Govorite o Ovčari, da se ne zaboravi, da se ne ponovi: Hrvatska je te godine zadrhtala od tri riječi

Kobna trijaža

Nakon sloma obrane Vukovara, 20. studenog 1991. godine, u Vukovarskoj bolnici srpske vojne snage, grubo prekršivši sve odredbe Ženevske konvencije, izvršile su tzv. trijažu, te između 250 i 270 ranjenika, medicinskog osoblja, civila i branitelja iz vukovarske bolnice deportirale na farmu Ovčara, otprilike pet kilometara južno od grada.

Obljetnica otkrića masovne grobnice na Ovčari: Gdje je druga grobnica? Savjest još nikome nije proradila!

Tamo su ih pripadnici JNA i različitih paravojnih formacija potpomognutih lokalnim četnicima tukli i mučili satima, te naposljetku, žrtve u skupinama do 30 osoba odvodili do udaljene lokacije za smaknuća, između Ovčare i Grabova, gdje su ih strijeljali, a njihova tijela zakopali u masovnoj grobnici. Iako se službeno navodi kako su strijeljanja započela u 21 sat, veći dio svjedoka i izvršitelja u svojim iskazima navodi kako su egzekucije započele već oko 18 sati te su se nastavile do jedan sat iza ponoći, sljedećeg dana.

Strašna istina izlazi na vidjelo

Nakon posljednje razmjene zarobljenika u Nemetinu 14. kolovoza 1992. godine te izlaskom iz zarobljeništva, među ostalima i branitelja koji je svoj život spasio bijegom s kamiona kojim je vožen na egzekuciju, prvi put je potvrđena sumnja o strašnom ratnom zločinu. Toga je dana Zdenko Novak, preživjeli svjedok masakra, obiteljima koje su među razmijenjenima uzalud tražile svoje najmilije, kroz suze rekao :"Nema ih više". Istina o strašnom, nezamislivom zločinu, počela je izlaziti na vidjelo.

Dana 22. listopada 1992., Tadeusz Mazowiecki, posebni izaslanik Komisije za ljudska prava Ujedinjenih naroda, objavio je u svom izvješću da je pronađeno točno mjesto masovne grobnice na Ovčari.

FOTO: Privatna arhiva

Srpska strana to je oštro osporila, a dr. Miodrag Višić, predsjednik tzv. Izvršnog savjeta općine Vukovar u okupiranom Vukovaru, izjavio je kako kategorički odbija tu izjavu Mazowieckog, te da je na Ovčari bio vojni sabirni centar iz kojeg su preživjeli Vukovarci po vlastitoj želji upućivani u Hrvatsku ili Srbiju. Također je izjavio kako u Vukovaru genocid nisu izvršili Srbi nego ustaše. I u ostalim srpskim medijima u to vrijeme pojavile su se slične vijesti, uz tvrdnju kako je na Ovčari u jame isključivo zatrpavana uginula stoka prikupljena u nakon epidemiološke asanacije terena, rugajući se pri tome, da su elitne snage UNPROFOR-a čuvale 30 tisuća životinjskih lešina.

U prosincu 1992. te ožujku 1993. dr. Clyde Snow i njegov tim rade prva probna istraživanja grobnice, no ekshumacija posmrtnih ostataka žrtava pokolja tada nije bila moguća zbog srpske okupacije tog područja, pa su snage UNPROFOR-a godinama do reintegracije čuvale mjesto masovne grobnice, kako bi spriječile uklanjanje dokaza o ovom zločinu.

FOTO: Privatna arhiva

Dana 31. kolovoza 1996. godine ekshumacija osoba zločinački pobijenih na Ovčari napokon je započela i trajala je sve do listopada iste godine.

Bolna statistika

Tijekom četrdeset dana ekshumirano je 200 tijela, a ako bi netko analizirao podatke osoba mučki pobijenih na stratištu na Ovčari, uočio bi kako su među pronađenim i ekshumiranim žrtvama, među njih dvjesto, dvije žene (Ružica Markobašić koja je bila u petom mjesecu trudnoće i Janja Pothorski), tri dječaka mlađa od 18 godina (Igor Kačić, Tomislav Baumgertner i Dragutin Balog), od kojih su sva trojica imali sestre, a čak dvojica su imala sestru blizankinju (Igor Kačić i Tomislav Baumgertner), tri oca sa sinovima (Josip i Dragutin Balog, Andrija i Zoran Međeši, Karlo i Željko Rohaček), dva rođena brata (Tomislav i Vladimir Kolak) itd. Najmlađa identificirana žrtva bio je Igor Kačić rođen 1975., a najstarija Dragutin Bosanac rođen 1919. godine.

FOTO: Privatna arhiva

Do srpnja 2006. godine identificirane su 194 osobe, ubijene u dobi od 16 do 77 godina. 60-ak osoba se još smatra nestalima, ali je njihova sudbina izvjesna.

FOTO: Privatna arhiva

Mnoge obitelji i dalje traže svoje najmilije koji su, prema iskazima svjedoka, na egzekuciju pojedinačno izvođeni iz hangara ili su se, kako je nesumnjivo utvrđeno, nalazili u posljednjoj grupi od deset do petnaest zarobljenika koja je ostala u hangaru, kada su svi ostali već bili pobijeni.

Ubijali su ih 'drugari'

Dana 15. studenoga 2005., u Beogradu, na suđenju za ratni zločin na Ovčari, jedan od optuženika za taj strašni zločin, Ivica Husnik, koji je u to vrijeme promijenio ime u Ivan Atanasijević, da bi danas ponovo "nosio" ono prvo, izjavit će kako je po povratku "s  rupe"  gdje je prisustvovao strijeljanju prethodne grupe zatvorenika, u hangaru vidio posljednjih desetak zarobljenika koji su ostavljeni za kraj. Izjavit će da je tu vidio i ljude s kojima je bio "dobar drugar". Među tima s kojima je bio "dobar drugar", a koji se još uvijek vode među nestalima su i Drago Križan, Milan Grejza, Damjan Samardžić i njegov posinak Zorislav Gašpar, Tomislav Lojdl čije se ime ne nalazi ni na jednom popisu, Ante Bodrožić, Zvonimir Ćaleta, otac i sin Ivan i Zvonko Vulić itd.

FOTO: Privatna arhiva

Pretpostavlja se kako su ti zarobljenici, nakon što su mučeni, zlostavljani i ubijeni, zakopani u kanal pored hangara. Njihova tijela su nakon nekog vremena iz tog kanala izvađena i premještena na drugu lokaciju. Posmrtni ostaci spomenutih iz te grupe, iako se za njima intenzivno traga, još uvijek nisu pronađeni.

Osuđeni i oslobođeni

Prema izvješću Centra za mir, nenasilje i ljudska prava Osijek, za zločin počinjen 20./21. studenoga 1991. godine do danas su pravomoćno osuđeni okrivljenici:

Miroljub Vujović, Stanko Vujanović, Predrag Milojević – 20 godina

Damir Sireta, Ivan Atanasijević – 15 godina

Nada Kalaba – 11 godina

Miroslav Đanković, Saša Radak, Goran Mugoša – pet godina

Milan Bulić – dvije godine

JEDAN OD NAJSTRAŠNIJIH ZLOČINA OVČARE Ovo je priča o Ružici Markobašić, ženi koja je nemilosrdno smaknuta u šestom mjesecu trudnoće

Pravomoćno su oslobođeni optužbe okrivljenici:

Jovica Perić, Milan Vojnović, Milan Lančužanin, Predrag Dragović, Marko Ljuboja, Vujo Zlatar, Milorad Pejić, Predrag Mađarac i Slobodan Katić.

Iako su od ovog strašnog zločina prošla trideset i dvije godine, za mnogobrojne obitelji, osobito one koje još uvijek tragaju za posmrtnim ostacima svojih najmilijih, patnja je potpuno ista kao da se pokolj na Ovčari dogodio jučer, a ogorčenje zbog neprocesuiranja brojnih nalogodavaca i izvršitelja, još i veće. Sve gore navedene činjenice danas su poznate i svima dostupne, no neophodno ih je ponavljati, ako ne češće, barem svake godine u ovo vrijeme. Jer ono o čemu se ne govori, zaboravit će se. I ponoviti.