koncentracijskih logora, prisjetit će se toga trenutka, jednog od onih koji su mu se zauvijek urezali u pamćenje:
"Nikada u životu nisam vidio nešto tako strašno kao tijelo toga momka. Skoro potpuno crno, nije bilo dijela kože koji nije bio u modricama, izrezan, pun opekotina. Kada smo se skinuli, iako smo svi prethodno u Vukovaru, ali i usput tučeni i zlostavljani, nitko nije tako strašno izgledao. Oko njega su se okupili zatvorski čuvari i na pitanje – tko mu je to uradio – on odgovara – 'Četnici!'. A oni onda ubiše Boga u njemu. Kroz glavu mi je prošla misao – 'Dijete, pa otkud si to tako rekao?'..."

Ljubomir Mihaljević, za obitelj i prijatelje – Ljupko, rođen 1969. godine u Vukovaru, uz starijeg brata Mirka i mlađu sestru Draženu, jedan od troje djece pok. Ante i Marije, student veterine na Poljoprivrednom fakultetu u Osijeku, bio je pripadnik 204. vukovarske brigade, branitelj Vukovara, dragovoljac, te jedan od 183 branitelja Mitnice koji su se predali s oružjem. Ljubomir je zarobljen zajedno s bratom Mirkom 18. studenoga 1991. godine.
Zlatan Bašić, vukovarski branitelj, također logoraš srpskih koncentracijskih logora, ispričao je o Ljupku:
Ljupko je bio miran, tih. Ponekad bi zaigrao šah, ali nitko ga nije mogao dobiti. Mislim da su roditelji za njega i brata Mirka angažirali odvjetnika iz Srbije, da ih izvuče. Jednom prigodom došao je stražar, prozvao Ljupka i rekao da ima posjetu. Tada je već bilo vruće i Ljupko je izašao samo u potkošulji. Vratio se nakon nekog vremena sa štekom cigara koju je odmah podjelio. Isti taj stražar je došao poslije do njega, pitao ga kako je smio izaći gol pred odvjetnika i opalio mu nekoliko šamara. Onda je tražio od Ljupka da mu otpjeva neku jugoslovensku pjesmu. Ljupko mu je odgovorio kako ne zna narodnjake, a ovaj mu je opet udario šamar. – "'Ajde neku našu ne moraš narodnjake, samo nek je jugoslovenska“. Ljupko ga je upitao može li rock, a ovaj je odgovorio – "Ma može, samo nek' je naša!". I Ljupko krene: 
"Tko ne može bez pasulja i bez ljute šljivovica, bez kiselog kupusa, belog luka i slaninice...Jugosloveni, Jugosloveni..."  Stražar ga je prekinuo – "Ajde ustašo dosta. Zeznio si me ovaj put, ali još se vidimo!".
U zarobljeništvu i paklu konclogora u Sremskoj Mitrovici. Ljubomir Mihaljević proveo je 9 mjeseci, do velike razmjene 14. kolovoza 1992. godine kod Nemetina. Nažalost, bio je prvi Vukovarac koji je počinio samoubojstvo i to u Zagrebu 24. kolovoza 1993.godine. Imao je samo 24 godine.

Foto: Ljubomir Ljupko Mihaljević

Danijel Rehak, predsjednik Hrvatskog društva logoraša srpskih koncentracijskih logora (HDLSKL), ispričat će kako mu je iz logora u Stajićevu posebno ostalo upečatljivo sjećanje na pripadnika legendarnih Tigrova, Anđelka Vugrineca. Anđelko, sin Ivice i Marije Vugrinec, rođen je 8. svibnja 1972. godine u Zagrebu, završio je Prometnu školu, a sa suborcima, pripadnicima JSP Rakitje došao je u Vukovar braniti Hrvatsku početkom kolovoza 1991. godine. Nakon sloma obrane Borova naselja, sa suborcima se povlači prema Obućari gdje se predaje s oružjem, odbijajući već tada savjet prijatelja da skine maskirnu uniformu.
Danijel Rehak ispričat će kako je to tvrdoglavo odbijao i u Stajićevu, bez obzira na zlostavljanja, govoreći kako je to na njemu hrvatska uniforma, a kada su tjerani da svi u glas pjevaju jugoslavensku himnu Hej Slaveni, tvrdoglavi, tada devetnaestogodišnjak, pjevao je riječi Lijepe naše.
"Pomislio sam u sebi tada, pa zašto to radi, bojao sam se za njega, mlad je dečko, slomit će ga, a on mi je rekao – Što mi mogu, mogu me samo istući! – iako to nije bilo baš tako, mogli su ga i ubiti, ali on nije popuštao". I što su oni više vikali "Glasnije pjevajte" – Anđelko je glasnije pjevao riječi Lijepe naše. Ni danas mi nije jasno kako ga nisu skužili".

Danijel Rehak prisjetio se i Željka Ilića, branitelja Srbina, kojemu su roditelji poginuli u Borovu naselju uslijed granatiranja: "Taj dečko je bio poseban. Kad god su ga pitali tko mu je ubio roditelje, odgovarao je – 'Vi!'. Udarali su ga u prsa pri tome i stalno ponavljali – 'Tko ti je ubio roditelje?', a on je i dalje, već su mu prsa bila plava, pa crna od udaranja i dalje tvrdoglavo odgovarao –'Vi!'."

Milan Turkalj, kako za sebe voli reći, Kudeljarac, rođen je 26. kolovoza 1966. godine u Vukovaru, uz sestru Mariju, starije dijete Ivke rođ. Luktić i Rudike Turkalja, završio je višu Poljoprivrednu školu u Osijeku, branitelj Vukovara i dragovoljac, predao se s oružjem u Obućari u Borovu naselju, zajedno s ostalim suborcima koji su bili na položaju na Domu tehnike, pod zapovjedništvom Zorana Šipoša. Nakon zarobljavanja i sprovođenja u logor Stajićevo, tada dvadesetpetogodišnji Milan, zajedno s drugim zarobljenicima, danima je sprovođen na ispitivanja pri čemu je sustavno premlaćivan i maltretiran.

Otprilike peti dan, nakon još jedne torture, po povratku u nekadašnju staju u koju su njih nekoliko stotina bili zgurani kao stoka, kada su ih ponovo počeli batinati, zgrabio je štaku od jednog ranjenog suborca i s njom udario zatvorskog čuvara vičući: "Mi nismo ustaše, mi smo Hrvati, mi smo hrvatski branitelji, ne možete nas tući kao stoku, mi smo ljudi!". Svjedoci će ispričati kako su i oni i čuvari ostali u šoku, a onda su se njih petorica bacili na Milana koji se doslovno tukao s njima vičući – "Živjela Hrvatska, nećete nas uništiti, još će se pjevati Lijepa naša!".
Milan će ispričati kako je nastala ludnica, još su se neki naši dečki podizali, ali dojurilo je još čuvara sa psima, puškama i palicama, bjesomučno su ga udarali dok se nije srušio i izgubio svijest, a onda su ga iznijeli i bacili na 'neko đubre' gdje je ležao do sutradan. Drugi dan, nakon što se osvijestio, ponovo je ušao u štalu, ali su ga stražari izveli napolje i rekli mu da bježi. Odmah mu je bilo jasno kako je to samo trik da bi ga mogli ubiti, a nije imao ni snage, pa je odbio, no potom su čuvari zapovjedili jednom ročniku da puca u njega. Ovaj je to i učinio, ali rafal je Milana zahvatio "samo" po desnoj podlaktici i lijevoj natkoljenici. Čuvši pucnjavu, jedan oficir zaustavio je zlostavljanje i izdao naredbu da se Milana prebaci u bolnicu u Novi Sad, odakle je naknadno odvezen u logor u Begejcima. Ostalim zarobljenicima su zatvorski čuvari rekli kako je jedan ustaša ubijen pri bijegu, te su Milana mnogi suborci smatrali mrtvim. Pa ipak, nema logoraša koji nije čuo za ime i hrabrost Milana Turkalja, iako bi sva ova imena i djela trebali svi mi zapamtiti. Oni su zaslužili da se za njih čuje.

Foto: Milan Turkalj