NISU ZABORAVLJENI

Goran Haimburger - zvali su ga Apaš…

Autor

Tanja Belobrajdić

Daleke 1990. godine, grupa Daleka obala izdala je prvi album, a u gradu na istoku Hrvatske, na obali Dunava, jedan od njenih najvećih fanova, bio je mladić kojega su prijatelji zvali Apaš. I dok je u proljeće 1991. vukovarskom Mitnicom odjekivala "Roza", u grad se polako uvlačila avet rata.

03.04.2020. u 19:30
Ispiši članak

"Mnogi od nas tada još nisu ni čuli za Daleku obalu, slušali smo Prljavo kazalište i neke druge grupe, ali on nam je ubacio u uho bubu, pjesme koje su se vrtjele i vrtjele neprestano". 

Goran Haimburger, drugo dijete Ljubice rođ. Koradža i Jakoba Haimburgera, rođen je 10. listopada 1968. godine u Vukovaru. Budući da je između njega i starije sestre bilo čak 15 godina razlike, Goran je bio ljubimac u obitelji, njena "prva, prava, živa beba", kako ga je sestra Đurđica nazvala. Međusobno su bili iznimno bliski, posebno jer su rano ostali bez oca koji se utopio u Dunavu kada je Goran je imao tek desetak godina, pa je, budući da se sestra udala, Gorana odrastao uz samohranu majku.

Nakon završene osnovne škole u OŠ Vladimir Nazor na mjestu današnje Policijske postaje Vukovar, a potom, nakon dva razreda srednjeg usmjerenog obrazovanja, Goran je završio srednju građevinsku školu, te se po odsluženja vojnog roka u ondašnjoj JNA zaposlio u vukovarskom poduzeću "Komunalac", na gradskom groblju, kao zidar.

Goran se kroz cijelo djetinjstvo i mladost aktivno bavio nogometom koji je dugo igrao i za NK Vuteks iz Vukovara. Nadimak "Apaš" dobio je u ranoj mladosti, obitelj će to objasniti time da je kao dijete, u tada omiljenoj igri kauboja i Indijanaca, uvijek želio biti Indijanac i od toga nije odustajao. Reći će i kako je bio tih i povučen, pa iako nikada nikoga nije izazivao, "ispred sebe" nije davao, ali za prijatelje, Goran dao bi sve. 

Goran Haimburger, s prijateljima s kojima je odrastao i susjedima, već nakon prvih nagovještaja mogućih ratnih događanja u travnju 1991. godine, uključio se u obranu grada, prvo na organiziranim stražama. Majka Ljubica koja je za njega uvijek brinula i kojoj ništa nije govorio, mislila je, budući da se kasno u noći vraćao kući, a ujutro redovno nastavio odlaziti na posao, kako Goran ima djevojku, i to je i rekla kćeri Đurđici, koja je kao i njen brat krila od majke gdje Goran zapravo odlazi: "Strašno sam se brinula, a on mi je rekao: 'Ne boj se Neno' - tako me je zvao –' ništa se neće dogoditi. Vjeruj mi'. I ja sam se trudila vjerovati. U rujnu, među posljednjima, suprug koji je mome bratu bio i zapovjednik na položaju, mene i djecu uspio je izvesti iz grada do Nijemaca, odakle smo također kasnije morali bježati. On se vratio u Vukovar, nakon sloma obrane grada je zarobljen i u logoru je proveo devet mjeseci. Nažalost, moj brat je poginuo".

Goranova majka Ljubica svoga sina posljednji je put vidjela na dan kada je poginuo: "Nakratko je ujutro došao kući i kada je odlazio na položaj, dala sam mu čarape. Kazao mi je: 'Zbogom majko…', a nikada se prije tako sa mnom nije pozdravljao, rekao bi samo: 'Bog'".

Pero Zeko, Goranov šogor, suprug njegove sestre Đurđice, ispričat će: "Nalazili smo se u Dudiku, prema Ovčari, bili smo dobro organizirani i ja sam vodio računa da Goran ostane živ. On je bio prvo odraslo dijete u mom životu. Nakon što im je umro otac, o  Goranu sam vodio brigu od njegova trećeg razreda osnovne škole. Pa ipak, nisam ga uspio sačuvati. Tog 3. studenog 1991. godine suborci Goran i Boro Rađenović smjestili su teško ranjenog branitelja u 'fiću' i pohitali u bolnicu. U samom centru grada, na pješačkom prijelazu kod dvorca Eltz ih  je zaustavila paljba. S druge strane Dunava ispaljen je protuavionski metak. Goran je imao pancirku, ali nije ga spasila. Poginuli su on i dečko kojega su vozili u bolnicu, a Boro Rađenović je ostao bez noge".

Nakon Goranove pogibije, strašnu vijest o njegovoj smrti, njegovoj majci odnio je upravo Pero Zeko. Nesretna žena, u svojoj je boli krivila zeta za sinovu pogibiju, trebalo je proći vremena kako bi sebi priznala da Pero Zeko nije mogao učiniti ništa da ga spasi.

Pero Zeko i Goranovi prijatelji uspjeli  su napraviti Goranu improvizirani sanduk na koji su napisali njegovo ime i zbog nemogućnosti ukopa pod granatiranjem, privremeno ga pokopali na Sloginom stadionu, iza vukovarske bolnice. Tijekom okupacije dio pronađenih  tijela, pa tako i ona sa Sloginog stadiona,  premještana su na vukovarsko Novo groblje.

Goranova majka reći će s tugom: Moj je Goran na položaj odlazio samo s jednom bombom i velikom voljom. A na kraju je završio tamo gdje je kao zidar radio – na vukovarskom Novom groblju.

Nakon mirne reintegracije, Goranovi posmrtni ostaci ekshumirani su u svibnju 1998. godine, te ubrzo, nakon identifikacije, ponovo pokopani na Memorijalnom groblju žrtava iz Domovinskog rata u Vukovaru. Kada je poginuo u obrani Domovine, Goran Haimburger, sin i brat, imao je 23 godine. I danas, gotovo 29 godina kasnije, kada se s radija čuju zvuci pjesama Daleke obale, prijatelji se sa suzom sjete svoga Apaša.

Nismo te zaboravili, Gorane.

Komentari

Pozivamo čitatelje/komentatore da u svojim komentarima njeguju civiliziranu raspravu. Portal Direktno ne može se smatrati odgovornim za komentare koji sadrže uvrede, klevete, govor mržnje, huškanje i/ili poziv na nasilje. Takvi komentari bit će obrisani, a u posebno ekstremnim slučajevima mogu biti i potpuno onemogućeni. Sporne komentare čitatelji mogu prijaviti na [email protected], uz priloženu poveznicu na pripadajući članak i navođenje autora i sadržaja spornoga komentara.