Hebrang za Direktno: Politički smjer HDZ-a značajno je skrenuo u lijevo, što je legitimno, jer takav stav podržava članstvo; pitam se, što će Hrvatska bez desnice koja ju je stvorila i obranila?

No teško je vjerovati da će se ova mučna epizoda zaustaviti samo na tome, a svi koji poznaju Milinovića i osobno i profesionalno, znaju da on nije čovjek koji olako odustaje.

Stoga smo razgovarali s dr. Andrijom Hebrangom, jednim od HDZ-ovih ''prvoboraca'', koji, iako je gotovo ''na ledu'' u samoj stranci, vrlo pažljivo promatra sva zbivanja u njoj.

Komentar izbacivanja Darka Milinovića iz HDZ-a?

Nakon izbacivanja jednog od najstarijih članova HDZ-a Darka Milinovića, nema nas u stranci više puno s neprekidnim stranačkim stažem od trideset godina. Pitam se, imamo li mi s takvim stažem pravo postavljati pitanje kuda ide naša stranka? Ja osobno nemam pravo na to pitanje jer sam zanemariva manjina unutar stranačkih veterana. Naime, sa svojim stavovima izgubio sam stranačke i državne izbore nakon brojnih pobjeda tijekom prvih dvadeset godina. Kako sam siguran da se moji stavovi nisu i neće promijeniti ni za mrvicu, znači da je stavove promijenilo članstvo.

U tih prvih dvadeset godina većim dijelom sam bio potpredsjednik stranke, ministar u dva resora, potpredsjednik Vlade, predsjednik Kluba zastupnika i da dalje ne nabrajam, gubitkom izbora pokazao sam da se nisam prilagodio promjenama koje podržava većina. To ne znači da ne smijem izraziti svoju zabrinutost. Naime, kao žrtva Udbinih zvjerstava od samog djetinjstva borim se za pravo Hrvata za svojom državom.

Jedina stranka koja je to mogla provesti bila je HDZ, a Franjo Tuđman jedini političar koji je, prošavši zločinačke jugokomunističke škole progledao i preobratio se iz temelja. Bojim se postaviti pitanje, što će biti ako skrenemo s tog puta? A danas se takva pitanja postavljaju.

Što se zbiva u samoj stranci, kakvi su to procesi?

Europskom scenom dominira bitka između suverenista, koji brane narode i narodnosti i globalista koji brišu granice. U tom grmu leži prva pogrješka mog HDZ-a, jer su ga preuzeli globalisti. Budući su izabrani demokratski, to je stav mog naroda ili barem članstva. Kada bivši britanski premijer Tony Blair izjavljuje da je najveća pogrješka EU brisanje nacionalnih granica, imam pravo smatrati da je to brisanje krivi put.

U pregovorima s EU uvijek sam govorio da je u Europi nemoguće provesti američki ''Melting pot'', ili ''topljenje naroda'', jer tamo su svi došljaci, a u EU su narodi s vjekovnim korijenima.

Jer i mi Hrvati opstali smo vjekovima zbog svojih tradicionalnih vrijednosti, kao Hrvati smo stvorili Hrvatsku, kao Hrvati obranili smo je od srpsko-crnogorske agresije. Jedino tako možemo stvoriti i blagostanje, bez uvozničkih lobija, stranih trgovačkih lanaca koji ne plaćaju porez na dobit, uplitanja drugih u pisanje naše povijesti, našeg obrazovnog programa, brisanje naših svjetonazorskih obilježja. Odstupanje od zaštite nacionalnih interesa prva je promjena u mojem HDZ-u koju ne razumijem.  

Kakva je to metoda izbacivanja članova bez prava na obranu? Pa i SDP je svoje ''neposlušnike'' pustio da kažu svoje motive i razloge nezadovoljstva Bernardićevim vođenjem stranke… Uostalom, Vi ste također dva puta u samom HDZ-u bili pred isključivanjem- 1998. i 2009. godine.

Demokratska zajednica ne izbacuje članove bez mogućnosti obrane. Koliko vidim, Milinović nije bio pozvan iznijeti na, po njega sudbonosnoj sjednici suda, svoju obranu. Istodobno, četiri SDP-ovca se sami na stranačkom tijelu brane od optužbi da su prekršili statut. Zar nam oni, koji su učinili sve da spriječe dolazak demokracije, drže lekciju?! Ne razumijem, jer sam i ja bio dva puta na stranačkom sudu, ali tada smo se mogli na sudu braniti i oba puta sam to uspio. Oba puta sam bio tužen kao potpredsjednik stranke.

Prvi puta kao ministar obrane, jer  sam vodio bitku za pravnu državu. Uspio sam u obrani, a oni koji su stajali iza optužbe kasnije su suđeni za kriminal. Drugi puta me je Predsjedništvu tužio Vladimir Šeks, jer sam napisao nakon smrti Đure Brodarca da ne ide u dobrom smjeru država, ni stranka kada u njezinim zatvorima umiru njezini generali umjesto da leže u zatvorskoj bolnici. Opet sam se obranio. Da je tada stranački običaj bio da se tuženi ne može braniti, sam bih istupio iz takve stranke.

Zato ne razumijem današnje postupke u stranci koja je utemeljila demokraciju u Hrvatskoj. Prije Milinovića, jedino je Sanader bio izbačen iz HDZ-a bez prava obrane na Predsjedništvu u mandatu Jadranke Kosor. Pa nećemo valjda ponavljati njezin mandat?!

Što kažete kao bivši predsjednik Upravnog vijeća ukinutog Ureda za pronalaženje, obilježavanje i održavanje grobova žrtava komunističkih zločina nakon II. svjetskog rata?

Još jednu stvar ne razumijem. Čekao sam pad SDP-a kako bismo nastavili rad Ureda čiji je zadatak bio otkopavanje grobova žrtava komunističkih zločina. Moja stranka je dobila izbore, ali Ured nije obnovljen. Razlika je u tome, da je Ured započeo organizirati županijske ispostave kako bi se otkopavalo barem stotinu od 940 utvrđenih lokaliteta godišnje, a sada otkopavamo svake godine približno po pet. Za ukupan posao trebat će nam 300 godina. Pisao sam o tome predsjedniku stranke Andreju Plenkoviću, ali nisam dobio odgovor.

I dalje neriješeno pitanje- arhivi UDBA-e?

Ne razumijem ni kako smo zatvorili Udbine arhive od 1990. godine, a jedva smo čekali da to napravimo i borili se za to unutar i izvan stranke desetljećima. Zašto sada moramo istine o Jasenovcu, o broju suradnika Udbe, o broju pobijenih bez suda, doznavati od Romana Leljaka, umjesto od naših istraživača? Njegovo hrvatsko porijeklo tjera ga na istinu koju on ostvaruje po slovenskim propisima!

Ima li još nešto što kao HDZ-ov veteran ne razumijete u sadašnjem vođenju stranke?

Najdalji odmak od temeljne politike HDZ-a koji ne razumijem je odmak od obrane u srpsko-crnogorskoj agresiji. Nakon što smo godinama sređivali podatke o srpskim zločinima i konačno došli do dokazivih rezultata, oni nisu ugrađeni ni u našu javnost, ni u naše udžbenike. I dalje bivši agresor sipa uvrede, a mi mu ne pokazujemo dokaze da su pobili 7263 hrvatska civila od kojih su polovina žene i djeca, da su protjerali 240.000 Hrvata s okupirane trećine Hrvatske, da je poznatom zapovijedi Milan Martić protjerao srpske civile prije početka Oluje... Papiri govore, a političari šute. Ne razumijem.

Najmanje od svega razumijem zašto se odbacuje u moralnom smislu staro članstvo koje više nema nikakvih ambicija za funkcije. S time se režu korijeni stranke koja je cijeli svoj vijek muku mučila s ostacima starih represivnih službi koje su je infiltrirale, a sada se amputiraju oni koji su protiv njih vodili političke bitke.

U jednoj takvoj bitki dao sam ostavku na sve funkcije pa i na onu u Saboru, jer smatram nemoralnim ne slagati se sa svojom strankom, a obnašati funkciju zastupnika. Zar zbog takvih stavova nisam po prvi put nakon 1990. godine dobio poziv za izvještajni sabor stranke ove godine? Na upit glavnom tajniku nisam dobio ni odgovora. Zašto nedavno preminulom članu stranke dr. Stjepanu Bačiću nije došao nitko iz stranke održati govor? A cijeli svoj zreli vijek dr. Bačić proveo je u borbi za HDZ, bio je naš zastupnik, dužnosnik stranke na više razina.

To očito više nije HDZ u kojega ste Vi vjerovali, puno se toga promijenilo…

Na kraju, postavljam pitanje gdje su branitelji koji su sada u naponu snage, a vrlo ih je malo u svim upravnim strukturama? Ne mogu razumjeti da su u Vladi ljudi koji su napustili državu tijekom rata, kao dr. Kujundžić koji je 1993. i dio 1994. proveo u Americi, kada je liječnicima bilo zabranjeno napuštanje države zbog ratne agresije? Kako u stranci visoke pozicije dobivaju oni koji su je napustili i kandidirali se protiv nje kao Kujundžić, ili oni koji su plaćali i donirali druge stranke kao Martina Dalić?

Za mene je HDZ okvir za uspjeh Hrvatske. Politički smjer stranke značajno je skrenuo u lijevo, što je legitimno, jer takav stav podržava članstvo. Pitam se, što će Hrvatska bez desnice koja ju je stvorila i obranila? Što će nam izbori kada možemo birati među strankama koje se tiskaju oko političkog centra? Tko će štititi nacionalne interese ako ne oni koji su stvarali državu? I to sada, kada lijevo-liberalna pošast ruši sve stupove hrvatske opstojnosti, a to su nacija, vjera i obitelj? Hoćemo li doživjeti sudbinu koju nam poručuje hrvatski pjesnik Strahimir Kranjčević u svom Mojsiju: ''Jer mrijeti ti ćeš kada sam u ideale svoje počneš sumnjati?'' Ja osobno svoje ideale ne dajem ni za što.