Gospodare smo otjerali, ostali su samo kmetovi i njihovi goniči

Kmet na nepravdu sastavlja popis argumenata iz kojih se jasno vidi struktura te nepravde, kako je ona nastala i tko je za nju odgovoran. Kmet skuplja argumente, s njima maše okolo, svima ih pokazuje jer očekuje da će ih gospodar razmotriti i u svojoj pravednosti ispraviti nepravdu učinjenu tom njegovom kmetu. Lijepo se to vidi iz velike većine postova u kojima se uporno razotkrivaju sve te bezbrojne nepravde. Svi ti postovi su u stvari svojevrsne optužnice s kojima oni koji ih pišu pokušavaju isprovocirati proces za ispravljanje te nepravde. Piše se, razotkriva se, optužuje se i čeka se kako će nekakvi pravedni gospodar sve te nepravde, slijedom tih činjenica, ispraviti.

Slobodan čovjek ne razmišlja tako. On ne piše, on ne govori o nepravdi. Slobodan čovjek uzima pravdu u svoje ruke. Slobodan čovjek se obračunava s onim tko mu nanosi nepravdu. Zato u Hrvatskoj nema demonstracija kakve možemo vidjeti u drugim europskim zemljama. Samo su u Hrvatskoj prosvjedi 'mirni i dostojanstveni'. Toliko mirni da u njima nema ničega što ima veze s ljudskim dostojanstvom pa vam dođe muka od takve nacionalne pasivnosti i gluposti, a u konačnici pravog robovskog mazohizma.

U Hrvatskoj žive bivši robovi i bivši goniči robova. Gospodara smo otjerali prije dvadeset godina kada se dogodila pobuna robova. Danas Hrvatskom uglavnom upravljaju ti bivši goniči robova koji su i sami bili robovi, ali oni naraštajima žive udoban život kao nagradu za to što su radili. I to je njihov način postojanja.
Između robova i goniča robova postoji nepremostiv jaz nepovjerenja, opterećen teškim zlodjelima. Goniči robova se boje osvete robova, a robovi se boje povratka na staro.

Vrijeme prolazi, zemlja polako tone u zaduženost jer traje jedan oblik građanskog rata između ta dva tabora. Rat je vrlo iscrpljujući, vodi se optužbama, etiketama, stigmatiziranjem, denunciranjem. Bivši goniči robova optužuju bivše robove da su ustaše jer je to bila teorija i model po kojemu su, za vrijeme posljednjega gazde, robovi bili robovi. Kod robova postoji smrtni strah od te optužbe jer je ostalo pamćenje teških posljedica od takve optužbe, a i danas se zbog te optužbe može ostati bez posla i sl.

Goniči robova denunciraju, lažno optužuju robove susjednim zemljama da prizivaju ideju protiv koje su se te zemlje borile u Drugom svjetskom ratu i to onda izaziva i njihovu osudu bivših robova u Hrvatskoj pa izaziva strah od povratka na staro, u ono potpuno ropstvo. Formalno su na izborima bivši robovi dobili većinu u parlamentu, ali su bivši goniči robova puno iskusniji u političkim lukavostima, koriste neslogu i strah robova pa im onemogućuju stvarno preuzimanje vlasti. Bivši robovi samo kmeče, jamraju, pravdaju se da nisu ustaše, dokazuju to ovim ili onim povijesnim i pravnim okolnostima, stalno se posipaju pepelom, ispričavaju, ograđuju od nečega što nisu bili, od nečega što je kao optužba fikcija, izmišljena u poslijeratnoj kuhinju goniča robova.

Vrijeme prolazi. U Hrvatskoj traje politički građanski rat, pokušaj gušenja pobune bivših robova i njihovo postepeno vraćanje u stare robovske okove i kmetski jaram. Svakom isprikom, svakim poklonom u raznim hramovima izmišljene i nametnute povijesne mitologije, bivši su robovi sve dalje od života slobodnih ljudi. Ukratko, baš kao uvijek i svugdje kroz povijest dok je svijeta i vijeka, u ovakvim situacijama robovi moraju 'dignuti ustanak', pobuniti se protiv svojih dojučerašnjih goniča robova, s njima konačno obračunati i ukloniti ih s pozicija upravljanja njihovom sudbinom, životom i slobodom. U protivnom će ponovo postati robovi. To se ne postiže razotkrivanjem očitih činjenica, šaptanjem o nepravdi, pisanjem bijesnih postova, mirnim i dostojanstvenim prosvjedima i čekanjem da netko drugi konačno nešto poduzme i riješi problem. Riječi moraju postati dijela. Istini za volju i ovo su samo riječi.