Gdje je Marko Mandić? Čovjek koji ga je izveo iz bolnice živ je, slobodan i zna istinu...

Govoreći o djelatnicima vukovarske ratne bolnice, jedan od onih koje je nemoguće ne spomenuti je medicinski tehničar Marko Mandić, poznatiji pod nadimkom Gipser.

Marko Mandić rođen je 26. srpnja 1953. godine u Marković Polju, općina Brčko, kao najstariji od petorice sinova Jele rođ. Tomić i Antuna Mandića. Osnovnu školu pohađao je u Krepšiću i Bosanskom Šamcu, a srednju medicinsku školu završio je u Osijeku.

Odmah nakon školovanja zapošljava se u našičkoj bolnici gdje upoznaje buduću suprugu Ljiljanu Dimitrijević, također medicinsku sestru. Marko i Ljiljana žene se početkom 1975. godine, a iste godine rađa im se i prvi sin Igor. Kako bi bili bliže roditeljima, i Markovim i Ljiljaninim, obitelj se 1977. godine seli u Vukovar, a Marko i Ljiljana počinju raditi u vukovarskoj bolnici.

Marko kao gipser na odjelu za kirurgiju, a Ljiljana - prvo kao kirurška instrumentarka, a potom sestra na očnom odjelu. Drugi sin Saša rađa im se 1981. godine, a Marko se u slobodno vrijeme angažira i kao fizioterapeut u Košarkaškom klubu Borovo.

Već na samom početku ratnih događanja u Vukovaru, 2. svibnja 1991. godine, Marko Mandić sudjeluje u izvlačenju poginulih i ranjenih policajaca iz Borova Sela, a nakon što su djecu u mjesecu rujnu uspjeli evakuirati u Zagreb, supružnici Mandić više uopće nisu napuštali bolnicu.

O požrtvovnosti i angažiranosti u najtežim ratnim okolnostima oko ranjenika, kako branitelja, tako i civila, u brojnim svjedočenjima iz Domovinskoga rata ime Marka Mandića spominje se s posebnom zahvalnošću i poštovanjem.

Između ostalih, specijalist ortopedije i traumatologije dr. Zoran Aleksijević, danas voditelj Odjela za kirurške djelatnosti u OŽB i bolnici hrvatskih veterana u Vukovaru, govoreći u kakvim se uvjetima radilo, o tijeku jedne amputacije ispričat će: ''Operirali smo ga na limenom stolu koji se nije mogao zakočiti jer nije bilo struje. Da se stol ne miče, Marko Mandić legao je ispod stola i držao ga“. 

Tijekom mjeseci bitke za Vukovar i opsade grada, Marko Gipser, kako su ga najčešće zvali pacijenti i kolege, u potpunosti i iznad svega posvetio se svome poslu i spašavanju ljudskih života. Nažalost, nakon sloma obrane grada i ulaskom neprijateljskih paravojnih formacija u bolnicu u večernjim satima 19. studenoga 1991. godine, Marka iz kirurške ambulante u nepoznatome smjeru odvodi bivši djelatnik vukovarske bolnice, portir Bogdan Kuzmić, a među ranjenicima i braniteljima u trenutku se pronio tjeskobni šapat: ''Odveli su Marka''.

Kada su krenule evakuacije, Ljiljana Mandić je u dugom i mučnom putu preko teritorija Bosne i Hercegovine došla do Zagreba odakle je godinama slijedila trag svih informacija koje su došle do nje, ali o Markovoj sudbini nikada nije doznala ništa osim nagađanja.

Bogdanu Kuzmiću sudilo se u odsutnosti budući da je nedostupan hrvatskome prvosuđu, a 2011. godine proglašen je krivim zbog toga što je kao pripadnik pričuvnog sastava JNA 19. studenog 1991. godine izdvojio tri osobe iz bolnice i odveo ih u dvorište obiteljske kuće u blizini te ih je nakon toga odveo u nepoznatom smjeru, nakon čega su na neutvrđeni način ubijeni, čime je počinio krivično djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva. Izrečena mu je kazna zatvora u trajanju od pet i pol godina, a tijela ubijenih do danas nisu pronađena.

Stariji sin Marka Mandića zapisao je: ''Posljednji kombi koji je izašao iz vukovarske bolnice polako je kretao u magli suza i ruševina, zadnji put sam gledao oca, iznenada on mi mahne i dovikne: 'Igore, za tatu ne brini, ja ću se snaći, pa znaš ti mene“. Bile su to zadnje riječi koje sam čuo iz očevih usta“.

Kada je izveden iz vukovarske bolnice i odveden u nepoznatome smjeru, Marko Mandić, suprug, otac i brat, imao je trideset i osam godina.

Marko, nismo te zaboravili.