Granić za Direktno: Ante Starčević nacionalist i antisemit? Takva je izjava besmislena, pogrešna i vrijedna zaborava

Ne samo to; Barbir je za Antu Starčevića ustvrdio da je ''nacionalist i antisemit''.

Također, vijećnik je svoj negativan stav o podizanju spomenika ''Ocu domovine'', kako ga mnogi nazivaju, objasnio sljedećim riječima: ''Ne vidim razlog da se Starčeviću diže spomenik u Splitu jer on nije iz Splita niti je imao veze sa Splitom". Dodao je da je više znamenitih Splićana zaslužilo da im se u njihovom gradu podigne spomenik prije negoli Anti Starčeviću.

Tomislav Galić iz stranke Most usprotivio se Barbirovim stajalištima rekavši kako "Starčević nije bio ni nacionalist ni antisemit".

"Ne znam kakve je to knjige čitao Barbir koji udjeljuje takve  etikete", rekao je Galić.

Uz to je podsjetio kako je Starčevićeva majka bila pravoslavka, a otac katolik te da on s takvim pedigreom ne može biti nacionalist niti antisemit. Inicijator podizanja spomenika Anti Starčeviću u Splitu je HSP-ov gradski vijećnik Ante Grubišić.

Upravo je ovaj događaj povod za razgovor s dr. Ivicom Granićem, političkim analitičarom, ali i povjesničarom, s kojim smo razgovarali o ulozi Starčevića u hrvatskoj povijesti, kako bismo razjasnili i njegov ogroman značaj i za mlađe generacije, koje se tek upoznaju s njegovim likom, ali i zaslugama za stvaranje moderne hrvatske države.  

Kako komentirate nedavnu sjednicu splitskog Gradskog vijeća, koja je u ovom pitanju izazvala i burnu raspravu te polemike?

Građani grada Splita na trgu Hrvatske bratske zajednice podići će spomenik Anti Starčeviću, tako je, naime, odlučilo gradsko vijeće. Odluka ne bi izazivala pozornost da nije, uz potporu čak 22 vijećnika, bilo suzdržanih. I to jedan. Suzdržan je, naime, bio doskorašnji vijećnik SDP-a, stanoviti Damir Barbir, koji nakon izbacivanja iz matične stranke obol demokraciji daje kao neovisni gradski vijećnik. Obrazloživši vlastitu suzdržanosti g. Barbir je Antu Starčevića prokazao kao, baš doslovno, kao ''nacionalista i antisemita''.

Dodatno je vlastito protivljenje obrazložio tvrdnjom kako ''… ne vidi razlog da se Starčeviću diže spomenik u Splitu, jer on nije iz Splita, niti je imao veze sa Splitom''. Osim toga, smatra g. Barbir, postoji ''… više znamenitih Splićana koji zaslužuje da im se u njihovom gradu podigne spomenik prije nego Anti Starčeviću''. 

Što kažete na te njegove vrijednosne prosudbe?

Elementarno je pravo svakog pojedinca pravo na izražavanje vlastitog mišljenja. Napose kada je riječ o vrijednosnim prosudbama, to jest valorizaciji nečije političke ostavštine, je li, dakle, taj netko više, ili manje zaslužan za bilo što.

U pitanju je osobni dojam. Nečiji doživljaj o nečemu, ili nekomu, gospodin Barbir hladno može smatrati kako Split ima na stotine znamenitih koji su prije Starčevića zaslužili vlastiti spomenik. Jer, naglašavamo, u pitanju je osobna, a ne objektivna, prosudba.

Legalno i legitimno, reklo bi se, uostalom, povijesna valorizacija određenih velikana u gradu pod Marjanom ima dugačku povijest kontroverzi. Čak do te mjere da su Splićani najljepšu gradsku ulicu imenovali Marmontovom, po osvajaču Augustu Marmontu.  Iako osvajač, Napoleonovog maršala neki smatraju zaslužnim za urbanizaciju dijela dalmatinskih gradova te su ga Splićani zauzvrat imenom zadržali u najljepšoj gradskoj ulici. To je taj osobni dojam o nekome, povijesna valorizacija njegovoga životnoga djela.

Recimo, potpisnik ovih redaka po žurnom bi postupku maknuo naziv te ulice, ali većina Splićana, kako stvari stoje, ne misli tako. Očigledno je za povijest ostala ''urbanizacija'' dalmatinskih gradića, a tko bi se nakon dva stoljeća uopće sjećao dalmatinskih ribara i težaka koji su poginuli nakon što su suprotstavili se francuskim osvajačima, predvođenima upravo ''urbanistom'' Marmontom?

Ljudima je puno lakše razgovarati o lijepim stvarima, u osnovi svi su ljudi do neke mjere hedonisti, konformisti, kažu kako su stari Grci čak ubijali glasnika loših vijesti, iako su bili svjesni kako su upravo ti glasnici i te vijesti, spasili mnoge grčke glave.

Barbirovi argumenti? 

Pitanje koje se nameće zapravo je pitanje argumentacije onoga što je g. Barbir tvrdio. Čak ne suvisle, nego bilo kakve argumentacije. Koliko se moglo razumjeti iz javnih objava, g. Barbir je Starčeviću prišio te dvije etikete, nacionalista i antisemita, da bi nakon toga zašutio. To je to, nema dalje, rekao bi nekadašnji visoki komunistički aparatčik Bakarić, ili ako je nekima draže Vlado Kupferstein.

Svaki političar onoga momenta kada odluči skliznuti u akademske vode, često iz pragmatično – populističkih razloga, mora znati kako se nalazi na skliskom terenu golih činjenica, vojničkim rječnikom rečeno ''u neprijateljskom su okružju''. Obično ti izleti završe katastrofalno po njih, pitanje je samo je li sunovrat konačan, ili će ih od konačne propasti spasiti blaženi hrvatski zaborav.

Tko će se nakon stanovitog vremena, vjerojatno rijetki, sjećati ove besmislene i posve pogrešne izjave. No, to ionako više govori o narodu, tako da gosp. Barbir, unatoč notornim besmislicama, može mirno spavati i nastaviti graditi svoju političku karijeru.

Držeći se povijesnih činjenica, kakav je bio Starčevićev stav o Židovima?

Što se tiče odnosa i stavova Ante Starčevića prema Židovima, toj problematici treba pristupiti krajnje oprezno, sustavno i cjelovito. Odmah treba naglasiti kako ozbiljni znanstvenici i istraživači s time imaju problema, jer takvih istraživanja u našoj historiografiji, ili nema, ili ih ima jako malo. Stoga se vijećnički istup bivšeg SDP-ovog člana čini još besmislenijim i bizarnijim. Najdalje što se može otići u analizi stavova Ante Starčevića o Židovima ono je što je on pisao u glasilu Stranke prava ''Sloboda'', i to u razdoblju od 1878. do 1886. godine.

Čak niti tu Starčević svoje poglede o Židovima ne iznosi izravno, nego posredno i to na način da općenito komentira aktualne događaje u državama u kojima je antisemitizam bio više, ili manje izražen, u kojima su čak formirane i političke stranke čiji je temeljni program bio antisemitizam. U niti jednom(!) članku objavljenom u tom glasilu kod Starčevića ne postoji niti jedan od onih standardnih stereotipa o Židovima, koji su u ono doba, kao i danas dobrim dijelom, bili uvriježeni.

A Starčević o antisemitizmu?

Upravo suprotno, Starčević u Židovima vidi sposobne i štedljive ljude, koji su se upravo zahvaljujući tim kvalitetama uzdigli na društvenoj ljestvici. Židovi su, smatra Starčević, zahvaljujući tim spretnostima stekli bogatstvo, time i moć, prije svega financijsku, koju su zatim koristili u društvenom životu.

Ono što je izravno proturječno s izjavom splitskog vijećnika, a on bi to morao znati ako je htio govoriti o Starčeviću, jest činjenica da je Ante Starčević osuđivao antisemitizam kao pojavu, gdje god da se pojavljivao. Na primjer, poznato je da je Starčević imao stanovite antinjemačke stavove. Ali je čak i putem njih javno osuđivao antisemitizam u Njemačkoj.

Primjerice, na jednom mjestu piše: ''… jedan od pokazatelja da se Nemci samo po eufemizmu broje među naobražene narode…'', njemu je upravo antisemitizam u Njemačkoj. ''Hajka na ovaj puk razširuje se, kvasa se po Nemačkoj, i danas ili sutra, ovako ili onako, Židovi budu ružno operušani''. 

Osim toga, Starčević putem svojih ''antinjemačkih stavova'' ide i korak dalje, pa zbog izrazito teškog položaja Židova u Njemačkoj predbacuje upravo Židovima marljivost oko širenja njemačke (i mađarske) političke ideje u novinama koje su bile u vlasništvu, ili su ih uređivali Židovi.

Pozicija Židova u Rusiji?

Nakon egzodusa Židova iz Rusije, koji su rezultirali stotinama tisuća izbjeglica i koji su ostali bez ikakve imovine, Starčević jednako žestoko osuđuje i antisemitizam u Rusiji. On antisemitizam u Rusiji naziva ''kugom'', iako mu, može se zaključiti, ruska ''moralna kuga'' predstavlja ipak nešto manje zlo od njemačke jer, po njegovom mišljenju, nije išla izravno za pljačkom kao u Njemačkoj.

Starčević je odbacivao kao površan i potpuno promašen stav slavenofila i nekih dopisnika ''Slobode'' iz Rusije, da je utjecaj Židova i Nijemaca u Rusiji glavni izvor svega zla i osiromašenja, a da je jedini spas u još većoj ''carskoj autokratskoj vlasti''. Smatrao je da su društveni problemi u carskoj Rusiji tako duboki da samo temeljite demokratske, ustavne promjene mogu spasiti ovu državu.

A kako je gledao na Židove u Ugarskoj?

I na Židove u Ugarskoj gleda kao na marljiv i štedljiv narod. U temelju antisemitskoga pokreta u Mađarskoj, kao i u Njemačkoj, vidio je vjerske i rasne uzroke, a njima pribraja i socijalne motive. Glavni cilj antisemitskoga pokreta u Mađarskoj pljačka je židovske imovine, smatra Starčević te označava Ugarsku kao zemlju koja je ogrezla u korupciji.

Uz korupciju u Ugarskoj Starčević zna često spomenuti financijski utjecaj Židova. Ali, pritom nipošto ne gleda na njih kao na uzrok, ili izvor korupcije. Ona je za njega posljedica sustava u Ugarskoj pod dominacijom Mađara. Ilustracija za to njegovo je objašnjenje osnova ''Zakona o civilnome braku''. On taj zakonski prijedlog smatra i nepravednim prema Židovima, jer predviđa da djeca rođena u mješovitom braku moraju biti kršćani. U svemu je u biti vidio politiku na djelu, dok je vjera pritom bila sasvim sporedna stvar.

Zaključno, Ante Starčević je smatrao da se pojedinačna krivnja ne može generalizirati te je odbacivao mogućnost da se Židove može kolektivno okriviti kao zločince zbog pojedinog zlodjela, kakve god da je vrste, bilo čak dokazano, ili nedokazano.

Ako Starčević upućuje oštre kritike na račun nekog Židova, to se isključivo može promatrati, ne kao posljedicu antisemitizma koji bi on zastupao, pogotovo ne kao posljedicu sustavno izgrađenog antisemitskoga stava, nego isključivo kao kritiku pojedinca. Pokazuju to sve analize u glasilu ''Sloboda'', koje su se bavile tom problematikom. U konačnici potvrđuje to i činjenica da su Židovi i te kako podupirali ''Stranku prava'' Ante Starčevića, u čemu je on vidio jedan od bitnih izvora njezina jačanja.

Veliki su ljudi i umovi stalno pod povećalom javnosti, ali i različitih tumačenja, osporavanja, pohvala...

U raznim društvenim područjima, napose u politici, permanentno postoji stanoviti broj egzibicionista koji krajnje voluntarističkim pristupom, često u cilju vlastite samopromocije, pokušavaju profitirati na određenim povijesnim ličnostima. Što je taj netko poznatiji, smatraju, oni će se lakše vinuti u visine. Nije Ante Starčević jedini, a niti zadnji koji je prolazio kroz stanovitu ''antisemitsku fazu''.

Zadnjih godina, na primjer, stalno je na udaru raznih centara jedan od najvećih, Martin Heidegger, filozof čiji je utjecaj ogroman, praktički je nemoguće napisati povijest intelektualnog razvoja 20. stoljeća bez odavanja priznanja Heideggerovom ogromnom utjecaju.

Kao da je znao kroz što će proći njegova neprocjenjiva ostavština, pokojni je Heidegger pred kraj života uredničku odgovornost nadzora i objavljivanja svojih rukopisa povjerio bliskim prijateljima i rodbini, konkretno nakon njegove smrti 1976. godine njegov sin Hermann preuzima glavnu odgovornost za nadzor i objavljivanje očevih rukopisa, naročito za čuveni ''Gesamtausgabe'', odnosno, izdanje sabranih djela, u izdanju frankfurtskog izdavača Vittoria Klostermanna.

Prva optužba ticala se zapravo upravo Hermanna, naime lijevi politički krugovi optužili su ga kako, osim što pokušava ''oprati'' očevo djelo, da ''kontinuirano održava veze s politički diskutabilnim, ekstremno desničarskim političkim krugovima''. Ulje na vatru doliveno je 2014. godine nakon objave Heideggerovih ''Crnih bilježnica''. Buknula je tada kontroverzna rasprava u vezi sa filozofovim antisemitizmom. Hermann je, kako bi smirio tenzije, dao intervju za ''Sezession'', izdanje Nove desnice (njem. Neue Rechte).

Nešto ranije, zbog brojnih veza s različitim anti imigrantskim grupama poput njemačkog IBD-a i desne frakcije ''Alternative za Njemačku'' (AfD), pod nazivom Der Flügel (Krilo), ovaj magazin je Ured za zaštitu Ustava (BfV) 2019. godine službeno stavio pod nadzor. Usput, izdavač časopisa Sezession, Institut za državnu politiku sa sjedištem u Saskoj - Anhaltu, djeluje kao neformalni trust mozgova desnog AfD-a.

No, Heidegger je govorio i o svjetskom židovstvu?

U tom inverjuu Hermann Heidegger doslovce je kazao: ''Moj otac je bio kritičan prema svjetskom židovstvu (njem. Weltjudentum), ali nije bio antisemit. Nakon Auschwitza je postalo nemoguće napraviti razliku između ta dva pojma, iako svi koji su živjeli tokom 1930-tih godina mogu lako razumjeti tu razliku''. Dakle, Hermann pokušava napraviti razliku između svjetskog židovstva kao takvog i klasičnog antisemitizma. No, kritičari to baš i nisu htjeli razumjeti.

Predbacuju mu kako čak i izraz ''svjetsko židovstvo'' sam po sebi ima leksičko uporište u nacističkom rasnom razmišljanju, kao da leksičko uporište samo po sebi može biti podloga za bilo što. Naravno, išlo se i korak dalje, u igru je ubačen i Hitler, naveli su kako je taj izraz on često koristio u svojoj knjizi ''Moja borba'' i u drugim djelima.

Uglavnom, kritičari permanentno godinama predbacuju urednicima, najviše sinu Hermannu, da putem uredničke odgovornosti i nadzora nad objavljivanjem rukopisa, izbacivanjem spornih stavova iz filozofovih djela nastoje ista ''očistiti'' od spornih stavova. Smatraju da ''kontroverze'' koje su pratile izdanja Heideggerovih djela nisu samo povremeni i razumljivi urednički lapsusi, već smišljena politika suštinskog uredničkog čišćenja, strategija koja za cilj ima sistematsko i namjerno izbacivanje Heideggerovih pronacisičkih osjećaja i uvjerenja.

Crvena krpa lijevim kritičarima također je činjenica kako posljednjih godina Heideggerova misao nailazi na odobravanje zagovornika transatlantske ''Nove desnice'', poput, recimo, Aleksandra Dugina iz Rusije, Alaina de Benoista iz Francuske, Björna Höckea iz AfD-a, te nekadašnjeg Trumpovog savjetnika Stevea Bannona.

A sve zajedno utemeljeno je otprilike onoliko koliko je utemeljena i konstatacija Barbira iz Splita, da je Ante Starčević bio nacionalist i antisemit.