GDJE JE ZAPELO? Obnova nakon potresa u Italiji najbolji je putokaz za Hrvatsku, trebamo međunarodnu pomoć, ali i onu iz dijaspore...

Da puno stvari ne ''štima'' u obnovi, koja je spora, netransparentna i nekvalitetna, po svemu sudeći, potvrdilo je i nezadovoljstvo potpredsjednika Vlade, ministra branitelja, Tomislava Medveda, načelnika Stožera za saniranje posljedica potresa, koji je nedavno, na konferenciji održanoj 9. listopada, na primjedbu novinara kako se neki vlasnici obiteljskih kuća žale na loše izvedene radove, e odgovorio ''kako se nadziru izvođači i već je zaprimljeno nekoliko primjedaba''.

Ujedno je pozvao građane da žurno prijave takve slučajeve, jer su oni nedopustivi. S takvim će se izvođačima, najavio je, raskinuti ugovori.  Takvi izvođači dvije godine neće moći participirati u državnim poslovima.  

Dodao je kako je na stradalom području uklonjeno 378 objekata, od čega 252 obiteljske kuće, a 618 obiteljskih kuća je obnovljeno.

Foto: Petrinja

Stanje, dakle, ni u kojem slučaju nije dobro, a i vlast je to potvrdila. Što i kako dalje? Do kada će nesretni ljudi i dalje živjeti u improviziranim kućicama-kontejnerima, a zima i hladnoća su na vratima?

Prisjetimo se teške situacije u susjednoj Italiji, čiji je središnji dio pogodilo nekoliko razornih potresa, obnova je ipak krenula relativno brzo, ali i dalje nije sjajno. No, talijanska je Vlada uložila ogromna financijska sredstva kako bi se stanovnici ipak mogli vratiti i živjeti u svojim nekadašnjim domovima. Povukla je i značajnu međunarodnu pomoć, a pritom je riječ o neusporedivo bogatijoj državi negoli je Hrvatska.

Može li i Hrvatska tim putem?

Potresi u Hrvatskoj u najgorem mogućem trenutku, u vrijeme pandemije

Odgovore smo pokušali dobiti u razgovoru s političkim i sigurnosnim analitičarom Denisom Avdagićem. 

''Gledajući talijansko iskustvo, moramo realno poručiti svima kako obnova neće biti ni brza ni lagana. Amatrice, 'talijanska' Petrinja ni danas nije obnovljena, ljudi žive u privremenim objektima.

Od razornog zagrebačkog potresa u 2020. prošlo je više od godinu i pol dana, dok se godišnjica onog najrazornijeg takozvanog petrinjskog bliži.

Ta prirodna katastrofa iznenadila je Hrvatsku, a posebno sve one koji žive u središnjoj Hrvatskoj, u najgorem mogućem trenutku, u vrijeme strogih epidemioloških mjera i okrenutosti čitavog svijeta prema tematici pandemije.

Očekivanja naših građana, bez obzira radi li se o Zagrebu ili Petrinji, odnosno bolje rečeno Sisačko-moslavačkoj županiji koja je najgore pogođena administrativna jedinica u Hrvatskoj, velika su. Naravno, hrvatska Vlada, na čelu s premijerom Plenkovićem i nije mogla napraviti drugo nego obećati snažnu podršku države, dok su očekivanja tim veća jer se opravdano računa i na europsku solidarnu pomoć preko fondova Europske unije'', započinje razgovor Avdagić.

Foto: Denis Avdagić

Nastavlja dalje:

''Međutim, kao i u svemu, postoje iskustva, stečena znanja o potresima, i ona u slučaju Hrvatske nisu samo lokalna jer povijest potresa je i u sjećanju građana, posebno onih starijih. Među svakako značajnijima potresi su u Makarskoj 1962., vjerojatno i onaj u Skopju 1963., Banja Luci 1969., ili razorni potres koji je pogodio Dubrovnik 1979. zbog kojega i danas postoji Zavod za obnovu Dubrovnika.

Talijanska tragedija

U razdoblju od kraja kolovoza 2016. do sredine siječnja 2017. niz jakih potresa magnitude od 5,9 do 6,5 po Richteru, praćen mnoštvom potresa pogodio je ogromna područja lanca Apenina u središnjoj Italiji, osobito regije Abruzzo, Lazij, Marche i Umbriju. Ova talijanska tragedija možda je najbolje usporediva s onim što se u Hrvatskoj dogodilo 2020. godine i sa serijom slabijih potresa nastavilo i u ovoj godini, a kako se radi od Dubrovnika o recentnijem slučaju, svakako je iskustvo koje treba promatrati iz perspektive hrvatske tragedije.

Ono što je prvo bitno naglasiti je srazmjerno veća ekonomska snaga i veličina Italije, potom i međunarodni trenutak u kojem su razorni potresi pogodili jadranske susjede. Za razliku od hrvatskih potresa, oni talijanski bili su daleko medijski međunarodno prisutni, veliki svjetski mediji daleko su ozbiljnije pratili tragediju, pa je i međunarodna pomoć bila daleko sveobuhvatnija'', podsjeća analitičar.

U Italiji niti nakon pet godina od razornog potresa nema većih pomaka

''Usprkos jačini talijanske države, ljudi se i dalje nisu vratili u pogođena područja, a obnova nije završena, godinama nakon svega. Štoviše, kritika tamošnjeg stanovništva, pogotovo godinu dana nakon potresa bila je prilično oštra, a zbog birokratskih zapreka, kakve imamo i u Hrvatskoj, zbog čega mijenjamo i Zakon o obnovi, u Italiji i dalje brojni objekti tek čekaju obnovu.

Stanovništvo u 'talijanskoj' Petrinji, Amatriceu i dalje živi u privremenim objektima, više od pet godina nakon tamošnjeg tragičnog razornog potresa, to je najbolji pokazatelj kojim putem ne smijemo ići.

Foto: Razoreni Amatrice

U našim medijima nije rijetko posve pogrešno uspoređivanje nedavnih poplava u Njemačkoj i reakcije tamošnje države s obnovom nakon potresa u Hrvatskoj. Radi se o usporedbi kako se zna reći, kruški i jabuka, koje su usporedive po tomu što su voće, ali kruška nije jabuka, a jabuka nije kruška. Slično možemo reći i o usporedbama među državama, pa ako je teško usporediti Hrvatsku s Italijom po snazi i bogatstvu središnje države, tim više je teško takvu usporedbu raditi s Njemačkom'', napominje naš sugovornik.

Bolje od Tomaševića u Zagrebu radi petrinjska gradonačelnica Komes

Što se tiče neobnovljenog Zagreba, Avdagić ističe:

''Što više, Zagreb, kao administrativno središte i svakako najjača jedinica lokalne samouprave nije se previše pomaknuo s mjesta, u pogledu obnove nakon potresa, a posve sigurno, upravo je to jedna od ključnih tema zbog kojih je na lokalnim izborima za gradonačelnika hrvatske metropole izabran Tomislav Tomašević. Naravno, očekivanja građana kod nas iz navike idu prvenstveno prema Vladi, ili kolokvijalno rečeno, državi.

Foto: Razrušeni dio središta Zagreba

U Petrinji je na izborima gradsku upravu preuzela Magdalena Komes, koju je osim srušenog grada dočekala i srušena i posve ispražnjena gradska blagajna. Radi se o gradu čija financijska situacija ni u pred-potresno vrijeme nije bila najsjajnija, ali prethodnik gradonačelnice Komes kao da se potrudio da onemogući bilo kakav normalan početak, srušeni grad i spaljeni proračun ukratko'', komentira za Direktno Denis Avdagić.

Petrinja pokušava, u Zagrebu sve stoji... 

''Ipak, gledajući usporedo dvije jedinice lokalne samouprave, Petrinju i Zagreb, itekako se vidi razlika u pristupu, dok gradonačelnica Petrinje simultano radi na obnovi i revitalizaciji grada, u Zagrebu se statično sve promatra.

U osnovi, takva usporedba se može primijeniti i u pogledu Italije i Hrvatske i odgovora na obnovu, i iako se svakome tko je osobno pogođen štetom od potresa čini kako je sve sporo, ako nagodinu ugledamo prve nove objekte, poput najavljenih tipskih kuća, bit će i više nego jasno kako je kod nas obnova itekako uspješnija, pa iako slabiji i manje razvijeni, pa u usporedbi država izgledamo kao u usporedbi Zagreba i Petrinje, u obnovi kao i angažmanu, nije sve ni u bogatstvu ni veličini'', analizira dalje naš sugovornik.

Donatori mogu učiniti puno

''Međutim, iskustvo iz same Hrvatske daje najbolji mogući putokaz kako obnovu ubrzati i pospješiti. Posve jasno, državna birokracija obnovu usporava, tako je i u Italiji, pa svakako i u Hrvatskoj, ali ona svoj smisao itekako ima. Smisao je osigurati jednakopravno sudjelovanje u obnovi svima, a ako opet sagledamo stvari iz talijanskog kuta, ideja je i spriječiti malverzacije i prevare kojih je tamo bilo.

Foto: Središte Zagreba

No, da se vratimo na hrvatske pozitivne primjere. Veliku brzinu u projektima i njihovu završetku pokazali su prije svega donatori, tako je u Petrinji obnovljen vrtić preko RBA grupe, koja je sama investirala oko tri milijuna kuna, grade se i kuće, zamjenske kuće, obnavljaju se domovi i drugi objekti društvene namjene...

Ono što je sigurno, na tisuće srušenih i teško oštećenih objekata u središnjoj Hrvatskoj, da ne spominjemo one nekonstruktivno narušene, šteta su ogromnih razmjera, prevelik zalogaj za hrvatski proračun, a vjerojatno i za ukupne građevinske kapacitete.

Hrvatska treba pomoć, ne samo iz Fonda solidarnosti Europske unije, nego i od samih prijatelja izvana koji su u mogućnosti pomoći, bilo da se radi o državama, ili hrvatskoj dijaspori. Bez toga će biti sve daleko teže, a učeći iz talijanskog primjera, jasno je da se sve može razvući na duge godine bez stvarnih pomaka. Rekonstrukcija velikog broja građevina bit će u svakom slučaju nakon svega višegodišnja aktivnost, zbog čega se sve može ubrzati samo što većim uključivanjem svih onih koji mogu pomoći'', kaže sugovornik.

Ništa bez hrvatske dijaspore

Podsjeća i na vrlo važan čimbenik u cijelom procesu, kojega svakako ne treba zanemarivati, a to je- hrvatska dijaspora.

''Prijatelji se u nedaći dokazuju, tako je ne samo u osobnim međuljudskim odnosima, isto vrijedi i za one međunarodne. Teško bi bilo u onim danima nakon potresa bez pomoći u kontejnerima za smještaj da nije bilo velikodušne pomoći Turske, a tu su i austrijska i mađarska pomoć te svakako i ona iz Italije. Takav broj kontejnera za kojima je bila potreba, sama Hrvatska, u tako kratkom vremenu, nikako nije mogla osigurati.

Isto vrijedi i za obnovu. Bez međunarodne pomoći i potpore koju ćemo i dalje morati tražiti, neće se moći odgovoriti na potrebe ugroženih stanovnika koji će onda izabrati odlazak i možda zauvijek zatvoriti vrata iza sebe, mjestu, ili gradu koji će napustiti, a možda i Hrvatskoj.

Foto: Petrinja

Radi se o trenutku usporedivim s ratom, kada je Hrvatska zahvaljujući podršci dijaspore izgradila vojsku, danas ta podrška treba za izgradnju i obnovu. Uz europska sredstva koja dolaze, i bez kojih bi bilo teško, moramo si priznati kako u ovaj izazov ne možemo sami, potrebna je šira međunarodna pomoć, a trebat će imati i strpljenja koje je najskuplja roba bez obzira na poremećaj cijena građevinskog materijala na svjetskom tržištu, jer nesreća nikad ne dolazi sama'', kaže na kraju našega razgovora Denis Avdagić.

A birokracija?

Izlaza iz ovoga tunela u koji smo zapeli sigurno ima, neki od njih su i u navodima našeg sugovornika, no, ima li volje?

Ili, još važnije- možemo li ubrzati tromu birokraciju, ''rak-ranu'' cijeloga društva, segment koji tako opasno koči naš razvoj, u mnogim njegovim dijelovima? Čini se da će upravo to biti najveća prepreka.