Granić za Direktno: Plenković, bojim se, već sada može otvoriti šampanjac i otići kod krojača da mu ovaj uzme mjeru za svečano odijelo za pobjedničku noć, a Grbin neka mu pošalje škampe i muškat

Rođen je 1965. godine u Ljubuškom. Diplomirao je povijest, zatim novinarstvo i Odnose s javnošću. Godinama se bavi političkom analitikom i jedan je od najuglednijih, ali i najrealnijih političkih analitičara u mnoštvu onih koji se takvima smatraju.

Bio je dugogodišnji novinar i glavni urednik nekoliko medija u Hrvatskoj te predavač Odnosa s javnošću Sveučilišta u Dubrovniku.

S njime smo razgovarali o hrvatskoj sadašnjosti, kao i najavama mogućih političkih koalicija, uoči 2024. godine, kada će se održati parlamentarni, predsjednički i izbori za Europski parlament. Bit će to tzv. ''superizborna'' godina, savezi se već slažu, preslaguju, prerano je još prognozirati moguće rezultate, pobjednike i gubitnike, ali već nakon ljeta, očekuje nas svakodnevno političko ''bombardiranje'' i obećanja sa svih strana.

Kako objašnjavate odbijanje Možemo za koaliciju s SDP-om? Znači li to da su toliko sigurni da sami mogu ostvariti odličan rezultat na nacionalnoj razini?

Prije svega, ja tu odluku stranke Možemo! ne bih okarakterizirao kao odbijanje, naravno i kako vodstvo te stranke nema iluzija da većinu na izborima mogu osvojiti sami. U takav rasplet ni pučkoškolac ne bi povjerovao, to ne može postići niti jedna politička stranka praktički nigdje u svijetu.

Znači, tzv. odbijanje svakako je, ne bih rekao strateški, ali stanoviti taktički potez svakako jest u pitanju. No, je li taj potez dobar, mudar, je li promišljen i terminološki dobro odmjeren, ili nije, vidjet ćemo. Ja mislim da je sve skupa zapravo katastrofalno pogrešno.

Zbog čega tako mislite?

Prije svega moramo znati kako je HDZ skrojio izborne jedinice, koje će uskoro verificirati u Saboru, onako kako to odgovara velikim strankama, onima koje imaju velike organizacije na terenu. Uz to, D'Hondtov izborni sustav preferira velike stranke, a guta male. Osim toga, ova, nazovimo, odbijenica s relativno srodnim SDP-om, srušila je još jednu moguću koaliciju na lijevom krilu, onu sa splitskom ekipom iz Centra.

Dugo se bavim političkom komunikacijom, izbornim kampanjama i općenito političkom analizom, moram priznati kako sam očekivao jaku zajedničku listu SDP – Možemo, kojima bi se naknadno priključio i splitski Centar. A možda i još netko. Sada imamo odvojene liste i svatko igra za sebe.

Donoseći takvu odluku svojim su biračima, možda i ne htijući, također poslali jednu lošu poruku, naime, koliko ozbiljno, ili pouzdano djeluju srodne stranke koje se ne mogu dogovoriti čak ni oko zajedničkog izbornog nastupa? Na koji način sutra misle zajedno formirati i obnašati vlast?

U konačnici, postavlja se pitanje može li ta 'hrpetina lista' koju ćemo imati privući ljude koji obično ne glasuju da ipak iziđu na izbore? Teško, birače obično motiviraju 'velike priče'.

Zbog čega se nisu dogovorili?

Teško je reći, prije svega jer akteri tih pregovora nisu baš najbolje komunicirali cijelu ovu priču oko zajedničkog nastupa. Jasno je kako Možemo! i SDP imaju stanovite ideološke razlike, tehnički, obje su lijeve stranke, no Možemo! se više temelji na suvremenim lijevim i zelenim politikama i privlači mlađe biračko tijelo, htjeli bi biti ono što se danas u Europi naziva zelenom ljevicom.

Za razliku od njih SDP je ipak stara tradicionalna, klasična i danas pomalo dosadna socijaldemokracija, koja preferira starije biračko tijelo. Takve stranke praktički u cijeloj su Europi izumrle, nestale su.

S druge strane oni su, Možemo! i SDP, programski i ideološki u stanovitoj mjeri ipak bliske stranke, ne iste, sa sličnim programima i sličnim biračkim tijelom te one ne isključuju jedna drugu. Također, imaju velik koalicijski potencijal, mogu, dakle, ostvariti ono što se zove sinergijski učinak i dobiti zajedno više glasova nego kada idu pojedinačno.

Ukratko, mogu privući gotovo sve birače koji bi glasali za jednu od tih stranaka, možda i neke nove, također bi njihova zajednička lista bolje prošla kada se budu dijelili mandati po D'Hondtovom sustavu.

Doista je zanimljivo kako se nisu dogovorili. Nije li to pomalo amaterski od Možemo!? Kako to tumačite?

Koliko god to pitanje izgledalo jednostavno, ipak nije. Ja doista ne mogu razumjeti niti shvatiti procjene ljudi iz Možemo! da im koalicija ne bi polučila sinergijski učinak. Koliko se dalo razumjeti, procjenu o eventualnoj koaliciji, da ili ne, bazirali su na jednoj jedinoj anketi.

Ali, kako vi možete provesti kvalitetno istraživanje bez određenih prethodnih radnji, recimo, bez odgovarajućeg koalicijskog programa? Ja bih čak sugerirao i zajedničke javne nastupe vodećim ljudima, koji bi članstvu ponudili solidan i lako pamtljiv program. A tek onda provesti istraživanje.

Hoću kazati da ako želite provesti kvalitetnu anketu, ili istraživanje, onda morate uvodno povući 'mali milijun' poteza kako bi istraživanje bilo vjerodostojno i približno točno. Inače, ispada kako je cijelo istraživanje zapravo točan zbroj netočnih podataka. Puno tu amaterizma ima, mogli su, recimo, prije tog istraživanja, osim načelnog izbornog programa, ljudima predstaviti možda i nekakve buduće zajedničke izborne liste, buduće dužnosnike, Vladu u sjeni.

I to bi također bio dodatni motivacijski faktor, koji bi dio anketiranih vjerojatno natjerao na drugačiji stav. Ako vi tek suhoparno pitate članstvo 'jeste li za prijeizbornu koaliciju s SDP-om ili ne', onda u stvari niste pitali ništa. Da i ne spominjemo problematiku oko buduće izborne tehničke logistike, gdje stranka Možemo! ne može pokriti praktički ništa osim Zagreba. Tu je SDP također u velikoj prednosti.

Koji su ih razlozi natjerali da ovako postupe?

U politici postoje političke stranke, ili lideri, kojima se jednostavno 'dogodi politika'. A onda kada se dogodi i kada osvoje stanovite mandate, čak i značajan broj, onda ne znaju što bi s njima učinili. To se dogodilo najprije Mostu kada su osvojili 19 mandata, zatim u narednom izbornom ciklusu i Domovinskom pokretu, koji su također osvojili 19 mandata. A nakon toga nastupio je biblijski potop tih koalicija.

Svi se sjećamo šlamperaja oko Mosta i gospodina Karamarka, Mostovci su srušili vlastitu Vladu, nakon toga je Most formirao novu s Plenkovićem na čelu, da bi Plenković ubrzo Mostove ministre izbacio iz Vlade.

Domovinski pokret također je osvojio značajan broj mandata, na velika vrata ušli su u Sabor, a jedini efekt cijele te priče bio je raspad Pokreta, odlazak Škore i ostalih, zatim i odlasci nekih zastupnika u druge klubove. Danas su 'reliquiae reliquiarum'.

Nešto slično sada se događa s Možemo! Možda su ušli u zamku 'zatvorenih krugova', naime, ako se permanentno družite uvijek s istim ljudima, u pravilu s vašim apologetima, koji vas tapšu i govore kako ste divni i savršeni i kako bi sami mogli osvojiti brdo mandata, onda može doći do problema.

Ja zapravo mislim kako se oni nadaju, da im je to i stanovita misija, da će za nekoliko izbornih ciklusa potpuno iz utakmice istisnuti SDP te postati vodeća lijeva stranka. A onda bi po toj zamisli uslijedio konačan obračun s 'mrskim neprijateljem', odnosno, s HDZ-om.

Podsjećam da je za mnoge od njih SDP preblag, jalov, kod Možemo! je u pitanju jedan broj ultra radikalnih ljevičara, koji su čak blizu samog vrha stranke. U konačnici, možda su se posvađali i oko kadrovskih rješenja, oko budućih obnašatelja vlasti, primjerice, tko će biti novi premijer, ministri, državni tajnici. Nešto sam načuo, no to bi bio krajnje bizaran razlog, jer o toj fazi za sada tek mogu sanjati.

Koliko je važno za Hrvatsku da ima jaku ljevicu, zapravo, postoji li uopće izvorna, prava ljevica kod nas?

Ma koja ljevica, pa vidite što imamo na političkom tržištu. Tuga i jad. Možemo! ide samostalno, SDP će silom prilika ići samostalno, a to kako će SDP proći s klasičnim 'političkim biljojedom' na čelu stranke, u areni prepunoj 'mesoždera', možemo samo zamisliti.

Splitski Centar ostaje izvan političke arene, čak su i oni koalicijski pukli prošli tjedan, nakon što je Oreškovićeva napala Puljka zbog nekakvog ručka u restoranu na splitskoj peskariji. Vrlo se vjerojatno Centar neće niti pokušati širiti izvan Splita, a niti imaju neophodnu stranačku infrastrukturu i organizacije za nacionalne izbore.

Što se tiče liberala, oni nisu lijeva stranka, više su politički centar, ili desno, no koliko ih ima, jedva da bi skupili ekipu za preferans.

Dakle, krajnje neizvjesno, ili… ?

Ne želim tvrditi, niti je to izgledno, da bi tako posložena lijeva koalicija, dakle SDP – Možemo – Centar, plus još netko, pobijedila HDZ, no svakako bi dobila stanoviti broj glasova više. Time bi mogla započeti neka nova, lijeva, priča u Hrvatskoj.

Ovako Plenković, bojim se, već sada može otvoriti šampanjac i otići kod krojača kako bi mu ovaj uzeo mjeru za novo svečano odijelo, koje će obući u pobjedničkoj noći. A Grbin može, recimo, poslati škampe i Kozlovićev Muškat momjanski suhi, berba 2021. 

Model kojim Možemo vodi Zagreb pokazuje se nedoraslim i katastrofalnim, čini se. Ili ipak imaju opravdanje jer, kako kažu, stalno im ispadaju "kosturi iz ormara" Bandićevih 20 godina?

Nedavno je najbizarniji pregled Tomaševićeve dvije gradonačelničke godine dao Krešo Macan, koji mu je sugerirao neka i dalje nastavi govoriti kako su za sve što ne valja krivi prethodnici. Meni se čini kako, upravo na tragu takvoga lošeg i bezobraznog savjeta, gradonačelnik stvara nered te obmanjuje javnost tako što za sve što u javnosti odjekne loše optužuje druge. A niti otkazi, koliko čujem, nisu rijetkost.

No, hajdemo sada po tom pitanju biti krajnje realni, hladne glave i bez ikakvog upliva bilo kakvih preferencija, politika, ili interpretacija. Samo gole činjenice.

Na žalost, ono čime se aktualna zagrebačka gradska vlast može 'pohvaliti' prljav je i zapušten grad. To nije moje mišljenje, to su činjenice. Otpad se neredovito odvozi, a kriminalno loše kadroviranje, koje je dovelo do sloma u funkcioniranju gradskih ureda, zavoda, društava i bolnica, sve je očitije.

Najporaznija za njega jest činjenica da se poskliznuo na svome, dakle, na zelenom terenu, odnosno na gospodarenju otpadom. Njegove tvrdnje o zatvaranju Jakuševca, raskidu svih ugovora s CIOS grupacijom itd. pokazale su se lažne i obmanjujuće.

Pratim jako tu situaciju, istina je sljedeća: bivša vlast je s CIOS grupom tijekom 21 godine sklopila ugovore u vrijednosti od 106 milijuna kuna, dok je Tomašević samo u ove dvije godine s 'mrskim neprijateljem' CIOS grupom ugovorio poslove u vrijednosti od nevjerojatnih 269 milijuna kuna.

Nadalje, šokantna je njegova obmana kako upola manje radi s Pripuzom negoli je to činio Bandić, jer je samo za zbrinjavanje plastike u prva tri mjeseca ove godine CIOS grupi platio više od sedam milijuna kuna. Ako zbrojimo i druge ugovore, činjenica je da Tomašević mjesečno plati čak dvostruko više Pripuzu negoli je Bandić plaćao u godini dana. Nevjerojatne su te činjenice.

Meni se čini da i ono malo što funkcionira u Gradu, da je to isključivo rezultat truda i rada onih od prije njega. Bilo kako bilo, polovica mandata gradonačelnika grada Zagreba zaslužuje ozbiljan i detaljan osvrt. Bojim se za Zagreb.

Sada imamo i divlje svinje u gradu, tifus, trava koju ne kose ponegdje je visoka i više od metar i pol, imamo permanentne skandale vezane za bolnicu Sv. Duh, zatim katastrofu oko institucije 'roditelj odgajatelj', sada vidimo i kako će tisuće djece ostati neupisano u gradske vrtiće, tu je i niz sudskih postupaka. Jako je teško, jako teško.

Jedino na čemu je gradonačelnik beskrajno ustrajan i uspješan, one su vrijednosti koje se vezuju za LGBT pokret, za tzv. antifašizam i slične besmislice, poput farbanja klupe na Zrinjevcu.

Kako je moguće da se kod desnice uvijek ponavlja isti obrazac, već gotovo 20 godina, a to je konstantni raspad, međusobni sukobi, frakcije?

Problem političke desnice, što god to značilo, ali govorimo na taj način da se bolje razumijemo, nije ništa novo. Taj problem se vuče dugi niz godina. Prije svega mislim na problem taština njihovih vođa, koji se teško o bilo čemu mogu dogovoriti između sebe i unutar svojih stranaka. Osim toga, teško mogu ponuditi u programskom smislu, osim u ideološkim prepucavanjima, bilo što kvalitetno.

Kadrovski bazen im je skučen i strašno intelektualno potkapacitiran. Nevjerojatno je, ali točno, na čelu tih stranaka mahom su neobrazovani ljudi, sitni obrtnici, kuhari, vodoinstalateri, uz dužno poštovanje prema tim zanimanjima. Ima i kamatara. Jedina je referenca tih ljudi višegodišnja pripadnost nekoj ratnoj postrojbi, i ništa drugo, kao da su političke stranke veteranske udruge.

To nije od jučer, sada je samo situacija kulminirala, loša selekcija koja traje dvadesetak godina danas brutalnije nego ranije daje svoje rezultate. Desne, nazovi elite, osrednje su, ili niže obrazovani ljudi, koji jednostavno nisu spremni za institucije. Oni su jedino spremni za ulicu, jedino to i rade. Njihovo prirodno okružje su obljetnice, stratišta, ulica, grobovi, iskapanja mrtvih, a to im ljevica velikodušno prepušta.

A zašto i ne bi, jer politička ljevica shvaća što znači institucionalni suverenitet i shvaća kako je upravo institucionalni suverenitet ekvivalent teritorijalnom. Ljevica zna što je 'Kulturna hegemonija' i tko je Antonio Gramsci, a desnica zna jedino otići na obljetnicu nekog zločina nekada negdje nad Hrvatima, tamo uzvikivati 'S nama su', 'Hrvatska do Drine' i slične besmislene parole, a nakon toga otići na janjetinu i pivo.

Ako nemate institucije, ako njima ne vladate, ako ih ne kontrolirate, onda niti državu nemate, osim u onom materijalnom smislu. A mislite kako imate. I kako sada tim desnim, nazovi liderima, mahom intelektualno potkapacitiranim, objasniti da sve ono što su upravo oni, uz nezamislivo velike žrtve, osvojili u ratu, da će upravo to u miru izgubiti. A to se događa.

Hrvatska je izgubila 'rat poslije rata', zahvaljujući raznim faktorima, ali prije svega zahvaljujući polupismenim i potkapacitiranim desnim liderima. Država, a to je narod, popljačkana je , sve je pokradeno, ljudi su dezorijentirani, iseljavanje se nastavlja, sve manje ljudi ovu državu doživljava svojom Domovinom.   

 Takvo stanje nije od jučer?

Taj problem desne stranke vuku već dulje vrijeme. Intelektualnu potkapacitiranost supstituiraju glasnom populističkom, uglavnom ideološkom bukom koja je uvijek protivna vlasti, neovisno o kojoj temi je riječ. Moja je prognoza kako im u budućnosti iz tih razloga šanse nisu velike, a niti će se uspjeti formirati velik i kompaktan blok.

Naime, za sva druga područja postoji barem nekakvo poželjno obrazovanje, pa su i rezultati predvidljiviji, za politiku nije potrebno ništa. U parlamentu može ravnopravno sjediti akademik, doktor znanosti i netko s osnovnom školom. Upravo se na aktualnim desnim strankama naročito vidi koliko je zapravo politika podložna negativnoj selekciji. Ide im na ruku, jer je unaprijed gotovo neprovjerljivo kakav će tko u politici biti.

Dodatni problem je da zbog takvih ljudi oni kvalitetniji i moralniji, iskreni domoljubi, nisu spremni 'prljati' svoje životopise, jer su svjesni da će biti izloženi metodama podmetanja, opstrukcije, ogovaranja, kakvima se u politici služe oni beskrupulozni i potkapacitirani.

Zato politika, iako je ona temelj dobra jedne zajednice, temelj brige za dostupnost dobara zajednice svima, temelj socijalne osjetljivosti prema najslabijima, izaziva zazor i otklon kod najboljih, najizvrsnijih u svojim temeljnim zvanjima.

Je li Hrvatska zapravo "talac" HDZ-a?

Na nama je sve i ne treba ni u čemu, ili nikome drugome tražiti odgovore, ili alibije. Ništa se neće ni urediti ni popraviti samo od sebe, pogotovo ono što je uvjetovano sadašnjom i naslijeđenom političkom zadanošću.

Nećemo dosegnuti ni vrhunsko gospodarstvo, ni vrhunsko zdravstvo, niti vrhunsko pravosuđe, vrhunsku javnu upravu, bez barem dobre, ako ne i vrhunske politike. Zato prvo treba popraviti politiku da bi se moglo ozbiljno popravljati i sve drugo. Samo dobra politika može usmjeriti, ili osloboditi prostor rasta u svim drugim područjima.

Dobra politika je poput zraka potrebna boljem pravosuđu, boljoj javnoj upravi, boljem gospodarstvu, boljem zdravstvu.

Nekada je ta dobra politika, poput dobre umjetnosti, potrebna i u mjeri 'manje je više', ali i to je nužno postići znalački, a ne slučajnim nabadanjem iz metafore o ćoravoj kokoši i zrnu. Dakle, ni to se neće postići radikalnim progonstvom politike iz svih (drugih) sfera društvenog života.

Znači, potrebna nam je izvrsnost. Pametni, obrazovani, kompetentni ljudi nam trebaju, posebno na desnom domoljubno - suverenističkome krilu, uhljebi i potkapacitirane ulizice nam ne trebaju.

Zaključno, na smatram kako smo taoci HDZ-a, mi smo zapravo taoci sebe samih. Jer, ako tridesetak godina glasujete za iste, a nadate se drugačijem, onda osim što niste normalni, vi niste talac – nego suučesnik!