ANALIZA UOČI ZAGREBAČKIH IZBORA ZA GRADONAČELNIKA

Gordan Malić: U Zagrebu se natječu dva kandidata Ive Josipovića

Autor

gm

Istraživački novinar Gordan Malić otkriva manje poznate detalje o kandidatima za zagrebačkog gradonačelnika Miroslavu Škori (Domovinski pokret) i Tomislavu Tomaševiću (Možemo!) i interesnoj mreži koja stoji iza svakoga od njih.

26.05.2021. u 11:36
Ispiši članak

Njegov komentar objavljen na Facebooku objavljujemo u cijelosti.

Kada bih bio novinar, uoči lokalnih izbora u Zagrebu zanimala bi me sljedeća pitanja. Usput sam na njih i odgovorio...

- Rezultati zadnje predizborne ankete u Zagrebu govore o rejtingu od 62,9 posto za Tomaševića, a 20,5 za Škoru. Je li taj odnos realan?

Skeptičan sam prema radu agencije koja je provela to istraživanje. Riječ je o istoj agenciji koja u svibnju 2019., iz čista mira, bez ikakvog povoda, jednu nepolitičku osobu, popularnog pjevača koji se prestao baviti politikom i sagradio vinariju, uvrstila među predsjedničke kandidate u svojim rejting istraživanjima. I time mu dala uzlet. Američki predsjednik Franklin Roosevelt za takvu bi slučajnost kazao kako je moguća, ako se unaprijed dogovori. Vjerujem da Miroslav Škoro ne stoji naročito dobro, ali da ni Tomislav Tomašević nema tako suverenu prednost. Naime, trostruko jači rejting od Škorinog. Ostavio bih prostor raznim kalkulacijama oko toga, pa i onoj da takvi omjeri mogu uspavati jedan dio potencijalnih Tomaševićevih birača i navesti ih da ne izađu na izbore uvjereni u sigurnu pobjedu. Ono što ja primjećujem je vrlo široka mobilizacija desnih, konzervativnih birača oko kandidata Škore. Citirao bih bivšeg predsjednika Ivu Josipovića iz prvog kruga predsjedničkih izbora 2020.: "Miroslava Škoru ne treba podcijeniti."

- U čemu se dva kandidata za gradonačelnika bitno razlikuju?

Tomašević je kandidat opcija na ljevici koje zagovaraju tzv. plebiscitarnu demokraciju, veći utjecaj građana i njihovo suodlučivanje u sistemskim stvarima. Platforma Možemo upravljački je zamišljena kao tijelo koje kolektivno donosi odluke i u kojem svaki član vijeća ima pravo veta. To mi se ne čini praktičnim za donošenje svakodnevnih odluka u hrvatskoj metropoli. Ne mislim pri tome na tekuće ili beznačajne komunalne odluke, nego na dnevno bavljenje gradskim temama i politikama, pravnim i drugim problemima. Pri tome u njihovom programu stoji da će sve važne, pa i manje važne odluke donositi u dosluhu (dosluhu?!) s građanima i u skladu s voljom građana. A kako? Blic referendumima? Anketno? Ako nemaju hijerarhijski ustroj, čemu onda služi gradonačelnik? Kako misle upravljati gradom preko mjesnih vijeća? To nije uspjelo ni Sovjetima. I oni su u konačnici izabrali vođu kojeg je mogao zamjeniti samo drugi vođa. Mislim da je kolektivistički pristup dobar za one poslove i funkcije na kojima ne snosite realnu političku, financijsku, pa i kaznenu odgovornost zbog svojih propusta. Recimo u NGO sektoru. Ali kod upravljanja gradom i gradskom imovinom ja bih se dobro zamislio... Upravo to je ono što i neki lijevi analitičari, poput Slavoja Žižeka, zamjeraju Podemosu.

Ako je Tomašević ipak vođa, što u posljednje vrijeme pokazuje, onda to mijenja cijelu priču i egalitarni koncept s kojim će ta platforma vjerovatno dobiti izbore. Ali onda je u pitanju prevara birača. Možemo ne može biti ništa drugo osim Možemo. SDP već imamo i on propada.

- Miroslav Škoro?

On je kandidat oligarhije. Politički tajnik njegovog pokreta istovremeno je i glavni logističar, najveći financijer i tajkun. To nije projekt malog i srednjeg poduzetništva, nego krupnog i najvećeg. To što se Škoro stalno poziva na narod nije plebiscitarna demokracija, koju na desnici inače zagovara MOST, nego samo folklor. Domovinski pokret je organizacija s vertikalnim ustrojem i leadershipom. Ne samo da imaju jednog vođu, nego možda i dvojicu. Jer još uvijek nije posve jasno tko je najodgovorniji, onaj tko zavodi birače ili onaj iz Pevexa koji sve to plaća? Što se tiče SDP-a i HDZ-a, oni se, na žalost, sve više profiliraju u čiste organizacije (slobodno dodati epitet), a sve manje u političke stranke. Georg Lukacz je govorio da organizacija nije samo puka tehnička stvar, već i bitno duhovno pitanje revolucije, odnosno politike. Ta je dimenzija nestala u HDZ-i SDP-u, a zamjenio ju je čisti klijentelizam.

- Postoji li išta zajedničko kandidatima Škori i Tomaševiću?

Zajedničko im je to što jedan i drugi populistički zagovaraju izravnu demokraciju. Škoro se poziva na narod, a Tomašević na građane. Razlika je u tome što Tomašević to doista i misli. Koncept referendumske demokracije i otpor institucionalizmu u Hrvatskoj započeo je 2010., nakon korupcijskih skandala u vrhu HDZ-a i države, koji su doveli do rasta nepovjerenja u institucije. Žrtva tog vala bila je Jadranka Kosor, žena koja nije imala ništa s korupcijom, naprotiv, sama je pokrenula obračun s njom da bi opstala u HDZ-u. Iz tih su demonstracija nastali budući pokreti za direktnu demokraciju, Živi zid, Možemo, MOST i Narod. Zanimljivo da su u jednom trenutku svi imali relaciju s predsjednikom Ivom Josipovićem koji je radio na ustavnim reformama kako bi omogućio veći plebiscitarni utjecaj. Nevladine organizacije danas okupljene u platformi Možemo, u ono vrijeme su podupirale Josipovićevog prijatelja Josipa Kregara na lokalnim izborima u Zagrebu. Uvjet za to bio je odmicanje od Josipovićevog protukandidata na izborima, Milana Bandića koji im je dao krov nad glavom - "Kuću ljudskih prava" u Selskoj ulici. Poklonio im je veliku zgradu s desetak ureda. Bandića su se oportuno odrekli, a kako je već bio izbačen iz SDP-a, to i nije bio problem. Štoviše, odmah su ga, preko slučaja Varšavska, pretvorili u case study i na sukobu s njim dogurali do potpore raznih ino-zaklada, u konačnici i do preuzimanja grada.

Zauzvrat Josipović je 2010., nakon susreta s Georgeom Sorosem u Hrvatsku vratio zakladu Otvoreno društvo koje ih je nastavilo financirati. Soros tada za svog savjetnika uzima Tina Gazivodu, zaposlenika Centra za Mirovne studije. Sjedište mu je iz Selske preselio u Barcelonu, grad Podemosa, čiji su brend Tomašević i društvo preslikali na Zagreb. Doduše, slogan pokreta Barcelona en Comu preveli su u "Zagreb je naš" (umjesto Zagreb je zajednički). Ali ispostavilo se da i nisu puno pogriješili.

- A Josipović i Škoro? Kakve su tu relacije?

Znam da su surađivali dok je Škoro upravljao Orfejom i Croatia Recordsom, a Josipović HDS-ZAMPOM. Škoro je bio izabran i u HDS-ov odbor za zaštitu autorskih prava, u koji su birani samo Josipovićevi provjereni ljudi. Kasnije je došlo do malog razilaženja oko kontrole nad računovodstvom ZAMP-a, gdje je i Škoro imao neke ambicije, ali Josipovićev utjecaj je tu prevagnuo. Ostali su u dobrim odnosima. Od okorjelog desničara Škore nigdje nećete čuti kritiku Ive Josipovića, a s druge strane Josipović je dao podršku njegovoj predsjedničkoj kandidaturi i prije nego se Škoro formalno kandidirao. Čim se počelo spekulirati o Škorinoj kandidaturi Josipović je izjavio da su njegove šanse ozbiljne. I glazbenici mogu voditi državu, rekao je. Dakle, Tomašević i Škoro u politiku ulaze pod pokroviteljstvom Josipovića. A ja Josipovića pamtim samo po tome što me je danima nagovarao da se pridružim njemu, Ninoslavu Paviću i glavnom državnom odvjetniku Mladenu Bajiću u projektu uništenja HDZ-a. Sam Bog zna zašto mu je to bilo važno, ali da se od 2010. za to ozbiljno pripremao, jest. Kao i za uvođenje direktne demokracije u naše nestabilno političko podneblje koje je Matoš još prije 120 godina opisao sa "dva Hrvata, tri stranke". Dakle, u Zagrebu se za prevlast tuku Josipovićeve dvije opcije.

- Što će se onda događati s SDP-om i HDZ-om? Neki predviđaju širenje platforme Možemo na cijelu Hrvatsku?

"Možemo" nemre iz Zagreba jer su samo tu domaći. Njih je formirala desetogodišnja borba s Bandićem. Ona se doduše odvijala miroljubivo, izležavanjem na frekventnim gradskim trgovima i ulicama. Ali ljudi su njih upamtili, a druge nisu jer ih nije bilo. Osim toga aktivizam se rukovodi empatijom, a to je presudno na neposrednim izborima. Taj dojam da vas zanimaju problemi ljudi i da s njima suosjećate. A ne da im se uoči izbora pojavite pred vratima s paketom navodnih rješenja, koja su za mračne novce sastavili "stručni timovi". Potrebno je da provodite vrijeme s građanima, dosta vremena, pa ako vam neko rješenje padne napamet da ga zapišete, i tako to... To je razlog zašto je "Možemo" u Zagrebu pobjednik. Ili zašto u nekim gradovima pobjeđuju nezavisni kandidati. Ali to je tako na lokalnim razinama. Na nacionalnoj sceni i dalje pobjeđuju organizacije koje drže monopol na glavne ideologije i imaju infrastrukturu. "Možemo" je politički centar samo kad su u pitanju komunalne teme. Čim se makne od toga, on je radikalna ljevica i jedva prelazi izborni prag. Na tu ih čistinu u drugom krugu pokušava izvesti Škoro.

- Može li se o njima govoriti kao o agentima utjecaja na našem području, s obzirom na to da ih financiraju razne inozemne zaklade?

Može, ako je agent utjecaja i Stjepo Bartulica iz DP-a. On je član Opus Dei. Ne samo da je pod utjecajem jedne strane države, Vatikana, nego i njene tajne službe.

- Može li Možemo progutati SDP?

Ma kakvi.  "Možemo" će nakon izbora u Zagrebu i sondiranja stanja, kad vide u kakvu su kloaku upali, tražiti savjetodavnu, kadrovsku, organizacijsku i svaku drugu pomoć SDP-a. Što bi rekli naši susjedi, 'bataliće' natječaje. Mislim da će se na neki način fuzionirati. Možemo je pod Tomaševićem već revidirao neke svoje politike iz prethodnih lokalnih izbora, recimo prisustvo "rodnosti" u gotovo svemu. Od prometa do komunalnih djelatnosti. To su u imali u programu iz 2017., ali sada nemaju. Dakle, vremenom će postajati ono što je sam Tomašević. Više zeleni, a manje roza crveni. To bi SDP-u značilo puno, možda i veliki comeback, i moglo bi se usporediti s velikim rebrandingom stranke pod Ivicom Račanom, s početka '90-ih. Račan se tada, barem morfološki rastao s komunizmom. Promijenio je ime komunistima u Stranku demokratskih promjena, pa u Socijaldemokratsku partiju, a onda se fuzionirao sa strankom Tuđmanovog sina i otvorio prostor za politički rast. Vodstvo je zadržao za sebe. To možda neće biti moguće u današnjem SDP-u čija je glavna slabost upravo njegovo vodstvo.

Oni i dalje slijede Milanovića misleći da je njegova politika, politika umjerenog centra. Kao što vidite i u Zagrebu, gdje se natječu dvije radikalne opcije, na kraju će presuditi građanski, umjereni centar. U nedostatku pravih političkih predstavnika, centar danas zastupa Plenković. Ne toliko HDZ, pogotovo ne na lokalnim razinama. A ako je bauljanje od lijevog do desnog ruba neki centar, onda je Milanović ekstremni centar. Ili pijani centar.

 

U ZAGREBU SE NATJEČU DVA KANDIDATA IVE JOSIPOVIĆA Kada bih bio novinar, uoči lokalnih izbora u Zagrebu zanimala bi me...

Objavljuje Gordan MalićUtorak, 25. svibnja 2021.

 

Komentari

Pozivamo čitatelje/komentatore da u svojim komentarima njeguju civiliziranu raspravu. Portal Direktno ne može se smatrati odgovornim za komentare koji sadrže uvrede, klevete, govor mržnje, huškanje i/ili poziv na nasilje. Takvi komentari bit će obrisani, a u posebno ekstremnim slučajevima mogu biti i potpuno onemogućeni. Sporne komentare čitatelji mogu prijaviti na [email protected], uz priloženu poveznicu na pripadajući članak i navođenje autora i sadržaja spornoga komentara.