Hebrang: Hrvatska i danas muku muči s ostacima 'pete kolone', a dokaz je i oskudno obilježavanje obljetnice priznanja

Toga se dana dobro prisjeća i naš sugovornik, prvi ratni ministar zdravstva i šef Medicinskog saniteta, a kasnije potpredsjednik Vlade, HDZ-a, ministar obrane.... dugačak je popis dužnosti koje je obavljao, dr. Andrija Hebrang. I sam svjedok burnog vremena u kojem smo stvarali svoju državu, plativši za nju ogromnu cijenu u ljudskim životima, materijalnim razaranjima i brojnim strahotama koje smo doživjeli od brutalnih napada silno naoružane JNA i raznih krvoločnih paravojski koje su počele ubijati i klati najprije u Hrvatskoj, da bi zatim svoj krvavi divljački ''pir'' nastavili u BiH.

''Dan 15. siječnja 1992. kada su zemlje Europske unije priznale Republiku Hrvatsku razorenu srpsko-crnogorskom agresijom za mene je po značaju ravan 30. svibnju 1990., kada smo na prvim demokratskim izborima svrgnuli zločinački komunistički režim. Za dan priznanja predsjednik dr. Franjo Tuđman rekao je: ''Današnji dan bit će zlatnim slovima uklesan u cijelu četrnaeststoljetnu povijest hrvatskog naroda!“. Nije pretjerao, jer je znao koliko je balvana na tom putu do priznanja postavljeno Hrvatskoj, kako od međunarodne politike, tako i od domaće pete kolone. Danas, kada povijest toga razdoblja pišu oni koji rata nisu ni vidjeli, vrijedi iznijeti neke činjenice koje pokazuju koliko je trnovit bio hrvatski put do priznanja'', prisjeća se dr. Hebrang.

''Prije svega, treba podsjetiti da međunarodna zajednica nije ni prstom maknula da zaustavi rušenje Hrvatske, Vukovara, Škabrnje i stotine drugih mjesta, kao niti na zaustavi srpsko-crnogorskog agresora u ubijanju 7263 do tada identificirana ubijena civila. Ovo priznanje bilo je ujedno i međunarodno samopriznanje nečinjenja, iskoristili su taj dan da iskupe svoju nesposobnost u zaštiti civila i civilnih objekata koji su bili cilj agresorske artiljerije. Iako nisam previše očekivao, ipak sam bio razočaran činjenicom da nas neke države koje smo smatrali saveznicima nisu priznavale još mjesecima nakon toga dana! Igrajući svoje interesne igre odugovlačile su i zagorčale nam taj sretan datum. Treba li podsjetiti da su nas SAD priznale tek 7. travnja 1992., čak dva mjeseca nakon Rusije?'', nastavlja Hebrang.

Mučno preuzimanje Vojne bolnice u Zagrebu od JNA

''No dok smo bili svjesni da stranci vode prvenstveno svoje interesne poltike, bili smo razočarani otporima domaće 'pete kolone'. Pokazat ću to na primjeru kojem sam svjedočio. Cijelu 1991. godinu kao Vladin pregovarač pregovarao sam o preuzimanju Vojne bolnice u Zagrebu. Ta bolnica, sjedište KOS-ovog i Udbinog legla, cijelu 1991. godinu bila je u funkciji bolnice agresora i liječila njihove ranjenike koje su dovodili helikopterima. Tako je bolnica cijelu najtežu 1991. godinu ispala iz Hrvatskog saniteta! Pregovore sam privremeno prekinuo u studenom 1991., jer me dr. Tuđman poslao u Istočnu Slavoniju. Naime, nakon pada Vukovara srpska armada krenula je na Osijek, kojemu je do potpunog okruženja nedostajalo svega šest kilometara! Poslao me je da u slučaju pada Osijeka u okruženju imamo člana Vlade. No, kako su paralelno išle akcije za priznanje države, dr. Tuđman me 10. prosinca 1991. pozvao da se hitno vratim u Zagreb i dovršim pregovore oko Vojne bolnice. Naime, zločinačka JNA u tu je ustanovu smjestila zadnji zapovjedni stožer na čelu s generalom Andrijom Rašetom. Predsjednik mi je rekao da je uvjet mnogih zemljama za priznanje da JNA više ne bude na teritoriju Republike Hrvatske te me ovlastio da ih istjeramo pregovorima bez obzira na cijenu. Očito je i vrh JNA znao što nam znači njihov odlazak pa su maksimalno otežali pregovore. Pri svakom ulasku mojoj pratnji i meni oduzeli bi pištolje, što do tada nije bio slučaj. Niški specijalci škljocali su s uzijima ne bi li nas prestrašili. Znao sam da je to samo dio specijalnog rata u kojemu smo pobijedili, jer su konačno napustili bolnicu 16. prosinca 1991., kada smo pred ulazom napokon podigli hrvatski barjak.

Natezanja s generalom Rašetom

''Brojnim postupcima otežali su kraj pregovora. U tome su se istaknuli general Rašeta, pukovnik KOS-a Stamenković i ravnateljica Vojne bonice dr. Mira Broz. Kulminacija je bila kada je Rašeta 14. prosinca prekinuo pregovore, optuživši nas da smo iz bolničkog sefa ukrali sedam kilograma zubnog zlata! Na brzinu smo osigurali plaćanje tog zlata agresoru, samo da ode iz države. 'Peta kolona' otkrila se tek puno godina kasnije, kada je Josip Perković neposredno pred izručenje Njemačkoj u velikom intervjuu jednom dnevnom listu priznao da je organizirao krađu zlata, pod izgovorom da su radili protiv JNA. Naravno da je povod bilo predstojeće priznanje Hrvatske koje je krađom zlata Udba htjela spriječiti, kako bi odgovorili JNA od odlaska. Zlato smo platili 140.000 maraka, samo da JNA ode, a zlato nije pronađeno ni do danas! To je samo primjer 'pete kolone' koja je kočila Hrvatsku, ali na njoj i zarađivala! Dvije godine kasnije Perković i Manolić dali su potvrde nekim liječnicima iz Vojne bolnice da su radili protiv JNA. Čak su od Josipovića dobili i odličja! Tako je, na žalost, ovaj veliki dan ujedno i primjer dvije Hrvatske, jedne koja je ginula za slobodu i druge koja je pokušala sve da ju onemogući. Pobijedili smo agresorsku vojsku, a s ostacima 'pete kolone' i danas Hrvatska muku muči! Dokaz tome je vrlo oskudno obilježavanje jednog od najvećih dana hrvatske povijesti'', zaključuje dr. Hebrang.