Gospodarstvo je preozbiljan posao za političare, politika mora otići

U danu kada Vlada RH predlaže novi program privlačenja stranih investicija putem medijacije počasnih konzula, valja se zapitati kakvu sliku o stranim investicijama šalje ova zemlja u posljednjih tri godine, poglavito u svijet, te jesu li politička privlačenja ono što je nama potrebno?

Kako je nešto trulo u investicijskoj klimi Hrvatske prepoznao je i američki veleposlanik Kenneth Marten koji je u razgovoru za Mediaservis posebno apostrofirao investicije kao problem koji Hrvatska dugoročno mora riješiti. Nesigurnost stranih investicija, rekao je, posebno je vidljiva glede naftne industrije i pritiska ministarstva gospodarstva i sindikata na mađarskog investitora, MOL, u Hrvatsku.  

Podsjetimo, prije nekoliko je dana iz mađarske kompanije predložen sporazum sa Vladom oko porezne i trošarinske politike kao temelj nastavka modernizacije rafinerije u Rijeci. Istodobno je izvršni direktor rafinerije Bengt Viktor Oldsberg problematizirao neracionalnosti u rafineriji. Izazvalo je to veliku histeriju u redovima vladajućih i u redovima sindikata INAŠ koji poručuje kako rezanje troškova može dovesti samo do incidenata.

Elementarno nerazumijevanje tržišne ekonomije pri tome je došlo do izražaja, rekao je u razgovoru za portal Direktno voditelj Foreign Investor Councila dr. Ante Babić te dodao kako „svaki poslodavac gleda na smanjenje troškova kao svoj trajni zadatak kako bi se održao u poslu. Njemu je svejedno radi li se o smanjenju troškova radnika ili troškova koji nastaju u proizvodnji starijom tehnologijom.“ Koliko god to brutalno zvučalo „ukoliko se ne bi  smanjivali troškovi kompanije ona bi srednjeročno i dugoročno zaostajala za konkurencijom te bi umjesto smanjenja troškova došlo do prekida poslovanja i otpuštanja sviju djelatnika.“ naglasio je Babić.

Posao  je investitora, dakle, uključujući i stranih, uvijek pronalaziti načine ostvarivanja dobiti kako bi ublažili rizik onih koji im daju novac (dioničara) za takvo poduzimanje. Pri tome uvijek traže dugoročne dogovore o nepromijenjenim poreznim stopama kako bi barem u neindustrijskom dijelu smanjili rizike. S druge pak strane, institucionalni i izvaninstitucionalni pritisci na industriju u posljednjih su dva i pol desetljeća, u mandatu ove vlasti doživjeli svoj vrhunac. Apsurdna pravna nesigurnost koju stvara regulator, kroz česte promjene pravila „igre“, prije su pravilo nego li izuzetak. Intervencije države u tržište zadiranjem u cijenu proizvoda putem prevelikih poreznih presija i izvan poreznih nameta postale su opće mjesto razgovora o investicijama.

Odgovor na pitanje zbog čega politika ove zemlje gotovo uvijek igra aktivnu ulogu u gospodarskim procesima svrstavajući se na stranu onemogućavanja investicija, vjerojatno je jasan i pticama na grani. Kroz parazitiranje na grbači investitora politička nomenklatura pokušava zadržati u prošlosti stečenu moć putem zadržavanja svojih klijenata i stranačkih vojnika zaposlenih na javnome novcu.

Osviještavnje činjenice kako gospodarska djelatnost nikada, a pogotovo na tržištu, nije „zero sum game“ te kako se svi u poslovnom procesu, investitori, dioničari i djelatnici nalaze na istom poslu, stvaranju dodane vrijednosti, temeljni je zadatak ove hrvatske generacije. Kada bi, naime, gospodarstvo bilo „zero sum game“, kako to shvaća politička nomenklatura i sindikalna elita ove zemlje, ne bismo morali ništa poduzimati, dovoljna bi bila preraspodjela postojećih bogatstava, a mi bismo vjerojatno bili na gospodarskoj razini onih sedam hrvatskih plemena koja su onomad došla na ove prostore.

Jedino što bi bilo prihvatljivo na današnjem predstavljanju politike privlačenja investicija bilo bi konačno obećanje emigracije politike iz gospodarstva te obećanje smanjenja poreza i namete na razinu koja može financirati državu kao arbitra umjesto države kao tutora. Gospodarski rast preozbiljan je posao da bi se njime politika bavila, a ponavljanje sličnih aktivnosti, a očekivanje raznorodnih rezultata jedna je od definicija ludosti.