PIJETET UMJESTO MUDROVANJA

Geiger: Milanovićev govor u Jasenovcu je prepotentan i politički

Autor

Direktno.hr

Povjesničar Vladimir Geiger komentirao je govor Zorana Milanovića u Jasenovcu, nazvavši ga političkim, posebno kada je riječ o partizanima, koji su za premijera jedina prava vojska u Drugom svjetskom ratu.
27.04.2015. u 14:02
Ispiši članak

"Zločinci su pobili mlade ljude, ali zločinci s druge strane. Jasan mi je njegov prepotentni duh. Jasenovac je mjesto žalosti boli i tuge, svih nas. Trebali bi se zamisliti i oni koji negiraju, ako se sjetimo njegovog govora i brojki, to su strašne stvari. Vidi se jaz i rascjep između srbijanske i hrvatske strane. Neke stvari ne štimaju. Jednako su neugodna i srbijanska stradanja koliko i hrvatska nacionalistička minimaliziranja tih stradanja. Sve dok budu povijesne događaje tumačili političari oni će ostati otvorena rana", rekao je Geiger.

Jasenovac bi trebao biti mjesto poklona žrtvama, pijeteta, dodaje, i što manje mudrovanja i davanja raznih poruka.

"Njegov govor je politički govor. To nije mjesto da se spomenu živi nego stradanja ljudi koji su tamo bili; nekoliko opće utvrđenih činjenica i humanističkih stvari i da se ne pametuje. Održao je govor u svom stilu, nije ništa novo", tvrdi on.

Ponavljaju se brojke, ali je, po Geigeru, problem poimeničnih popisa.

"To su odokativne procjene, u smislu; bubnem pa ostanem živ i to su bile dežurne istine pola stoljeća. I srbijanski političari znaju da je riječ o znatno malim brojkama; oni ponavljaju megalomanske brojke, a hrvatski političari male brojeve od 80 tisuća. Poimenični popisi Jasenovca, pa i Bleiburga i Križnog puta nisu utemeljeni na dokumentima nego na svjedocima i tko je što napisao i to se samo množi. Nečuveno je da se popisi poslije Drugog svjetskog rata od jedne brojke samo povećavaju, a ne nalaze se dokumenti", zaključio je.

 

 

 

 

 

Bleiburg i „križni put" ogledni primjer partizanske i komunističke represije i zločina

''Imali su samo obične, najobičnije ljudske idelae. Hrvatska Lika, Banija, Kordun i narodi koji su tamo živjeli, i hrvatski Srbi, narodi Primorja, Gorskog kotara, Istre, to je hrvatska vojska i na nju moramo i uvijek ćemo biti ponosni i otvoreno govoriti o svemu onomne što nije dobro. I o zločinima, i o ubojstvima nakon Bleiburga, ne na Bleiburgu, na Teznom, gdje je šačica razbojnika i ratnih zločinaca za sobom povela tisuće i tisuće mladih ljudi u uniformama koji su bez suđenja, ne na Bleiburgu, ubijeni. Od toga nitko ne treba okretati glavu i o tome treba otvoreno govoriti. No, Bleiburg je mjesto žala i komemoracije propasti Nezavisne Države Hrvatske, države koja nije bila država hrvatskog naroda i protiv koje je hrvatski narod i srpski narod u Hrvatskoj ustao jer nije mogao trpjeti nepravdu", dio je govora premijera Milanovića jučer u u Jasenovcu

No, sudeći po objašnjenjima hrvatskih povjesničara, Milanović nije baš veliki poznavatelj tog dijela povijesti.

Pod pojmom Bleiburg i „križni put" historiografija podrazumijeva događaje krajem Drugoga svjetskog rata na jugoslavensko (slovensko) – austrijskoj granici, u svibnju 1945., posebno događaje vezane uz završne borbe, odnosno djelovanje Jugoslavenske armije koja je opkolila i zarobila vojne postrojbe Trećega Reicha i Nezavisne Države Hrvatske koje su se povlačile na liniji Celje – Slovenj Gradec – Dravograd – Bleiburg, zatim uz britansko izručivanje zarobljenika iz Austrije Jugoslavenskoj armiji, kada je neutvrđen broj pripadnika oružanih snaga, ponajprije NDH i Trećeg Reicha, ali i slovenskih domobrana, crnogorskih i srpskih četnika, kao i civila koji su bili u zbjegu, pogubljen kraj Dravograda i Maribora, u Kočevskom Rogu i u nekim drugim slovenskim mjestima te uz tzv. „marševe smrti" odnosno „križne putove" kojima su zarobljenici vraćani u logore u Jugoslaviji, objasnio je povjesničar Geiger još lani kada su se pojavili slični prijepori u javnosti.

„Po broju ljudskih gubitaka, slučaj Bleiburg i 'križni put' ogledni su primjer partizanske i komunističke represije i zločina odnosno 'obračuna s narodnim neprijateljem' u Jugoslaviji, i Hrvatskoj, potkraj Drugoga svjetskog rata i u neposrednom poraću", objasnio je Geiger.

Pojasnio je da u mnogobrojnoj literaturi o Bleiburgu i „križnom putu", koja donosi različite procjene, izračune i navode, broj stradalih i žrtava kreće se u rasponu od oko 50.000 do, posebice kod hrvatskih, a i srpskih emigrantskih autora, najčešće 200.000, 250.000 poginulih i ubijenih zarobljenih ustaša, domobrana i civilnog stanovništva NDH.

„Prema izračunima/procjenama V. Žerjaviću na Bleiburgu i 'križnom putu' život je izgubilo najviše Hrvata 45.000 i Muslimana 4.000 odnosno Hrvata i Muslimana 45.000 do 55.000, zatim Slovenaca 8.000 do 10.000 i Srba i Crnogoraca oko 2.000", ocijenio je te dodao kako najnovija istraživanja arhivskog gradiva i stratišta odnosno masovnih grobnica u Sloveniji upućuju da bi konačne brojke stvarnih gubitaka vezanih uz slučaj Bleiburg mogle biti i veće od navedenih izračuna ili, prema svemu sudeći, da bi brojke stvarnih gubitaka nekih nacionalnih skupina, ponajprije Slovenaca i Crnogoraca, mogle biti i znatno veće od navedenih izračuna.

„Prema nekim izračunima, primjerice K. Katalinića, stvarni gubici Hrvata (uključujući i muslimane) vezani uz Bleiburg i 'križni put' iznose minimalno 85.000, vjerojatno 135.500 i maksimalno 198.500 osoba. Poimenični popisi onih koji su život izgubili na Bleiburgu i 'križnom putu' su nesustavni i nepotpuni", objasnio je Gegiger te dodao kako najopsežniji popis Komisije za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava Republike Hrvatske iz 1999., donosi podatke za 13.300 osoba koje su na Bleiburgu i „križnom putu" izgubile život.

„Prema sustavnoj usporedbi procjena, izračuna i popisa ljudskih gubitaka koje su prouzročili partizani i komunisti u Jugoslaviji tijekom Drugoga svjetskog rata i u poraću, M. Portmanna, na Bleiburgu i 'križnom putu' život je izgubilo oko 80.000 ratnih zarobljenika Hrvata, Bošnjaka, Srba, Crnogoraca, Slovenaca, Nijemaca, uglavnom vojnika, ali i civilnog stanovništva", pojasnio je.

Također je istaknuo kako neki hrvatski povjesničari zastupaju staru emigrantsku tezu da su na Bleiburgu i i „križnom putu" stradali samo ili uglavnom Hrvati, te da se u svibnju 1945. dogodio „genocid" nad Hrvatima odnosno površno i shematski sve prikazuju kao mržnju na hrvatstvo.

„Takva stajališta i danas su prisutna, pa i gotovo prevladavajuća, u najvećem dijelu hrvatske javnosti", ocijenio je Geiger te dodao „iako se može prihvatiti da je među stradalima bilo najviše Hrvata, ne smije se zaboraviti činjenica da su među zarobljenima te zatim ubijenima bili i mnogobrojni Nijemci, Slovenci, Srbi, Crnogorci, Bošnjaci i drugi, vojnici, ali i civili".

„Današnji, pak, 'hrvatski antifašisti' iako bi se moglo reći da je često puta riječ o osobama koje se nisu odrekle propalog komunističkog svjetonazora, upinju se i dalje, unatoč i njihovim deklarativnim izjavama da osuđuju svaki zločin, prešutjeti i omalovažiti svako istraživanje Bleiburga i 'križnoga puta' koje ne podržava 'antifašističku' sliku prošlosti", objasnio je još lani Geiger te dodao kako ujedno, događaje i zločine koji su postali javni i neupitni, nastoje minimalizirati i iznositi njima svojstvena obrazloženja.

Komentari

Pozivamo čitatelje/komentatore da u svojim komentarima njeguju civiliziranu raspravu. Portal Direktno ne može se smatrati odgovornim za komentare koji sadrže uvrede, klevete, govor mržnje, huškanje i/ili poziv na nasilje. Takvi komentari bit će obrisani, a u posebno ekstremnim slučajevima mogu biti i potpuno onemogućeni. Sporne komentare čitatelji mogu prijaviti na [email protected], uz priloženu poveznicu na pripadajući članak i navođenje autora i sadržaja spornoga komentara.