HARI GARVANOVIĆ Dobroćudni, tihi mladić kovrčave kose, koji je najviše volio crtati...

Nakon osnovne škole, kada se obitelj Garvanović već preselila na Sajmište, u novo naselje gotovo na izlazu iz Vukovara prema Petrovcima, upisao je srednju Tekstilnu školu, a razrednica tkalaca generacije koja je maturirala 1988. godine, umirovljena profesorica Jasna Ambrinac sjetit će ga se kao tihog i dobroćudnog mladića kovrčave kose.

Kao takvoga prisjetit će ga se i brojni prijatelji s kojima je odrastao, no, osim što je volio čitati, svi će odreda spomenuti kako je Hari volio i znao sjajno crtati te je to radio, koliko se sjećaju, u svakoj prigodi - pod nastavom, u slobodno vrijeme pa čak i za vrijeme rata.

Jedan od ključnih ljudi obrane Sajmišta i vodećih ljudi 4. bojne 3. gardijske brigade, pukovnik Ivan Anđelić, reći će kako je Hari bio jedan od najsposobnijih, ali i tjelesno najpripremljenijih pripadnika tzv. Opatovačke bojne:

''Hari nije bio osobito visok, ali bio je nabijen, utreniran, pravi fajter, a ono po čemu se isticao bilo je to da je doslovno bio spreman dati život za ono u što je vjerovao''.

Govoreći lijepe riječi o Hariju, pukovnik Anđelić naglasit će da takav mladić i nije mogao biti drugačiji budući da je odgojen u obitelji Garvanović koju je poznavao i iznimno poštivao:

''Harijeva obiteljska kuća bila je nekoliko stotina metara od prve crte koju smo držali prema Petrovcima. Jeli smo suhu hranu, konzerve, dok nam Harijeva majka, uočivši to, nije počela kuhati tople obroke, njihovu vlastitu hranu koju su kuhali za svoju obitelj''.

Harijev mlađi brat Antun, 1991. godine još uvijek maloljetan, prisjetit će se kako je s majkom Blaženkom koja je bila aktivna u tadašnjem vukovarskom HDZ-u, često noću, u ulici koja je vodila prema Negoslavcima, sačekivao  mlade vojnike JNA koji su bježali preko ograde i žice vojarne, kako bi im pomogli da se sakriju i sigurno upute dalje.

Hari Garvanović 15. lipnja 1991. godine priključio se Zboru narodne garde koja se osnivala na opatovačkoj pustari.

''Kada nam je Hari rekao da se želi prijaviti u Gardu i da neće od toga odustati, mama ga je osobno odvezla tamo. I ja sam želio ići, no bio sam maloljetan i nisu mi dopustili'', ispričat će Antun Garvanović koji je posljednji puta vidio brata krajem rujna '91., prije negoli je on, nakon zarobljavanja njihovih roditelja, izveden  iz Vukovara.

''Kada je tijekom općeg napada 14. rujna, JNA potpomognuta četnicima i domaćim Srbima probila prvu crtu obrane i ušla na Sajmište iz smjera Petrovaca, mama i tata su zarobljeni. Petnaestak dana još uvijek su bili pod nadzorom u našoj kući, a onda je jedan dan, prema iskazu preživjelih svjedoka, na ulici stao transporter kojim su odvezli mamu. Sutradan su transporterom došli i po oca. Njegovo tijelo ekshumirano je iz masovne grobnice u Berku, a majčino još uvijek nisu pronašli. Bilo je svakakvih priča, da su je odveli na Velepromet, u logor u Srbiju, no ni jedna informacija nije potvrđena. Danas, skoro dvadeset i devet godina od tog dana, još uvijek ne znam istinu i vjerojatno je nikada neću ni saznati“.

Jedan od Harijevih najbližih ratnih prijatelja i suboraca, zasigurno je bio pripadnik 4. bojne 3. Gardijske brigade, a kasnije i Vojne policije pri 204. Vukovarskoj brigadi, Zdravko Radić:

''Hari i ja smo od samoga početka, još s Opatovca, bili gotovo uvijek zajedno. Prošli smo sve, od prve akcije u Borovu naselju 4. srpnja, 'Vašarište', kada smo ostali u okruženju te se s nekoliko suboraca kroz minsko polje izvukli preko Bogdanovaca, ali i brojne druge akcije, sve dok nismo otišli u Vojnu policiju, opet zajedno. Išli smo gdje god su nas slali, gdje je trebalo i gdje smo bili najpotrebniji. Hari je bio neobičan, divio sam mu se, nije uopće imao straha. Često sam ga i grdio, granate bi padale, a on bi sjedio ispred kuće na nekoj klupčici i smijao se kao da mu se ništa ne može dogoditi. Bio je tih, a s druge strane, imao je smisao za humor kada bi se najmanje nadao.

Sjećam se akcije vraćanja položaja na Lipovačkom putu 26. kolovoza. Pod paljbom, čučali smo uz jednu kuću i gledali kako nam se s druge strane iza neprijateljskog tenka približava i njihova pješadija, neobično obučena, u plavim kombinezonima, poput radničkih. Bio sam sav napet, u pripravnosti, kad u tom trenutku Hari izgovori: 'Pogledaj, kao da nas napadaju PIK-ovi radnici' i skoro me natjera u smijeh.

Toga dana, prije negoli će poginuti, vidio sam ga na kratko. Kao pripadnik Vojne policije, zajedno s vojnim policajcem Josipom Mažarom, Hari je raspoređen na ispomoć na Vatrogasni dom. Nisam bio iznenađen što ga vidim, dolazili su često na razmjenu informacija, po baterije za motorolu, ali tada su samo utrčali po protuoklop. Ja sam se nedugo prije toga vratio s nekog drugog položaja, a budući da su mi zbog gotovo neprestanog nošenja čizama tabani 'izgorjeli', upravo sam stavio noge u posudu s vodom, kako bih ih nakon toga previo.

Na brzinu je uzeo, čini mi se zolju i rekao kako moraju juriti, jer ima nailazi transporter. Viknuo sam za njim da me pričekaju pet minuta, da idem i ja, ali je dobacio da će to oni riješiti. Vidim ga još i sada takvog, s onom maramom oko glave koju je stalno nosio, zajapurenog, kako odlazi. Evo, danas mi se čini kako nije prošlo pet minuta, a da je netko već javio: 'Poginuli su Mažar i Hari'.

Pukovnik Anđelić ispričat će:

''To mi se poslijepodne javio motorolom i pitao kada se vidimo, da mi je nabavio 'kukuruza', podrazumijevajući pod tim metke za moj pištolj. Veselio sam se susretu s njim, bio mi je drag taj momak, bilo mi je žao kada je i on s drugim sjajnim dečkima iz garde otišao u Vojnu policiju, ali to je bila njegova želja. Rekao je da će otići po baterije za motorolu, a onda svratiti i ispričati mi novosti. Nažalost, to je bilo posljednji put da smo se čuli. Sutradan, otišao sam na mjesto njihove pogibije, od automobila je ostala samo hrpa neprepoznatljivog lima i nešto razbacanih osobnih stvari među kojima sam pronašao njegov sat i nožić koji sam poslao njegovoj tetki''.

Dana 10. listopada  1991. godine, vraćajući se iz centra grada prema svome položaju, ne znajući kako je postavljeno na tome mjestu, vojni policajci Hari Garvanović i Josip Mažar uletjeli su u neoznačeno minsko polje. Golfom kojim su se vozili aktivirali su protutenkovsku minu uslijed čije eksplozije Hari Garvanović na mjestu je poginuo, a Josip Mažar je ubrzo, prije negoli je stigla pomoć također preminuo.

Nakon mirne reintegracije i ekshumacije iz masovne grobnice na Novom groblju, Harijevi posmrtni ostaci nisu odmah identificirani pa je ukop obavljen tek 2008. godine na Memorijalnom groblju žrtava iz Domovinskog rata u Vukovaru.

Kada je poginuo, Hari Garvanović, dragovoljac, branitelj, sin i brat, imao je samo dvadeset i dvije godine.

Hari nismo te zaboravili.