Gospodo susjedi, Hrvatska nikada nije i neće zaboraviti tko je bio agresor, a tko žrtva

Ta vijest stigla je u vrijeme dok Hrvatska još uvijek traga za nepoznatom sudbinom 1439 osoba te mjesto ukopa posmrtnih ostataka 399 smrtno stradalih osoba, što ukupno čini 1838 neriješenih slučajeva iz Domovinskog rata.

Samo nekoliko dana nakon vijesti o podizanju optužnica, srpski predsjednik Aleksandar Vučić dao je još jednu šokantnu izjavu. Odgovarajući na pitanja novinara boji li se i sam podizanja optužnice zbog svog javnosti itekako poznatog govora u Glini 1995., u kojem je između ostalog izjavio i da će ''za jednog ubijenog Srbina, ubiti 100 muslimana'', ali i da ''nikada Srpska Krajina, nikada Glina neće biti hrvatska! Nikada Banija neće nazad u Hrvatsku!'', žestoko je tvrdio tada Vučić, a u svojoj maniri nedavno je odgovorio kako ''1995. nisu Srbi ubijali Hrvate, već Hrvati Srbe. Nisu Srbi protjerali Hrvate iz Gline, nego obrnuto''.

Tko je onda ubijao Hrvate u Vukovaru, Lovasu, Škabrnji, ali i Glini na početku rata...?

Nakon ove izjave, nameće se pitanje tko je onda ubijao Hrvate u Vukovaru, Lovasu, Škabrnji, ali i Glini na početku rata...?

Ta izjava dolazi u trenutku kada Pantovčak i Banski dvori nikako ne mogu sjesti za isti stol, ali ipak je udružila i predsjednika Zorana Milanovića i premjera Andreja Plenkovića i vladajuće i oporbu, a hrvatska politička scena zajednički je jasno pokazala da čak i pod cijenu ulaska Srbije u Europsku uniju neće odustati od zaštite digniteta Domovinskog rata.

Jer Domovinski rat, a posebice vojno-redarstvene operacije Bljesak i Oluja, međunarodno su priznate kao obrambene akcije u cilju oslobađanja međunarodno priznatog teritorija suverene i samostalne države. Dok Srbija, iz sebi itekako poznatih razloga, pokušava u vlastitoj javnosti i dalje promovirati mit o Bljesku i Oluji kao ratnom zločinu, te iste vojno-redarstvene operacije izučavaju se na najprestižnijim vojnim učilištima kao primjeri najboljih taktičko-vojnih operacija provedenih nakon Drugog svjetskog rata. Zapovjednici upravo tih vojnih operacija na međunarodnim sudovima oslobođeni su svih sumnja o udruženom ratnom zločinu ili na provedbi ratnog zločina.

Međutim, srpska politika i dalje nastoji nametnuti univerzalnu pravdu u kojoj si daje za pravo jurisdikcije nad eventualnim zločinima počinjenim u susjednim državama, iako takve zakonske okvire ne prizna niti jedna država nad kojem Srbija pokušava nametnuti jurisdikciju.

Agresor pokušava dijeliti pravdu!

Ponovno agresor pokušava dijeliti pravdu!

Predsjednik Milanović izrekao je jednu veliku istinu, a to je da optužnice za ratni zločin uvijek imaju određenu političku konotaciju.

Stoga se valja pitati jesu li u Hrvatskoj određeni politički akteri možda ipak znali za podizanje optužnica protiv hrvatskih časnika i prije nego su one podignute?

Sjećamo se svih govora u Hrvatskom saboru tadašnje zastupnice SDSS-a, a danas potpredsjednice Vlade, Anje Šimprage o ''sjećanju jedne djevojčice iz kolone'' u srpnju 2020. Upravo one kolone za koju sada Srbija podiže optužnicu za ratne zločine, a Milorad Pupovac izjavljuje da se ''Hrvatska ne treba junačiti u ovim stvarima'', te da postoje mnogi dokazi i arhivska građa o počinjenju ratnog zločina.

Kada se već spominje arhivska građa i dokazi treba se postaviti i pitanje kada će Beograd predati hrvatskoj dokumente iz npr. vukovarske bolnice koje i dan danas skrivaju?

Pompozno je bio najavljen posjet Aleksandra Vučića Kolindi Grabar-Kitarović u veljači 2018. kada je Vučić ''poslao hrvatskoj javnosti poruku dobre volje'' predavši ''tri papira dokumentacije'' odnesene u Srbiju tijekom Oluje. Obećao je tada kako će Hrvatskoj vratiti još dokumenata.

Međutim, Hrvatska to obećanje još uvijek čeka.

Srbija u 'maniri pravednika'!

Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti (HAZU) u svom dokumentu o uvjetima Srbiji, BiH i Crnoj Gori za ulazak u EU, a s kojim su upoznati i Milanović i Plenković i predsjednik Sabora Gordan Jandroković, između ostalog naveo i da:  ''Srbija treba vratiti dokumentaciju odnesenu iz Vukovarske bolnice, otkriti sva mjesta pogubljenja Hrvata za vrijeme agresije na Hrvatsku te imena ubijenih, uz omogućavanje njihova dostojnog ukopa''.

A zatim se, nimalo čudno, javila Srpska akademija znanosti i umjetnosti (SANU) nazvavši dokument HAZU-a ''huškački politički pamflet''. Ista ona akademija koja je 1986. obavila Memorandum SANU čime je opravdala buduću velikosrpsku agresiju na Hrvatsku, Bosnu i Hercegovinu, Sloveniju, Kosovo, jer ''di živi jedan Srbin to je Srbija''... Ista ona akademija koja je podržala 'Zakon o srpskom kulturnom nasleđu'' donesen u Srbiji potkraj prošle godine. Njegovo donošenje ne bi bilo vrijedno spomena kada ne bi u čl. 23. st. 4. tvrdili kako srpsko kulturno naslijeđe, između ostalog, čine i: ''izdanja dubrovačke književnosti, koja pripadaju i srpskoj i hrvatskoj kulturi, zaključno s 1867. godinom''.

Srbija ponovno pokušava izvrnuti uloge agresora i žrtve, te svijetu sebe prikazati kao onoga koji trpi, krivotvoreći povijest ponovno stvarajući neprijatelja. 

Tako ovih dana u maniri velikih pravednika i Vučić i njegova premijerka Ana Brnabić u svakom trenutku ističu imena stradalnika iz kolone izbjeglica na Petrovačkoj cesti kod Bosanskog Petrovca i u mjestu Svodna kod Novog Grada, pridobivajući tako jeftine političke poene svojih podupiratelja u Srbiji.

Ali gospodo susjedi, Hrvatska nikada nije i neće zaboraviti imena svih stradalnika Domovinskog rata bez obzira na nacionalnost žrtava, nikada nije i neće zaboraviti tko je bio agresor, a tko branitelj, nikada nije i neće zaboraviti tko je iseljavao, a tko provodio politiku inkluzivnosti, nikada nije i neće zaboraviti tko je osuđen za agresiju i ratni zločin, a tko je oslobođen svih sumnji.