Gospodari života i smrti na Veleprometu: Spasiti ili ubiti, bila je njihova slobodna volja

Možda ste ga krivo pogledali, možda ste mu prigovorili što je vozilom stao na travnjak ispred vaše kuće, možda ste došli na njegovo radno mjesto, možda je vaša djevojka baš ona u koju je on bio zaljubljen, možda se zbog vas nekada osjećao loše, nesretan ili ponižen. A možda ništa od navedenoga. Zamislite da su okolnosti zlu u nekom čovjeku dale mogućnost da vam se osveti onako kako je normalnom ljudskom umu teško i zamisliti. Da vas siječe cirkularom, ubada bajunetom, kolje nožem. Da vam metak izgleda kao milost.

Zamislite potom, studeni 1991. godine, zamislite prljave, smrdljive i zabrađene četnike među kojima se nalaze neki od gore navedenih. Onih koji vas poznaju, prepoznaju i da oni, jednom riječju ili podignutim prstom odlučuju o vašem  životu ili životu vašega sina, oca, brata. Da oni imaju moć odvesti vašu sestru, kćer ili suprugu i iživljavati se na njoj na najgori mogući način. Bilo je, naravno, i onih kojima je jedini razlog za zločine koje su počinili to što je netko bio nesrbin ili čak i Srbin lojalan Domovini, bilo je ološi i klateži koja se dovukla preko granice, takvih od kojih se čovjek, čak i neprijatelj, ograđuje, jer svatko iole normalan zna kako je teško jurišati prema onome što nije tvoje, osim ako ti u mislima nije pljačka, silovanje i ubojstva.

"Četnici su stajali u skupinama, a u rijetko kojoj nije boca s rakijom išla od ruke do ruke. Svaki od njih je poduže natezao i predavao onome do sebe. I sve tako u krug. Oči su im već bile zakrvavljene, djelovali su prljavo, zaudarali su na jeftinu rakiju, ustajali zadah nikotina i smrad kvarnih zuba. Cijelo vrijeme su nešto vikali, psovali, stalno su nekoga tražili, prilazili pojedinima iz poredane skupine, pa prepoznavši nekoga, prijeteći govorili: - A tu si ptičice, majku li ti je*em ustašku!" (preživjeli s Veleprometa, Miljenko Miljković – Vukovarski deveti krug)

Jedan od tek 35 preživjelih zarobljenika zloglasne stolarije, ispričat će kako su ih tamo bile nagurane stotine.

"Stajali smo stisnuti jedno uz drugo, no kako je prolazilo vrijeme i kako su ih kao stoku iz tora izvlačili i ubijali, prostor se praznio, da bi ponovo dovodili nove „odabrane“. Jedan od posebnih krvoloka koje pamtim bivši je zaposlenik 'Željezara', tada mlad čovjek koji nas je neumorno batinao. U jednom sam mu trenutku poželio reći: 'Odmori malo' – taj nas je mlatio dan-noć. Danas bezbrižno živi u Novom Sadu."

Međutim, još strašnija su sjećanja na gospodare života i smrti, one koji su imali moć nekoga spasiti ili ubiti. Sjetit će se tako čovjeka koji mu je prišao i upitao ga što radi tu, ima li nekoga tko može potvrditi kako on nije 'okrvavio ruke'. Svjedok se sjetio poznanika koji je njemu dolazio po hranu, kojemu je tri dana prije okupacije grada dao punu vrećicu makarona, a kojega je vidio na dvorištu Veleprometa presvučenog u uniformu na kojoj je pisalo 'SAO krajina'. Međutim, taj poznanik je odbio posvjedočiti za njega, pa je svjedok ostao u Stolariji i nazočio mučenju i ubojstvima svojih sugrađana. Zanimljivo je spomenuti kako je presvučeni 'poznanik' tijekom okupacije, ali i nakon reintegracije, bio ugledni kulturni radnik, danas pokojni, a po kojem se danas zove nagrada za doprinose u kulturi. S druge strane, osoba koja je svjedoku željela pomoći, dok je intervenirala za njega, mladiću od kojih 18 godina trpala je u usta metke da ih guta.

Neki od viđenih na Veleprometu nakon sloma obrane grada, nakon reintegracije bili su pomoćnici ministra, vijećnici u gradskom vijeću, suci porotnici itd. Nitko od njih ništa nije vidio ni čuo, a nakon abolicije, nikakvih prepreka njihovom građanskom životu i sudjelovanju u vlasti nije bilo.

Logor 'Velepromet' najveći je logor u ovome dijelu Europe nakon Drugog svjetskog rata. U dvorištu vukovarske tvrtke Velepromet u gradskoj četvrti Sajmište, bivša JNA i srpske paravojne postrojbe još su sredinom rujna 1991., osnovale tzv. 'prihvatni centar' koji se sastojao od zidanih zgrada i sedam  limenki u nizu, plus dvije izdvojene. Kroz njega je od rujna 1991, godine do ožujka 1992. godine prošlo desetak tisuća osoba, muškaraca, žena i djece, a prema popisu Udruge logoraša srpskih koncentracijskih logora, oko 700 ih se vodi kao ubijeno ili nestalo. Zavjet šutnje, nedostupnost zločinaca, skrivanje i premještanje grobnica, kao i humana sanacija istih, neki su od razloga zbog kojih ni danas ne postoji jedinstvena baza podataka, kako bi se utvrdio točan broj osoba ubijenih baš na Veleprometu, no činjenica je da su većina njih na tome mjestu straha i smrti viđeni posljednji put.

Gotovo nevjerojatan je podatak da nakon 28 godina, za zločine počinjene na Veleprometu nitko od direktno odgovornih nije osuđen, dio ih je umro, veliki broj postupaka pred sudovima u Hrvatskoj proveden je u odsutnosti počinitelja koji su i danas nedostupni hrvatskom pravosuđu, a u niz predmeta suđenja su u tijeku ili još nisu ni počela. Jednako tako, veliki broj žrtava koje su preživjele mučenje na 'Veleprometu' je preminuo, a dio preživjelih, ogorčeni su dosadašnjom praksom i više ne žele opetovano davati iskaze. Također, činjenica je i kako žrtve navedene u postojećim optužnicama nisu sve žrtve koje su odvedene s 'Veleprometa' i koje se do danas vode kao nestale, jer sudbine mnogih žrtava, koje su do brutalnog odvođenja i razdvajanja od članova obitelji s kojima su bile na 'Veleprometu', do danas nisu razriješene.

Posebno rastužuje to što sve ove godine, pa tako i danas, u prostoru u kojem su naši brojni sugrađani izgubili život, bili mučeni, a žene brutalno silovane, još uvijek radi trgovačko poduzeće kao i prije rata, skladišti se voće, povrće... U prostorijama zloglasne stolarije nabacane su stare police za čips i stvari koje se ne koriste. U upravi Veleprometa suglasni su za dogovor s državom, jer isto nije pod ingerencijom grada. Navodno, pregovaralo se u nekoliko navrata, ali sada je sve ponovo stalo. Do koga je?