Fotelja se klima, no nije rasklimana

Plenković je ranjen, ali ne toliko da bi bio na podu

Autor

Andrea Latinović

Netom završeni Sabor HDZ-a mogli bismo, kratko rečeno, opisati kao - mlak, bezbojan, beskrvan, ali s demonstracijom jake snage i zajedništva. Članstvo HDZ-a, po već ustaljenom obrascu, doista se u kriznim trenucima drži zajedno, a sve međusobne netrpeljivosti, prijezire, čak i mržnje, gurnu sa strane, dok oluja ne prođe. Stotine frakcija privremeno odlaže topništvo u rovove, jer su već naučili da i sama promjena na predsjedničkom mjestu može uzdrmati stranku.

28.05.2018. u 22:19
Ispiši članak

U tome je, primjerice, velika razlika između HDZ-a i SDP-a, čak i ako vjerujemo da ova prva nije stranka, već pokret. HDZ-ovci se stisnu kao Spartanci pred borbu, podignu štitove i brane svojega vođu, a time i sebe - tu i tamo pokoja kritička riječ biva brzo zaboravljena, o njoj se još piše u medijima nekoliko dana i stranka ide dalje. SDP-ovci su primjerice do savršenstva razvili metodu u kojoj gomilu svojega prljavoga rublja iznose u javnost, dilaju medijima informacije jedni protiv drugih i sami najviše potkopavaju vlastitog predsjednika, kojemu nisu neprijatelji oni na drugoj strani političke arene, već baš oni iznutra, koji ga najviše tapšu po ramenu. Zato SDP nikada neće biti najveća, a kamoli najjača stranka; ona može narasti rejtingom, pokušati biti jezičac na vagi političkih snaga, ali upravo zbog mentalnog sklopa koji ih tjera da se međusobno ''olajavaju'', stvarajući time u javnosti dodatan dojam kako im je predsjednik nesposoban, taj isti, sve i kad napravi dobar potez, ostaje upamćen u javnoj percepciji kao - nesposoban.

Svi za jednog, jedan za sve - samo kada je panika

E, to nije slučaj s HDZ-om, ma koliko aktualnog šefa Plenkovića prezirali, nakon što je sebi sam zakucao dva autogola - inzistiranjem na Istanbulskoj konvenciji (suprotno HDZ-ovom svjetonazoru) i uloge u tzv. Aferi Hotmail. Svjesni činjenice da u prvom slučaju, oko Konvencije, Plenković ne zastupa svjetonazorske demokršćanske stavove koji HDZ prepoznatljivo dijele od ostalih, negodovali su u Saboru, između sebe, pojedini čak i prijetili da ona neće proći u Parlamentu, no na koncu, prilično glatko izglasana je i praktički već zaboravljena. Hoće li se neko muško izjašnjavati kao žensko ili obrnuto, osuđivat će sami u svoja četiri zida, no zato su marljivo stavljali svoje potpise na referendumsku incijativu o ovom pitanju, stojeći u subotu u redovima ispred velebnog Ciboninog tornja pred štandom na kojem se potpisivalo. Njihov je stav poznat, Plenković je svoje progurao, ali to su mu članovi zapamtili.

Ipak, prava je ''mina'' stigla u obliku afere Hotmail, u kojoj se HDZ-ov šef doista nije snašao. Čak mu niti krizni PR nije napravljen kako treba i može, iako je bilo prilično nezahvalno vaditi ga iz situacije u koju se sam zapetljao, umjesto da je presjekao i javno rekao koga poznaje, koga ne, što on doista zna o situaciji u Agrokoru, a o čemu pojma nema i otvoreno stao odmah na kraj spekulacijama koje su nezaustavljivo krenule. Učinivši sve suprotno od toga, ne znajući što reći, a očito ne slušajući svoje PR magove, Plenković je na sebe trajno navukao odiozu u ovom slučaju. Pa čak mu ni vodeći HDZ-ovci ne vjeruju, iako će javno govoriti da je sve u redu. No, kao po generalskoj naredbi, postrojili su svoje snage i odlučili ga zaštititi, barem za sada; reklo bi se da je Plenković siguran u svojoj rasklimanoj fotelji barem još nekoliko sljedećih mjeseci. Uostalom, nijedan HDZ-ov predsjednik, osim pokojnog dr. Franje Tuđmana, nije dugo ''trajao''. U jednom bi ga trenutku dočekivali s ovacijama i padali u trans, a već u sljedećem potrgali stranačku iskaznicu, izbacili naglavačke i zalupili teška vrata stranke (Sanader, Kosor, Karamarko…).

Zanimaju li građane uopće političke kombinatorike?

Standardne medijske i političke spekulacije o tome tko bi Plenkija mogao zamijeniti, u ovom su poslu, jednostavno, neizbježne, koliko god se sve to javnosti činilo nevažno, a zapravo i jest. Jer, osim ideoloških pitanja, budimo pošteni, nije li svejedno tko vodi koju stranku, ako su građani nezadovoljni svojim vlastitim životima, niskim standardom, kroničnom besparicom i strahom od budućnosti, u koju ni ne vjeruju? Pa zašto bi onda bilo važno; ponavljam, osim ideoloških, a manje ekonomskih razloga, je li na čelu HDZ-a Andrej Plenković ili Davor Stier? Milijan Brkić ili Miro Kovač? Ivana Maletić ili Damir Krstičević? Svi su oni u konačnici zbrinuti i privatno, a i profesionalno.

Obične ljude, čak i fanatično odane članove, zanimaju njihovi životi i kako preživjeti te prehraniti obitelj. Stier, Brkić, Maletić ili bilo tko iz stranačkog vrha nemaju problem s time, a medijske im spekulacije, koje i sami debelo ''pumpaju'' itekako gode. Iako se često upravo ta izletavanja prije vremena plate gubitkom željenog mjesta.

Može li Stier, čiji je govor na Saboru bio najkritičniji, postati novi predsjednik stranke? Zapravo, da. Unatoč tome što mu zamjeraju da nema karizmu, ne treba zaboraviti da ima međunarodan ugled, vrhunsko obrazovanje, sjajne kontakte, iskonsko HDZ-ovo nasljeđe i svjetonazor (za razliku od Plenkovića), stabilan privatan život i ostvarenu profesionalnu karijeru. Nije umiješan ni u kakve afere, pokazao je čvrst karakter napustivši ugodnu fotelju ministra vanjskih poslova, smatrajući da koalicija s HNS-om nije prirodan savez (što i nije!) i vratio se u saborske klupe te ostao glavni tajnik stranke. Marljiv je, odan stranci i njezinim zakonima, dovoljno okrenut Europi da ne bude preradikalan i označen kao nekakav tvrdi desnolinijaš, a opet, s druge strane, apsolutno tipičan demokršćanin koji ne samo da vjeruje u to, već i živi na takav način. Zato Stier može biti sljedeći predsjednik, doista. No puno ga posla na tom putu čeka; prije svega, pridobiti za sebe članstvo na terenu, kako se to kaže, ali je tako, mora se izboriti za pridobivanje čitave infrastrukture, što nije lako. Stranačke tračeve kako bi ga u tome mogao omesti Milijan Brkić, kojega u dijelu HDZ-a respektiraju, a i sam sebe vidi kao novog vođu, Stier mirno može odbaciti u stranu, jer njihovi su profesionalni i životni putevi potpuno različiti. Koliko god poštivali Brkića, razumni HDZ-ovci svjesni su da je opterećen hipotekom brojnih afera, dok je u tom pogledu Stier potpuno čist.

Stoga, osobno, da sam na mjestu Andreja Plenkovića, ne bih strahovala ni od Brkića, ni Krstičevića, ni Maletićke, a ni od drugih čija će se imena vrtjeti u tom krugu potencijalnih nasljednika. Gordan Jandroković, nepogrešivi putokaz svih stranačkih vodstava, razdragano i gromoglasno, poput najavljivača boksačkih spektakla, podržao je Plenkovića, dajući time na znanje nezadovoljnicima kako je šef siguran i zaštićen. Doduše, ranjen jest, ali ne toliko da bi bio na podu. HDZ-ovi su Spartanci jedinstvenom taktikom štitova obranili svoga šefa, ali mu i sugerirali da bude na oprezu, jer od politički spokojan do politički pokojan, malen je korak. I da, da sam na mjestu Plenkovića, strahovala bih jedino da će me u HDZ-ovom ringu nokautirati upravo mirni i staloženi Stier. Jer, takvi su tihi borci najuporniji, najtemeljitiji i najopasniji.

Komentari

Pozivamo čitatelje/komentatore da u svojim komentarima njeguju civiliziranu raspravu. Portal Direktno ne može se smatrati odgovornim za komentare koji sadrže uvrede, klevete, govor mržnje, huškanje i/ili poziv na nasilje. Takvi komentari bit će obrisani, a u posebno ekstremnim slučajevima mogu biti i potpuno onemogućeni. Sporne komentare čitatelji mogu prijaviti na [email protected], uz priloženu poveznicu na pripadajući članak i navođenje autora i sadržaja spornoga komentara.