Hebrangov veliki intervju za Direktno: 'Plenković u NATO-u? On pušta probne balone radi drugih interesa, a ovo ga je udaljilo od te pozicije'

Otkako je postalo jasno da će Jens Stoltenberg u jesen ove godine napustiti funkciju glavnog tajnika NATO-a, najpoznatiji svjetski mediji počeli su sve češće objavljivati analize o njegovu mogućem nasljedniku ili nasljednici. Spominjalo se pritom niz imena, mahom uglednih političara, diplomata i stručnjaka iz područja obrane i sigurnosti, a u više se navrata pisalo da su igri i neki kandidati iz Hrvatske.

Najprije se kao moguća Stoltenbergova nasljednica spominjala bivša predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović, koja je već radila u NATO-u kao pomoćnica glavnog tajnika, a posljednjih su dana u tu važnu diplomatsku utakmicu pojedini švedski mediji uključili i Andreja Plenkovića, i to neovisno o tome što on obnaša dužnost predsjednika hrvatske Vlade i HDZ-a.

Švedski mediji izdvajaju Plenkovića kao glavnog kandidata

Da budemo precizni, Plenkovićevo ime među ozbiljne kandidate uvrstili su švedski dnevni listovi Aftonbladet i Svenska Dagbladet, koji pišu da se zemlje istočne i srednje Europe već dugo osjećaju zapostavljene u raspodjeli ključnih dužnosti u Europskoj uniji i NATO-u. Upravo taj kriterij otvara prostor, prema Aftonbladetu, za Plenkovića kao jednog od favorita za novog glavnog tajnika. Spominje švedski list u tom kontekstu i aktualnog rumunjskog predsjednika Klausa Iohannisa i estonsku premijerku Kaju Kallas, no Iohannisu mandat istječe tek u studenome 2024. godine, a Kallas se smatra previše neprijateljski nastrojenom prema Rusiji.

Razmotrili su Šveđani još jedan kriterij, a to je da prvi put na tu poziciju dođe jedna žena. Međutim, sve tri spomenute kandidatkinje - Ursula von der Leyen, predsjednica Europske komisije i bivša njemačka ministrica obrane, Sanna Marin, donedavna socijaldemokratska finska premijerka, i Annalena Baerbock, aktualna njemačka ministrica vanjskih poslova - imaju svoje prepreke i nedostatke.

Konačno, ostavili su otvorenom i opciju da Stoltenberg ostane na dužnosti još godinu dana, no to se čini malo vjerojatnim s obzirom na to da bi to bilo treće produženje mandata bivšeg norveškog čelnika, a i on sam je istaknuo da planira povlaćenje u jesen 2023.. Očekuje se stoga da ime Stoltenbergova nasljednika bude poznato do samita NATO-a u litavskoj prijestolnici Vilniusu, koji se održava 11. i 12. srpnja, a onda bi on preuzeo dužnost 30. rujna, kada aktualnom glavnom tajniku istekne mandat.

Plenković: Ma Šveđani su se zabunili, sigurno su mislili na Milanovića

Da bi hrvatski mediji stali na kraj spekulacijama, odlučili su upitati samog Plenkovića ima li istine u tome da će preuzeti dužnost glavnog tajnika Sjevernoatlantskog saveza. On je, pak, izbjegao dati konkretan odgovor o mogućoj kandidaturi i iskoristio je priliku da i tada bocne predsjednika Zorana Milanovića. "Milanović vam je ekspert za NATO, on je bio tamo, ja sam sto posto siguran da su se Šveđani zabunili, on je snažan zagovornik proširenja NATO-a. Nije moj posao da demantiram špekulacije ljudi koji su se zabunili i sigurno su mislili na Milanovića", ironično je kazao Plenković.

Izbjegavanjem konkretnog odgovora premijer je, svjesno ili nesvjesno, dodatno uzburkao duhove i gotovo da nema medija u Hrvatskoj koji nije na ovaj ili onaj način problematizirao to pitanje. A je li Plenković doista mogući kandidat za glavnog tajnika NATO-a, pokušao je doznati i portal Direktno obrativši se Andriji Hebrangu.

Hebrang: Plenković pušta probne balone radi drugih interesa

Hoće li Andrej Plenković postati glavni tajnik NATO-a?

Jasno je da neće i da pušta takve probne balone radi drugih interesa. Naime, on ne poznaje obrambene snage jer je bio oslobođen služenja vojske, a nije bio ni dragovoljac, niti je mobiliziran u obrani Hrvatske od srpsko-crnogorske agresije. Svojom vanjskom politikom, podređenom EU i nekoj boljoj poziciji, udaljio se od SAD-a i priklonio se Francuskoj. Zna se da je SAD gazda i da snosi najveće troškove NATO-a. Istodobno nama braniteljima je važno da su nam Sjedinjene Američke Države, a ne Francuska pomagale u obrani od srpsko-crnogorskog agresora. Dakle, sveukupna Plenkovićeva politika udaljila ga je od glavne pozicije u NATO-u. 

Kako biste, dakle, opisali vanjsku politiku Andreja Plenkovića?

Kada govorimo o vanjskoj politici Andreja Plenkovića, onda govorimo o političaru koji je izmijenio temelje hrvatske nacionalne politike iz suverenističke u globalnu. Taj razorni proces počeo je s Račanom 2000. godine, usporio je s Vladom Ive Sanadera, koji je to uporavanje platio položajem i slobodom, a najveću podršku proces uništenja suvereniteta Hrvatske doživio je u Plenkovićevim vladama. Proces je snažno pogurnut iz zemalja EU, i to onih koje od toga imaju vlastiti interes i ljubomorno čuvaju svoj suverenitet.

Hrvatsku je u najtežem povijesnom razdoblju stvaranja hrvatske države i oslobađanja od srpsko-crnogorskih agresora vodio Franjo Tuđman. Svoju je politiku temeljio na suverenizmu, dakle pravu naroda da upravlja svojom zemljom. Bio je europejac, ali u okviru misli izrečene u knjizi 'Nacionalno pitanje u suvremenoj Europi': 'Nisu neznatne sile što u ime viših ideja – državnog i međunarodnog poretka, internacionalizma i mira – a zapravo u službi velikodržavnog ili imperijalističkog hegemonizma, zatorno poriču pravo svih naroda na samoodređenje i slobodu.' Moja generacija hrvatskih političara učila je vanjsku politiku na Tuđmanovoj tvrdnji da 'je jasno kako se europsku politiku može graditi samo na načelima poštivanja pune jednakopravnosti svakog naroda'. Nisu na tom pravcu tzv. Europske direktive koje 'obvezuju u pogledu rezultata, a nacionalnim vladama samo prepuštaju formu i metode provedbe'.

Sreća je da je hrvatski narod u doba najvećih ugroza odabrao kroz izbore suverenističku politiku jer inače ni države ni slobode ne bi bilo. Nažalost, prihvatio je suverenizam samo privremeno dok je trajao strah od srpsko-crnogorskog terora, a odbacio ga je dok se Tuđman još nije ni ohladio. Naime, već nekoliko mjeseci nakon njega na izborima pobjeđuju antipodi suverenizma, Račan i Mesić, koji okreću hrvatsku politiku, a time i državu, naglavačke. Plenković dolazi u komfornu situaciju dovršiti započeto djelo uništenja suverenizma.

Naravno, on je sklon toj ideji od najranijih dana, odgojen u protusuverenističkom tonu, što je rezultiralo njegovim maturalnim radom u kojemu postavlja temelje upravljanja narodom. Tvrdi da mediji služe preodgajanju naroda, a taj je rad tiskan u vrijeme kad mi nacionalisti i suverenisti nismo mogli javno tiskati ni retka. On u svom maturalnom radu piše: 'Vladajuća klasa putem sredstava masovnog komuniciranja upravo želi da masama priopćava samo one informacije koje su s njezine točke gledišta poželjne radi lakšeg upokoravanja, eksploatiranja itd., jer će mase pod tim utjecajem pružiti najmanji otpor.' To je jedini put do znamenite izreke 'Ja mogu što hoću'. Da bi ostvario sve te ciljeve, on je određen da strpljivo čeka i važe između političkih stranaka. Na kraju se odlučuje za HDZ jer je jasno da će, nošena tradicijom, u narodu ta stranka pobijediti. Od samog početka politički je pomagao stranke antituđmanovskog nazora, primjerice promašeni Granićev DC  koji se temeljio na prvoj izrečenoj rečenici u kampanji, da treba provesti detuđmanizaciju. Tom i takvom Graniću bio je šef izbornog stožera! Pa, ipak, kasnije Plenković ulazi u HDZ kako bi iz srca mijenjao Hrvatsku.

Što za vaš znači antisuverenizam u hrvatskoj politici i kako se to odražava na naše gospodarstvo?

Zahvaljujući antisuverenizmu, dolazi do tragičnih socio-ekonomskih posljedica. Tuđman nije dozvolio da i jedan gospodarski subjekt padne pod većinsko vlasništvo stranaca! Račan tragediju hrvatskog gospodarstva započinje prodajom svih banaka strancima, prvog strateškog udjela INA-e i stotine poduzeća. Pomažu mu Mesić i Manolić, kad im je već propao pokušaj rušenja HDZ-a 1994. godine jer smo počeli pripremati završne oslobodilačke akcije protiv srpskog osvajačkog fašizma. Od tada do danas Hrvatska ostaje bez vlasništva svega što nosi veliku dobit, banaka, plinsko-naftnog energetskog sektora, teleoperatera, turističkih objekata, farmaceutike, osiguravajućih društava, velikih trgovačkih lanaca sve do posljednjega koji poklanjamo Rusima, velikog dijela obale putem podmuklih koncesija, velikog dijela svojih izvora voda, a sada je na redu poljoprivredno zemljište s kojim će se zaokružiti antisuverenistička politika. Plenković se brani novim nazivom 'moderni suverenizam', tvrdeći da nije važno vlasništvo jer se ne može odnijeti izvan Hrvatske. Pri tome ne zna, ili ne želi znati, da vlasništvo ostaje u državi, ali ogromna dobit ide van! Zato su za prodaju strancima pomno birane djelatnosti čije se dobiti mjere milijardama godišnje. Zbog toga nije održao ni nepromišljeno obećanje da će vratiti INA-u, iako je to bilo moguće sustavom narodnih investicija sličnom nedavno provedenom za narodne obveznice.

Prema Vama, koji su još nedostaci 'modernog suverenizma'?

Najveća pogreška teorije modernog suverenizma je što on ne vrijedi za jake države u EU. Bio sam u vladama koje su obnovile pregovore s EU, ali naš cilj je bio 'europska i ponosna Hrvatska', što je i bio moj slogan predsjednička kampanje, kao HDZ-ova kandidata. Mudre glave su mi govorile da se takvim sloganom ne mogu dobiti izbori u Hrvatskoj, da mijenjam slogan u 'europska i građanska Hrvatska'. Odgovorio sam da nisam ja Josipović, pa ako se narod ne odluči za ponosnu i suverenu državu, ne želim sudjelovati u takvoj politici. Naravno, Josipović je pobijedio i milovao antisuverenizam. Poražen od svog naroda, izašao sam iz politike, jer me ona nikada nije zanimala kao osobni, nego isključivo kao državni prosperitet.

Ekonomski gubitak suvereniteta pokušava se opravdati poklonjenim novcem iz EU, ali točan omjer plaćenog i dobivenog nikada nije napravljen. Simbolično nam se nudi zahvalnost što je EU sagradila predivan Pelješki most, a njegova cijena je manja od polovine jednogodišnje naše članarine u EU! U naše poklone prema suverenim državama članicama EU nikad se ne ubraja vrijednost skoro pola milijuna odbjeglih Hrvata čije školovanje smo platili milijardama, a zatim poklonili bogatima. Ne ubraja se ni gubitak u poljoprivredi zbog enormnog uvoza, a niti ogromne dobiti koje odlaze preko granice.  

A kakvo je stanje obrambenih snaga u takvoj Hrvatskoj?

Nema ovdje mjesta za analizirati obrambene snage današnje globalističke Hrvatske. Samo ću napomenuti da smo razbili pobjedničku vojsku, nema više vojnog roka, brani nas 20.000 profesionalaca i 25.000 pričuvnika. Za razliku od nas, suverenističke države imaju snažnu vojsku iako su neusporedivo sigurnije nego mi u ovakvom okruženju. Tako, primjerice, Švicarska i Švedska imaju obavezni vojni rok, Austrija ima 100.000 pričuvnika s redovitim vježbama... Mi se pouzdamo u NATO, koji i sam kaže da svaka članica mora imati samodostatnu obranu! Da, dok se sve članice izjasne, kako određuje NATO-ov ugovor, osvajač bi već odradio veći dio svog nauma. Kako funkcionira NATO, vidjeli smo kada je dron upozorenja, ovaj put nenaoružan, pao u sred Zagreba preletjevši bez problema tri NATO države! Antisuverenistima to ne smeta. 

Moderni suverenizam EU koji se kroji po gladima velikih za tržištem i dobiti je prolazna pojava. Doduše, ostavit će za Hrvatsku teško popravljive posljedice koje su nas, prema Eurostatu, prikovale pri dno EU tablice po kupovnoj moći i na vrh po iseljavanju, što naše globaliste također ne zabrinjava. Po željama velikih igrača iz EU, gazimo i svoju povijest, pa tako ni 30 godina nakon veličanstvene pobjede nad srpskom agresorskom vojskom ne smijemo objaviti da su u agresiju na Hrvatsku pobili 7263 civila, od kojih 402 djece, porušili 200.000 objekata i prouzročili dugoročnu ratnu štetu od 300 milijardi dolara! Sve ove dokumentirane podatke moramo gurati pod stol kako bismo privukli Srbiju u zajednicu suverenih i nesuverenih naroda iako su nam iskustva iz jedne takve slične tragična i još uvijek svježa.

 Ipak, treba završiti s optimizmom. Sve opisano izabrao je hrvatski birač i izborni spavač! Više od polovice birača ne izlazi na izbore, dakle svejedno im je, dok manjina koja s time postaje većina bira antisuvereniste ili tzv. moderne suvereniste. Zato nikada ni na jednim važnijim izborima, primjerice za predsjednika države ili Vlade, pa i Sabora, nije izabran hrvatski branitelj! A najvažnije je za neku državu da je skrojena po želji svog naroda. Druga je stvar što taj narod nije naučio kako upravljati svojom državom jer je nikada do 1990. nije imao. Bio je pod mnogim diktatorima i naučio slušati i probijati se ponižavanjem vlastitog bića. No i to je izborna volja većine naroda i neka se poštuje.