Nakon odluke o 30 godina zatvora za Perkovića

Hebrang za Direktno: I danas kadrovi UDBA-e vode bitku protiv Hrvatske

Autor

Andrea Latinović

Kaznu doživotnog zatvora bivšem jugoslavenskom i hrvatskom obavještajcu Josipu Perkoviću za ubojstvo emigranta Stjepana Đurekovića, izrečenoj u Njemačkoj, izvanraspravno vijeće zagrebačkog Županijskog suda u petak je prevelo u 30-godišnju kaznu koju će odslužiti u hrvatskom zatvoru.

14.12.2018. u 19:53
Ispiši članak

Perković je za sudjelovanje u Đurekovićevu ubojstvu osuđen zajedno sa Zdravkom Mustačem, kojemu će njemačku kaznu s hrvatskim propisima uskladiti Županijski sud u Velikoj Gorici.

Naime, Vrhovni zemaljski sud u Muenchenu Perkovića i Mustača osudio je u kolovozu 2016. na doživotnu zatvorsku kaznu zbog odgovornosti za ubojstvo Stjepana Đurekovića kojeg su u srpnju 1983. u Wolfratshausenu pored Muenchena ubili još uvijek nepoznati počinitelji.

Obzirom da u Hrvatskoj ne postoji kazna doživotnog zatvora, predsjednik Županijskog suda u Zagrebu Ivan Turudić objavio je da se kazna Perkoviću preinačuje u 30 godina zatvora; mogao je dobiti između 21 i 40 godina zatvora, a u kaznu se uračunava vrijeme provedeno u njemačkom zatvoru.

Ovu je odluku za Direktno komentirao dr. Andrija Hebrang, bivši ministar zdravstva i obrane, bivši potpredsjednik HDZ-a i dobar poznavatelj ove tematike.

''Odluka o izručenju dvojice najviših dužnosnika zloglasnih jugoslavenskih tajnih službi samo je nastavak zaštite tih elemenata koji su najveći uteg današnje Hrvatske. Doživotna presuda njemačkog suda preinačena je u 30 godina zatvora, dakle, postoji mogućnost da će za nekoliko godina nakon odsluženja pola kazne uz ubrajanje dosadašnjeg boravka u zatvoru oni biti slobodni. To procjenjujem po dosadašnjim postupcima čiji je cilj ne osuditi, nego olakšati obojici kaznu za najstrašniji zločin. Sjetimo se da hrvatsko pravosuđe nije nikada pokrenulo istragu o ubojstvima političkih protivnika Jugoslavije, ni u  zemlji, ni u inozemstvu, da je SDP s Milanovićem na čelu učinio sve da ih ne izruči pod cijenu političkog sukoba s Njemačkom (lex Perković), da im je pri izručenju ponuđeno birati hoće li kaznu služiti u Hrvatskoj... Sve ovo je samo slika nepotpune preobrazbe društva prilikom izlaska iz zločinačkog jugoslavenskog režima, u kojemu je pobijeno na stotine tisuća političkih protivnika. Najveći broj ubijenih je, dakako, u Hrvatskoj'', kaže Hebrang.

Podsjeća i da ''nova hratska država nije nikada pokrenula istrage protiv onih koji su to činili, jednostavno zato jer su isti zauzeli ključna mjesta u svim sferama života. Jasno je da i danas imamo vrlo utjecajne pojedince s nekoliko udbaških kodnih imena, koje je trebalo davno maknuti iz javnog života, ne samo zbog izravne, ili neizravne krivice za brojne zločine,  nego i zato što s njima nema svekolikog napretka. Ključna razlika između ostalih postkomunističkih zemalja EU, koje napreduju značajno bolje od Hrvatske- koja ima najmanji postotak kupovne moći među njima- jest u tome da su te zemlje maknule iz sfere odlučivanja one koji su desetljećima uništavali gospodarstva njihovih država i naravno, ljudske živote''.

Zašto nije pažljivo čitana Bobetkova knjiga?

Hebrang smatra da je ''zastrašujuća činjenica da su dva njemačka osuđenika bila od početka u vrhu najosjetljivijih službi mlade hrvatske države. Naravno, s njima i tisuće drugih. Budući da drugi nisu suđeni, neću izlaziti s imenima, ali neka nam primjer Josipa Perkovića posluži kao pouka. Nakon što je bio vrh zločinačke Udbe, on s brojnim suradnicima izražava lojalnost Republici Hrvatskoj, jer su vidjeli kakvu su sudbinu Rumunji odredili Ceaușescuu. Uključili su se u oslobodilački rat protiv srpsko-crnogorskog agresora, ali samo koliko je potrebno za njihov opstanak. Pravu sliku pokazali su nakon rata i nakon Tuđmanove smrti, vukući sve moguće konce da ometu Hrvatsku na putu razvoja i vraćaju je u regiju''.

Nastavlja i dalje, s nevjericom:

''Meni osobno najstrašnija je konstatacija da su pomagali obrani. Kako je to izgledalo, pogledajte u knjizi hrvatskog junaka generala Janka Bobetka ''Sve moje bitke“. Opisujući na stranici 541. organizirane atentate koje je preživio braneći hrvatski jug, objašnjava da su atentati bili organizirani s naše strane, a kao glavnog organizatora optužuje šefa tadašnjeg SIS-a Josipa Perkovića! Bivši šef Udbe postaje u ratu šef hrvatske vojne Sigurnosno informativne službe! Pa tko je tu lud? Bobetkove optužbe nikada nisu dobile pravosuduni epilog, ma kakav on bio! Ili nije za vjerovati generalu koji je još 1971. stradao od udbinih progona, dok se Perković penjao prema vrhu tih službi?''

 A zatim, dr. Hebrang pita:

''Zašto su najviši kadrovi zločinačkih komunističkih službi ostali u vrhu hrvatske vlasti? Navest ću samo jedan primjer. Kada je predsjednik Tuiđman imenovao Manolića za premijera, istoga dana podnio sam pismenu ostavku na mjesto ministra u Vladi, jer nisam htio raditi pod palicom bivšeg načelnika Ozne za Bjelovar iz 1945. godine. Odmah me je pozvao predsjednik i poderao ostavku s riječima: ''Hoćeš li Hrvatsku ili nećeš?“

''Naravno da hoću, zato sam i ušao u politiku“, odgovorio sam.

''Onda ostani u Vladi. Bez njih neće biti ni Hrvatske niti nas!“. 

Tada sam shvatio koliko je jaka ta mreža, koju Tuđman nije mogao razbiti, jer je počeo rat koji su ti kadrovi vješto iskoristili.

 Hebrang se prisjeća i sljedećega:

''Već sam pisao u našim medijima  kako je Perković htio zaustaviti odlazak JNA iz posljednje utvrde u tada vojnoj bolnici Dubrava, o čijoj predaji sam vodio pregovore. Tek nedavno, prije izručenja, priznao je u jednom intervjuu da je njegova služba ukrala sedam kilograma zubnog zlata iz vojne bolnice, zbog čega je JNA general Rašeta nije htio napustiti. Sve je bilo planirano krajem 1991. godine, jer su znali da uskoro slijedi međunarodno priznanje Republike Hrvatske za koje je preostao još samo jedan uvjet, da JNA napusti naš teritorij. Učinili su sve da to otežaju. Čak ni nakon priznanja o krađi nije pokrenut proces, ne zato jer smo morali Rašeti platiti to zlato koje nikada nije nađeno, nego zato što je ta krađa ugrozila priznanje.

Danas ti kadrovi vode razne bitke protiv Hrvatske. Jedna je i predaja sudskih tužbi za one koji govore istinu o njima. Osobno imam četiri tužbe koje su protiv mene  podnijeli Josip Manolić i Goran Radman. Budući da još nije izrečena prvostupanjska presuda ne mogu o njima govoriti, samo ih navodim kao način ubijanja istine u današnjoj hrvatskoj državi.''.

Komentari

Pozivamo čitatelje/komentatore da u svojim komentarima njeguju civiliziranu raspravu. Portal Direktno ne može se smatrati odgovornim za komentare koji sadrže uvrede, klevete, govor mržnje, huškanje i/ili poziv na nasilje. Takvi komentari bit će obrisani, a u posebno ekstremnim slučajevima mogu biti i potpuno onemogućeni. Sporne komentare čitatelji mogu prijaviti na [email protected], uz priloženu poveznicu na pripadajući članak i navođenje autora i sadržaja spornoga komentara.