Hebrang za Direktno: I žrtve komunističkih zločina, kao i one iz Domovinskog rata najstroža su tajna u našoj slobodnoj demokratskoj državi

Dr. Hebrang bio je voditelj liječničkog konzilija pokojnog predsjednika dr. Franje Tuđmana, specijalni savjetnik Svjetske zdravstvene organizacije, autor 20 knjiga, 150 znanstvenih radova, ali i predavač na stručnim skupovima na svih pet kontinenata…

Uglavnom, teško je nabrojati što je sve dr. Hebrang radio u svojoj profesionalnoj karijeri, ne samo zdravstvenoj, već i političkoj.

Gotovo svakodnevno prati događanja u državi, često ih komentira u medijima, ali ne svima, jer su mu u onim, tzv. mainstream, vrata najčešće- zatvorena. O nacionalnoj televiziji da ne govorimo; tamo je Hebrang ''persona non grata''.

A, čini se da je to i u ''svojem'' HDZ-u, u kojemu nisu pretjerano oduševljeni njegovim javnim istupima, budući se ne libi reći otvoreno kakvo je stanje u zemlji, ali i kako je vodi garnitura na vlasti.

Puno smo puta za Direktno razgovarali s dr. Hebrangom, o najrazličitijim pitanjima, no, ovoga ćemo se puta zadržati na jednoj, za mnoge beznačajnoj, ali itekako važnoj temi- istraživanju ratnih i poratnih žrtava Drugog svjetskog rata.

Komisiju za istraživanje ratnih i poratnih žrtava Drugog svjetskog rata osnovao je Hrvatski sabor i ona je djelovala od 1991. do 2002. godine, kada je ukinuta. Puno je objašnjenja zašto, ali pitat ću Vas- a zašto? Mnogo obitelji nikada nije dobilo odgovore o svojim nestalim i ubijenim članovima…

Komisija je osnovana od entuzijasta koji su mislili da će se izborna pobjeda HDZ-a nad komunistima 1990. godine pretočiti u stvarnost. To znači, da će se raskrinkati svi komunistički zločini i obznaniti vođe najtežeg mirnodopskog zločina u Europi. Bilo je to neophodno zato da bio se premostio duboki raskol između komunista i njihovih potomaka s jedne strane te žrtava komunističkih zločina i njihovih potomaka s druge strane. Taj raskol je glavna kočnica razvoja Republike Hrvatske do danas. Podijeljeni narod ne stvara državu sreće nego razdora. 

No, prevarili su se pobjednici izbora, jer su poraženi komunisti brzo digli glavu. Prešli su u tabor pobjednika i zasjeli na visoke pozicije, sjetimo se Manolića, Mesića, Boljkovca i stotina drugih komunista koji su preuzeli državu, a nisu doživjeli katarzu poput Franje Tuđmana. Desetljeća iskustva u tome kako treba ugnjetavati narod učinila su slijednike komunizma stvarnim pobjednicima. Malo su se pritajili za Tuđmanova života, koji ih je štitio, želeći jedinstvo u obrani od srpske agresije.

Nakon Tuđmana, sve do danas, komunisti i njihova djeca drže sve poluge vlasti. Jedan od glavnih ciljeva im je skrivanje zločina njihovih otaca i sljednika, kako bi izbjegli povijesnu, a i svaku drugu pravdu. Motiv zaštite svojih predaka prvi je u njihovim zacrtanim ciljevima, jer bez takve zaštite ne bi mogli ostati na vlasti. Zato je Komisija morala umrijeti. Nikada u Hrvatskom saboru nije raspravljen njezin rad, ni objavljeni rezultati. A oni su strašni.

Komisija je stigla iskopati tek 1026 posmrtna ostatka, s namjerom humanog pokopa, ali udbomanolićeve strukture to su zaustavile i skrivale kosture u crnim vrećama 20 godina na tavanu mojega fakulteta na Šalati. Kada smo ih otkrili, dostojno smo ih pokopali u selu Fruki podno gore Macelj. Htjeli smo nastaviti iskapanja u nekoliko navrata, posljednji puta prije dvije godine, kada smo Vladi preko Udruge Macelj 1945 dali prijedlog nacrta Zakona o spomen-području Macelj, ali su Plenković i Tomo Medved to odbili.

Zašto? Zato jer bi objektivizacija zločina značila osudu za njihove idole i očeve, pa oni ne bi više mogli vladati Hrvatskom. Gaze po leševima ubijenih bez suda, manje zbog ideoloških razloga, a više zbog privilegije vlasti.

Koliko znam, Uprava za zatočene i nestale Ministarstva hrvatskih branitelja zadužena je za žrtve Drugog svjetskog rata i poslijeratnog razdoblja. Jesu li zaista involvirani u taj proces, ili je to tek deklarativno?

Prema zapisniku naše policije, danas imamo samo na području naše države 940 skrivenih grobišta komunističkih žrtava. Sigurno ih ima i puno više. Sadašnja Vlada povjerila je iskapanja Ministarstvu branitelja, što je apsurd, jer takve poslove u  normalnim postkomunističkim državama rade nevladine organizacije. Ovako je resorno Ministarstvo postalo smokvin list za komunističke zločine.

Naime, u šest godina mandata nisu otkopali ni jedan posto grobova, a s dobrim namjerama moguće ih je sve otkopati u dvije godine. Dakle, nismo se odmakli dalje od 1945. godine. Jedino što se sada za otkrivanje tih podataka ne gubi glava, nego samo pravo na javni nastup i obznanu podataka.

Kako objašnjavate činjenicu da je na dnevnom redu Hrvatskoga sabora Izvješće o radu Povjerenstva za istraživanje, uređenje i održavanje vojnih groblja, groblja žrtava Drugog svjetskog rata i groblja poslijeratnog razdoblja u razdoblju od 1. siječnja do 31. prosinca 2018. godine? Pazite, sada, polovicom 2023., raspravlja se o- 2018. godini? Tko je tu lud?

Sve je jasno. U sakrivanju strašnih komunističkih zločina ne biraju se sredstva. Pitate tko je tu lud? U političkom smisu sami birači i izborni spavači, koji od smrti Franje Tuđmana na najviše funkcije u državi biraju komunističke nasljednike. Sve do danas.

Sjetimo se Mesića, Račana, Josipovića, Bandića, Milanovića i danas Plenkovića i Tomaševića. Svi su odgojeni u komunističkim obiteljima i usmjereni za cijeli život.

Jednom prigodom izjavili ste sljedeće: ''Sve hrvatske vlade dosad imale su jedan zadatak, a to je zatajiti zločine iz 1945. godine, jer sve vlade dosad su bile komunističke… U prvoj hrvatskoj vladi 1990. jedino ja nisam bio član Saveza komunista nikada. U zadnjem predsjedništvu HDZ-a u kojem sam bio 2009. bio sam jedini koji nije nikad bio član Saveza komunista. To je razlog zbog čega se grobišta ne otkopavaju i zbog čega se priča razvlači''. To je to, ključni razlog?

Potvrđujem, po ne znam koji puta, sve navedne činjenice. Uz dodatak da je u prvoj Vladi RH 1990. uz mene nekomunist bio još i Gojko Šušak, ali on nije živio u Jugoslaviji pa i nije mogao biti članom zločinačke partije. Na jednoj sjednici Vlade u šali je predložio da bi on i ja mogli osnovati frakciju u Vladi kao nekomunisti. Zato nisam mogao govoriti na njegovoj nedavnoj komemoraciji, jer bih iznio istine radi taj podatak.

Da se razumijemo, nisu svi bivši komunisti bili protiv nezavisne Hrvatske, neki su prošli političko sazrijevanje. Dapače, bilo je među njima i predivnih ljudi koji su doprinijeli stvaranju i oslobađanju Hrvatske. Sjetimo se samo Bernarda Jurline i Milana Ramljaka. Ali, takvima nisu pripale ključne pozicije kao što su premijerska, ili ključni resori kao policija, ili obrazovanje. Ponovno podvlačim, naglašavam i ističem, da nakon Tuđmana hrvatski birači i izborni spavači nikada na ključne pozicije u državi nisu birali branitelje.

Pa to znači da unatoč krvavom ratu, silnim žrtvama i razaranjima, Hrvatska i dalje nije izišla iz komunizma? Odnosno, on je ostao ''zacementiran'' u glavama onih koji je vode?

Da, komunizam je ostao zacementiran u glavama onih koji je vode, ali zahvaljujući glavama koje ih biraju. Temeljna komunistička metoda bila je isprati narodu sva sjećanja na hrvatske tragedije i usaditi mu komunistički način razmišljanja. Uporno su to provodili u obrazovnim i kulturnim programima, sve do dan-danas.

Imamo li nekoliko kultnih filmova o komunističkim zločinima, ili o srpskim zločinima nad hrvatskim civilima u srpskoj agesiji devedesetih? Nismo li narodu izbrisali iz glava hrvatske zastave, koje smo tako ponosno vijali devedesetih? Nismo li promjenama datuma ubili nacionalni ponos Dana državnosti? Jesmo li iz svih spomenika Obrambenom ratu protiv srpske agresije izbrisali nacionalne simbole? Pogledajte samo glavni spomenik u Zagrebu, u Kninu ili onaj u krugu herojske vukovarske bolnice.

Jesmo li sa svih najviših funkcija izbacili branitelje? Jesmo li temeljito prekrojili udžbenike u poglavljima najosjetljivijih dijelova hrvatske povijesti? Jesmo li srpsku agresiju prekrstili u velikosrpsku, kao da postoji i malosrpska agresija? Napokon, jesmo li Hrvatsku vojsku sveli na nekoliko tisuća vojnika i ročnika i jedva nešto više pričuvnika?

Koliko smo osudili ubojica 7263 hrvatska civila, od kojih 402 djece? Jesmo li tražili plaćanje direktne i indirektne ratne štete od 300 milijardi dolara koje nam je napravila agresorska srpska vojska? Ispiranje mozgova najučinkovitija je metoda svih prokomunističkih, u nas i projugoslavenskih vlasti.

Pogledajte samo prekrajanje povijesnih istina, o čemu sada intenzivno radimo preko Udruge za promicanje istina o hrvatskoj pvijesti. Za naivne koji bi pomislili da je poticaj za osnivanje Udruge dala Vlada RH, treba reći da to, na žalost, nije tako. Poticaj je dao hrvatski iseljenik i veliki domoljub Marko Franović iz Australije! A brojne razgovore sa suvremenicima i dokaze znanstvenih istraživanja o povijesnim istinama ne možemo objaviti u tzv. velikim medijima. Ulaz zabranjen! Pa ne smijemo narodu servirati istine o njegovoj povijesti, jer će progledati!

Čak i briljantnu knjigu Tihomira Dujmovića ,''Hrvatske povijesne istine'', u kojoj su dokazi proizašli iz prvih šest mjeseci rada Udruge, a koju smo nedavno promovirali, ni jedan od tih uslužnih medija nije ni spomenuo! Tako se komunizam cementira u glavama naroda kojemu nisu dostupne istine. Možemo slobodno tvrditi da je hrvatska država položena na temeljima laži o događajima i skrivanju istine o hrvatskoj povijesti.

Želite li jasno i glasno reći, a da ne ispadne da bezveze nešto lovimo ''vještice'' i opet rujemo po prošlosti, da Hrvatskom i dalje vlada UDBA? Da to nije samo ''urbana legenda''?

Svakako. Svatko tko prati i analizira zbivanja može izvesti zaključke da su stare strukture iz doba jugokomunizma i dalje u svim strukturama države. Tako je to od prvoga dana kada smo za premijere dobili Mesića pa Manolića. Odmah sam Tuđmanu dao pismenu ostavku s obrazloženjem da se s njima borim cijeli život, da su mi pobili pola obitelji i da ne želim s  njima biti u Vladi. Dva dana nakon imenovanja Manolića, negdje iza pola noći, zvoni telefon. Predsjednik Tuđman. Traži da odmah dođem, hitno.

Uskačem u traperice, tražim po parkiralištu svoj auto i jurim Tuđmanu. Sjedi on za svojim radnim stolom, jer tada je predsjednik države radio do ranih jutarnjih sati, dere moju pismenu ostavku i kaže: ''Hoćeš li ti Hrvatsku ili nećeš? Zapamti, bez udbaša neće biti ni tebe, ni mene  ni Hrvatske''. Srušio mi se svijet koji sam tek počeo živjeti, ali sam prihvatio da gradimo i dalje Hrvatsku. Pitao sam ga, ako preživimo, hoćemo li ih jednoga dana umiroviti i maknuti sa scene. Obećao je, nastavio sam suicidalnu politiku stvaranja nezavisne Hrvatske. Razočarao sam se osam godina kasnije, kada smo pobijedili srpsku armiju, ali tada više Tuđman nije imao hrabrosti da ih umirovi. I povijest se nastavlja tamo gdje je na trenutak zastala prije prvih demokratskih izbora.

Čujte, je li ipak istina da je najveći broj članova nekadašnje Komunističke partije Hrvatske preko noći ''zbrisao'' upravo u HDZ?

O tome nema dvojbe, jer postoje podaci. Komunistički gubitnici odmah su se prilagodili i počeli prelaziti u pobjednički HDZ. Prema evidencijama, u prvih nekoliko tjedana iz Saveza komunista u HDZ je prešlo 98.000 članova! Uvijek govorim da smo mi, izborni pobjednici, ubrzo u stranci ostali u manjini. I to je sva priča o novijoj hrvaskoj povijesti.

Odlična knjiga ''Vrana, oko istine'', savršeno objašnjava događaje koje je u Savezu komunista kontrolirala Udba. Ključna rečenica njihovog šefa bila je: ''Nije važno tko će pobijediti na izborima, ili u ratu, bitno je da mi ostanemo na vlasti!''. Broj ''jedan'' Udbe na sastanku 1989. godine govori: ''Napravio sam plan da ubacimo svoje ljude u sve pore nove vlasti i tako je držimo pod kontrolom''. Imate knjigu na internetu, dostupna je svakome koga zanima gdje živi.

Prednost udbaša i komunista pred ostalim narodom bila je u tome da su imali desetljetna iskustva vladanja zločinačkim metodama. Mi, kojima su pobili roditelje, to smo razumjeli. Ogromna većina naroda bila je zaslijepljena prividnim blagostanjem koje im je država osiguravala, a kasnije smo vidjeli da je to bilo na kredit, a narod je bio samo žirant.

Svi Vaši pokušaji da se država pozabavi i komunističkim žrtvama redovito su završavali odbijenicom, ali Vi ne odustajete ni danas. Znate što je žalosno: najviše su Vam podmetali upravo ''Vaši'', iz HDZ-a, zar ne?

Moji pokušaji da se posthumno rehabilitiraju komunističke žrtve imali su za motiv opravilo da svaka žrtva, bez obzira na životna opredjeljenja, zaslužuje dostojanstveni grob i sućut. Poslije smrti nestaju ideološke podjele, život završava fizičkom smrću, a taj ostatak ostataka nema više ideala, ni stavova.

Ali, neotkopane kosti nisu nijeme, one vrište i pitanje je vremena kada će se narod probuditi i čuti njihove krikove. Svi narodi, koji drže do svojega dostojanstva, odaju posmrtnu počast svim žrtvama palim za državu. Pod zemljom svi smo jednaki.

Moj posljednji pokušaj u mojem četvrtom zastupničkom mandatu, bio je izrada Zakona o Uredu za obilježavanje grobova komunističkih žrtava. Jedva sam dobio suglasnost svoje stranke, a na glasovanju u Saboru se pridružio i SDP na čelu s Milanovićem. Uskoro smo doznali i zašto. Zato jer su ubrzo slijedili izbori, a znalo se da će na njima oni pobijediti, pa su na prvoj sjednici Vlade ukinuli taj Ured za koji su nedugo prije digli ruke u Saboru.

U kratkom vremenu postojanja Ureda stigli smo otkopati tri lokaliteta na sjeveru Zagreba. U grobovima su bile kosti bolesnika iz obližnje bolnice Brestovac i kosti maloljetnih učenika dočasničke škole. Ubrzo su podaci zatajeni, a samocenzura novinara objavila ih je u samo u jednom listu. To je ta komunistička zločinačka doktrina. Laži, maži, ako ti koristi!

Nakon njihova mandata na vlast opet dolazi HDZ, ovaj puta s Plenkovićem. Tražio sam ga da se obnovi Ured, s kojim smo planirali otkopati sva skrivena grobišta u dvije godine, dvadesetak grobišta godišnje po županiji. Nije ni odgovorio, nego predao poslove mimikrije Ministarstvu nadležnom za branitelje. Kod Milanovića je nadležni odjel u Ministarstvu vodio udbaški pukovnik Grujić, a sada ga vode, kako Vi kažete, ''moji''. Rezultat je isti, samo je sada umotan u lažna izvješća.

Koliko bi, okvirno, moglo biti žrtava komunističkog režima u Hrvatskoj?

Prema rezultatima istraživanja dobronamjernih povjesničara, koji se služe znanstvenim, a ne političkim metodama, broj ubijenih Hrvata nakon završetka Drugog svjetskog rata je između 400.000 i 500.000. Samo u Sloveniji, najvećem groblju Hrvata, ubijeno ih je 200.000. Veliki hrvatsko- slovenski straživač toga razdoblja, Roman Leljak, navodi da Vlada u Zagrebu ni danas nije zainteresirana za posmrtne ostatke Hrvata pobijenih u Sloveniji.

Austrijski povjesničar Florian Thomas Rulitz u Dujmovićevoj knjizi iznosi podatak da se prvi masakr nad Hrvatima dogodio na Bleiburgu. Hrvatski predsjednik Milanović tvrdi da na Bleiburgu nitko nije poginuo! Lažima na istinu da se ukine komemoracija na Bleiburgu! Taj isti predsjednik tvrdi da je samo šaka hrabrih branila Hrvatsku u srpskoj agresiji, a mi smo samo za Oluju mobilizirali 200.000 ljudi! Jasno, ne i njega, jer se sakrivao i zato sada širi laži.

Za ubojstva 1945. godine svi istraživači, od Leljaka do srbijanskog istraživača Pere Simića, ističu da je najveći zločinac s ovih prostora Josip Broz Tito osobno zapovijedao i nadgledao ove zločine, čiji je cilj bio ''pobiti moguće buduće političke protivnike''.  Svi prijepori, uostalom, kao i oni za Jasenovac, jednostavno bi se mogli riješiti osnivanjem objektivne međunarodne komisije za ekshumacije, ali to ne odgovara čuvarima povijesnih laži. Naime, u tom slučaju ni uspavani birači ne bi ih više zaokružili na izborima. Zato treba istinu utišati, a ovce i dalje samo šišati!

Vjerujete li da u našoj državi još postoji puno neiskopanih grobnica, ne samo iz Domovinskog rata, već i iz Drugog svjetskog? 

Baveći se ovim problemom spoznao sam da u našoj zemlji ima puno više skrivenih grobišta od onih 940 popisanih u policijskom izvješću. Zato sam ustanovio spomenuti Ured za istraživanje skrivenih grobova komunističkih žrtava, s planom osnivanja podružnica za iskopavanje u svim županijama istodobno.  Zatvorila ga je Milanovićeva vlada, a nije obnovila Plenkovićeva. Unatoč direktivama Vijeća Europe da se moraju istražiti svi komunistički zločini. Poštujemo EU direktive o Istanbulskoj konvenciji i Marakeškom sporazumu, izrazito pogubne za nacionalne slobode, ali ne poštujemo one koje traže istrage o komunističkim zločinima.

Isti embargo na istraživanje odnosi se i na srpsku agresiju devedesetih, jer se srpski zločini u nas ne objavljuju. Čak nije objavljen ni podatak o 7263 ubijena civila u Hrvatskoj, iako smo ih u Sanitetskom stožeru tijekom rata sve identificirali i evidentirali. Radili smo to od samog početka agresije na Hrvatsku, da se ne ponovi povijest zataškavanja hrvatskih žrtava. Dobili smo rat, ali smo izgubili mir. I jedne i druge žrtve su najstroža tajna u našoj slobodnoj demokratskoj državi.

Na Mirogoju je nedavno praktički u tajnosti pokopano 300 njemačkih vojnika. O čemu se radi i zašto je to prošlo gotovo ''ispod radara''?

Ekshumacija i dostojno pokapanje njemačkih vojnika traje već desetljećima. Obavlja se u tajnosti da se ne bi netko dosjetio kako se istovremeno taje grobovi pobijenih hrvatskih vojnika u istom ratu. Na zagrebačkom Mirogoju postoji uređeno i dostojanstveno održavano groblje njemačkih vojnika, ali i preorano i zapušteno groblje hrvatskih vojnika.

U doba Jugoslavije to su branili jugokomunisti, a u 30 godina nove hrvatske države njihovi sljednici izabrani od prevarenog naroda. Ta dva groblja svatko može vidjeti, ali se rijetko tko sjeti da pokojnik zaslužuje dostojanstveni grob. A oni koji se sjete grubo su odbijeni i zaustavljeni. Za sada.

Kako se osjećate kada na obilježavanjima raznih povijesnih događaja, posebice onih koji se tiču upravo žrtava, vidite predstavnike vlasti u prvom redu, a u praksi čine sve da se ta tužna priča o njima ne otvara?

Gledajući te scene osjećam mučninu. Mogu razumjeti pokvareno pretvaranje vlasti da bi se ostalo na vrhu, to je definicija politike, ali ne kada su u pitanju ljudski životi. Evo, nedavno su po prvi puta na komemoraciji na Macelju bili Plenković s najbližim suradnicima, a nekoliko mjeseci prije odbili su Zakon o osnivanju Spomen-područja Macelj, bojeći se daljnjih iskapanja.

No, sada se bliže izbori pa su moralni kriteriji drugačiji. Nije ih smetalo što je pod njihovim nogama još 13.000 neotkopanih grobova onih koji su ubijeni bez suda.

Mislite li da ste politički gubitnik ipak?

Ne, nisam gubitnik, jer sam siguran da ono u što sam ugradio svoj život, stvaranje slobodne Hrvatske i ispravljanje povijesnih laži, slijedi i to nitko ne može zaustaviti. Gubitnik je samo ova generacija Hrvata koji to nisu shvatili pa preko svojih birača i izbornih spavača biraju skrivače istine.

Ali, nas koji desetljećima tražimo grobove svojih otaca pobijenih od zločinačke komunističke ruke, ima na stotine tisuća i mi ćemo biti konačni pobjednici. Znam da to neću doživjeti, ali činjenica da to vrijeme dolazi čini me spokojnim.