Grčki referendum kao okidač za nove europske ratove?

Samo, ovoga puta, ratove bi moglo izazvati popuštanje "atentatoru". No krenimo redom. O financijskoj situaciji u Grčkoj i izjavama čelnika Eurozone (i Europske unije) stižu nam agencijske vijesti iz minute u minutu, stoga, ne ponavljajući poznato valja događaje ogoliti do temelja.

Grčki je dug nastao većim dijelom kalkulacijom hedge fondova i burzovnih mešetara u suradnji s pokvarenom grčkom elitom, koja je novac trošila za kupovanje glasova pumpanjem pokazatelja za ulazak u Eurozonu koja im je služila kao bankomat za daljnji populizam. Stvar je kulminirala 2011. i 2012. godine kada su reprogramom dugova vjerovnici postale europske institucije, koje su pristale na takvu pogodbu u strahu od otvaranja novoga vala krize u Europi.

Ovdje nastaje problem. Uplatitelji u europske institucije su države članice Eurozone koje, elementarna je to lekcija iz politike i gospodarstva, nemaju svoj novac ukoliko ga ne uprihode od svojih poreznih obveznika. Prema tome, porezni su obveznici, sedamnaest članica Eurozone (izuzeo sam Grčku, oni su dužni), sada vlasnici duga grčke države. Možemo reći kako je grčki vjerovnik svaki pojedini porezni obveznik u sedamnaest članica Eurozone. U tim je državama povišen porez, trošarine na luksuz, na gorivo, u Nizozemskoj, primjerice, ukinuta niža stopa PDV-a na neke prehrambene proizvode. Slovenci, svjedoci smo, javno objašnjavaju svome stanovništvu kako su novac posuđen Grčkoj, vjerojatno izgubili....

No, Eurozona i dalje želi pomagati ta u samim je temeljima Europe solidarnost. Doduše, solidarnost je dragovoljna kategorija, kada nastane ucjena njen se smisao gubi, no to je druga tema. Merkel javlja, Euro ne smije propasti. Svi se boje prošlosti. Njemački intelektualci upozoravaju na Europsku uniju kao projekt protiv krvavih ratova. Ako ne opstane euro, raspast će se Unija, posljedično možemo računati na sveeuropski rat, kažu lijevi intelektualci. Ako si liberal, zabrinut si, poručuje bivši analitičar iz Predsjedničkih dvora. Ipak pomoć nikada nije bezuvjetna, postoji odgovornost prema vlastitim biračima, ne možeš pomagati rasipništvo.

A u Grčkoj, traju prosvjedi protiv mjera štednje. Umjesto ukidanja visoke administriranosti države i visokog iznosa rashodovne strane proračuna, velik dio grčkih poreznih obveznika prosvjeduje ne bi li sačuvali stečena prava. Prosvjeduju za više, a ne za manje države. Zahtijevaju nacionalizaciju, državnu ekonomiju, veće poreze, krajnju solidarnost građana Europe, ukratko, sve ono što bi njihovoj državi omogućilo biti im tutor. Jer, prijeti najveći bankrot u povijesti državnih bankrotnih stanja, izuzev slučaja Newfoundlanda kojega je uslijed bankrota 1933. godine ovršila i preuzela Kanada.

Dok Cipras zahtijeva demokratsko pravo vlastita naroda, bez posrednika, odlučiti o tomu hoće li štedjeti, odriče pravo građanima zemalja Eurozone demokratski odlučiti hoće li, i kako, pomoći Grčkoj, ta solidarnost je svetinja Europe, grmi Cipras vrijeđajući vjerovnike. Kada se stvari tako ogole, legitiman je dojam kako se Cipras i njegova družina igraju tuđim novcem, tražeći legitimaciju naroda kako bi anulirali oporbu i pretvorili Grčku u kolijevku direktne demokracije. Diktatura proletarijata 2.0.

S pokrićem će naroda tražiti nove godine života na račun poreznih obveznika drugih zemalja Eurozone. Osigurat ćete nam to vi ili Rusi, birajte, misli Cipras. Kako je ucjenama pogodio, svjedoči panično telefoniranje Bijele kuće u Berlin. S takvom geostrateškom ucjenom ponovo će sjesti za stol s čelnicima Eurozone, kojima je netko (prilično loše, ali što ćemo, povjerovali su) objasnio kako bez Grčke nema eura, time propada Europska unija, te odmah izbija veliki rat.

U toj situaciji zapravo najviše gube porezni obveznici vjerovnika, posebice Njemačke, Belgije, Nizozemske, Danske i Švedske, te dijelom i Francuske. Najpametnije je što tada mogu učiniti jest pokrenuti proceduru vlastitog izlaska iz euromonete te stvoriti vlastitu monetu. Bilo bi to olakšanje poreznim obveznicima tih država, jer u toj moneti, ne bi bilo onih koji žele živjeti na njihov račun. Pitanje je je li to u interesu političkim nomenklaturama tih zemlja, prilično dobro zbrinutima u euroinstitucijama"? Ipak, redefiniranje Unije ili stvaranje vlastite tada bi se podrazumijevalo, ako ne zbog ratofoba, a ono zbog već sada neraskidivo povezanih tržišta.

Povijest nas uči na bankrotu Austrije 1920-ih godina, treba bježati iz saveza u kojima bi se ubrzo mogle pojaviti etatističke snage nalik Ciprasovima, različitih predznaka. Analitičar Guardiana je, dakle, u pravu, ako na referendumu prevlada "protiv" bit će to pucanj u strukturu Europe kakvu znamo. Ovoga puta ključeve u rukama drži upravo Angela Merkel, novim popuštanjem "diktaturi proletarijata 2.0" nepovratno će gurnuti Europu prema novom razdoblju etatističkih autoritarizama te posljedično tomu, novim ratovima.

Zaključimo provokacijom, što mislite, anticipirajući Popperov poučak o tomu kako ne bismo smjeli tolerirati netoleranciju, bi li tada trebalo podići optužnicu, na nekom međunarodnom sudu, protiv Sirize kao organizacije koja izaziva suspenziju liberalne demokracije (barem ovakve okljaštrene kakvu imamo danas), ne samo u Grčkoj, nego i u Eurozoni?