GORDAN MALIĆ Autor serije 'Predsjednik' odgovara na prve kritike, a evo što je poručio Ivančiću i Markovini

Malićev odgovor objavljen na njegovu Facebook profilu prenosimo u cijelosti.

"Kako se radi tabloid? Uzmeš muhu i pušeš joj u guzicu, dok je ne napušeš u slona. Tako je rađanje novinskog žutila opisao naš veliki urednik, prevodilac i pisac, Marko Grčić.

A kako postaješ tema u srpskim Novostima? Tako što ti duvaju neko vrijeme, dok te ne pretvore u ustašu. Eto, uglavnom u te svrhe služi ovaj nečitljivi bivši Feral, danas list srpske manjine u Hrvatskoj gdje pišu i Hrvati koji se bolje osjećaju kao Jugoslaveni. Taj kulturni epifenomen, Srbima jednako nevažan kao i Hrvatima, ima mizernu tiražu i politički utjecaj koji daleko nadmašuje onaj javni, ali to je druga priča...

Financira se iz proračuna, kao i HRT-ov serijal o prvom hrvatskom predsjedniku Franji Tuđmanu. Nemam ništa protiv toga da postoje neprofitni mediji. Zalažem se, doduše, kad ih već plaćamo, da nešto i sami prikupe od prodaje, tiraža, donacija, sponzorstava, kako se to već u svijetu radi. Ukratko, da nečim i vrate osim floskulama o slobodi govora i o ljudskim pravima s kojima su se srodili kao buha s psom. Ali, oni se oko toga ne trude. Davati im lovu isto je što i bacati je u bunar ili pokloniti štedljivoj upravi Uljanika. Ok, u pitanju su viši, manjinski interesi i nije moje da propitujem šta rade s lovom koju dobivaju.

Ipak nije mi svejedno kada takvi tipovi projekt o prvom hrvatskom predsjedniku, u koji sam utrošio više godina rada i kojeg je u prvoj epizodi pogledalo više od 270 tisuća ljudi, nazivaju 'državno sponzoriranom pizdarijom'!

Doslovno tako. Da stvar bude jasnija, Viktor Ivančić, nadrljao je svoje mišljenje o serijalu i prije nego je krenulo emitiranje, pretpostavljajući, valjda, da je svaki rad na Tuđmanu osim 'napuhivanja' u ustašu, pizdarija koju država ne bi trebala sponzorirati.

Radio sam s Viktorom u redakciji Ferala. Kao i uvijek, obilazio sam najgore budžake u ratnim zonama u potrazi za kriminalom, zločinima i zločincima, a na honorare čekao mjesecima. Neću razvlačiti žvaku o tome šta je sve bilo, tko je sve prijetio, s kim i čim sam imao posla na terenu, dok se on u redakciji igrao Proudohna, pobirao sve'cke nagrade i kućio se Sorosevom lovom. Dvadeset godina od tad ništa se nije promijenilo. S jednog budžeta, američkog, spao je na nešto manji srpsko-hrvatski. I to tako traje.

Zadržao je manjinski i lenjinistički kurs, a standardnim neprijateljima demokracije i manjina, nacionalistima, konzervativcima i Crkvi, pridružio zloglasni 'krupni kapital', od kojeg se u Sorosevo doba, doduše, moglo lijepo i moralno živjeti jer je imao plemenitu svrhu. Trošio se na njih.

Neko vrijeme izdržali su i pod Sanaderovim prijateljem Ninoslavom Pavićem. U izdavačku kuću EPH upali su u jeku korupcijskih afera koje se Pavić trudio zataškati, a mene zatekli na izlazu (oni unutra, a ja van). Naposljetku su njihove velike plaće, pa neizdržive Pavićeve i Sanaderove afere (koje sam opet otkrivao ja) postale prevelik teret za njihov imidž anarhista i heretika. Moralo se dalje, s dva tekstuljka protiv Sanadera kao dokaz da se Ivančić ipak nije prodao. S parabudžeta ravno na pravi budžet.

Pokojni Kuljiš genijalno je primijetio kako bi porezni obveznici jeftinije prošli da se, umjesto svih tih nepotrebnih izdataka, Ivančića uvede kao fiksni rashod svake vlade pod stavku 'Održavanje baštine i sloboda govora'. Jedna doživotna plaća i bok! Demokracijo mirno spavaj.

Da s Ivančićem ulazim u rasprave o novinarskim temama koje on, kao, meni otvara, smiješno je. Osim što ne zna, on uvijek konfabulira i k'o fol satirički impostira. Pa nisi siguran šali li se ili misli ozbiljno, ili je samo beznadan slučaj. Eto, nigdje nisam rekao da je pljačkaška privatizacija izmišljeni mit, i da me to nervira. U intervjuu koji navodi, rekao sam upravo suprotno, da kriminalna privatizacija nije nikakav lažni mit, i onda u kratkim crtama objasnio šta se događalo, o čemu sve Ivančić pojma nema jer sjedi na letećem ćilimu i kontemplira ponad kulturalne Jugoslavije: 'Ah, sve je gore i gore! Ustaše samo što nisu preuzele sve. Evo, mi smo zadnji bastion, a tu se moramo cjenkati oko budžeta...'.

I nije Tuđman nikog istjerao iz svoje kuće u Nazorovoj, bolan. Zadnji stanar prije Tuđmanovih bio je mons. Svetozar Rittig, a njega je deložirao Svevišnji. Ali kakve to veze ima? Što bi to trebalo dokazati? Zadnji koji može nešto nagađati o nekretninama je V. Ivančić...

Kao i svim fušerima u našem poslu njemu je sve jasno na prvi pogled. Nema potrebe da se trudi. Novinarstvo mu je na umjetnom disanju već 20 godina. Šara neke parole po vjetrenjačama, a one mu ne uzvraćaju jer nema zlog Tuđmana kojeg je u njegovoj diktaturi uspio pobijediti na njegovom sudu. I na njemu okrenuti pinku. Živi od stare slave i vječnih tema s lijeve margine. Već cijelo desetljeće izigrava anarhista na budžetu.

Jest, skoro su ga mobilizirali pod Tuđmanom u vrijeme kad sam se ja vraćao s ratišta kao dragovoljac, i od toga je napravio Grand Operu za inozemne mreže.

Ivančiću se pridružio i mostarski Zuroff

Uglavnom, volio bih da me više, barem on, ne spominje u kontekstu državnog novca, ali šta je tu je. Kako bi Kuljiš rekao - nezaobilazna stavka.
Ivančiću se u prozivkama pridružio i povjesničar Dragan Markovina, mostarski Zurrof, koji za sebe kaže da je Jugoslaven i da ga Hrvatska ne zanima, ali ga brinu neke pojave. Naprimjer, serijal o prvom hrvatskom predsjedniku. Markovina piše za Novosti i za portal Telegram posrnulog Kutlinog ortaka Ninoslava Pavića. Kako prigodno.

Kao i Ivančić i on konfabulira, dotjeruje moje izjave i laže. Smatra da sam pretjerao u tvrdnjama kako je Tuđman bio veliki državnik. Ali ja to nigdje nisam rekao. Da je državnik to je valjda nesumnjivo i dopušteno reći. Serijal nisam radio intervjuirajući ulizice i tuđmanovce, kako tvrdi Markovina. Ni Robin Harris, ni Ivo Banac, ni Darko Hudelist nisu tuđmanovci. Nije to ni američki veleposlanik Montgomery koji je Tuđmana rušio krajem '90-ih. Ni Banac ni Hudelist u serijalu ne veličaju Tuđmana, nego govore o njemu jer su relevantni. Prvi je njegov veliki oponent, naročito u vanjskoj politici, a Hudelist je Tuđmanov biograf. U idućim nastavcima govore i prvi Račanovi suradnici, Josip Leko i Radimir Čačić, pa Stipe Mesić, Stjepan Kljujić i Bakir Izetbegović. Govore, ali nisu pain in the ass.

Ili je pravi kritičar i neovisni istraživač samo onaj tko ponavlja da je Tuđman lopov, zločinac i diktator, a Hrvatska da je nastala u zločinu? Je li za to trebalo studirati povijest?

Meni je nevjerovatno da me socrealistom naziva mlatimudan iz Radničke fronte, koji Tuđmana smatra zločincem, a Tita ne. Broza koji je svoje konkurente fizički uklanjao tako da im se ne zna za grob, razdvajao im obitelji i selio ih po kazamatima, uspoređuje s Tuđmanom koji je nakon pokušaja prevrata svom najvećem oponentu, Stjepanu Mesiću, ponudio veleposlaničku funkciju: 'Oćeš Berlin, oćeš Pariz?'

Usred rata.

Po Markovini ja sam nehotično razotkrio pravo lice Tuđmanova režima objavljujući prizore s prosvjeda za Radio 101. On tvrdi da je taj prosvjed iz 1996. bio krunski dokaz općeg neraspoloženja i svojevrsni hrvatski ustanak protiv režima. A što ćemo onda s Tuđmanovom izbornom pobjedom koja je 1997. uslijedila u prvom krugu, s 61 posto osvojenih glasova? Gdje je u međuvremenu nestalo to neraspoloženje masa?

Koji je to narod birao Tuđmana?

Da bi išta razumio kao povjesničar, Markovina se prvo mora okaniti angažmana i foliranja po opskurnim crvenim katedrama gdje dečki slave metode iz Komunističkog manifesta, a cure, tek omirisale karanfil zla, veličaju nacionalizaciju. Tuđman je to učinio na vrijeme, i nešto je stigao popraviti...

Ivančić i Markovina mogu biti anarhisti i Jugoslaveni gdje god žele i koliko god im treba. Živjeli u blaženom sveznanju! Mogu se praviti važni i ugroženi na svim stranama. Hrvatska neka im bude druga, peta ili stota domovina. A neka od nje uzimaju kao da im je prva. Bujrum im.
Ali nije u redu da se žale na državu kad ja, kojemu je Hrvatska jedina domovina, za nju nešto radim po svom, makar to bio i serijal o predsjedniku koji je tu državu obranio i sačuvao", piše Gordan Malić.