Fratrima su pucali u zatiljak, a krvavi zločin ovili velom šutnje i prijetnje: 'I to još traje'

Pedeset godina o velikom zločinu se moralo šutjeti. Samo tog kobnog 7. veljače 1945. u ratnom skloništu kod Franjevačkog samostana i crkve Uznesenja BDM ubijeno je 12 franjevaca, a u razdoblju od 5. do 10. veljače 1945. ubijeno je i 72 civila.Toga kobnog dana 1945. partizani su u širokobriješkom franjevačkom samostanu pronašli 12 fratara te nekoliko učenika koji su se skrili zbog sigurnosti. Pripadnici Zloglasnog 11. dalmatinskog korpusa, osnovanog u selu Kozica pokraj Vrgorca, iz samostana su izveli sve zatečene fratre, potom ih žicom vezali, odveli ih u spomenuto ratno sklonište te ih tu mučki ubili, a neke su i žive spalili.  

To je bio uvod za sva iduća događanja, za druge nepravedno ubijene franjevce u Mostaru, Čitluku, Ljubuškom i mnogim drugim mjestima, sveukupno njih 66, kao i za ubijene civile. Desetljećima se o tome nije smjelo ni pričati, a kamoli prenijeti njihove ovozemne ostatke u grobnicu. To je tek učinjeno 1970. godine.

Mještani Crnih Lokava, Dobrkovića, Knešpolja, Mokrog, Uzarića, Čerigaja i Privalja te širokobriješki trećari, uobičajeno su pješačili oko 16 kilometara od spomenika svojim pobijenima do ratnog skloništa na Širokom Brijegu gdje je ubijeno i zapaljeno 12 hercegovačkih franjevaca. Jedna skupina njih trčala je iz Crnih Lokava.

FOTO: Udruga Crnolokvani

Proganjani i ubijani franjevci

Na jednoj od ranijih obljetnica u svojoj homiliji vicepostulator fra Miljenko Stojić je naglasio kako su franjevci na tim prostorima bili obespravljeni, proganjani, ubijani i zatirani. Samostani su rušeni i paljeni, ali nikada franjevce nisu mogli izbrisati, jer je uz njih uvijek Isus Krist te su uvijek iznova započinjali. Godine 1944. Provincija je bilježila 231 franjevca, a godinu dana poslije, u travnju 1945. samo 61. Mnogi su bili ubijeni, mnogi završili na Bleiburgu i Križnom putu. 

"Prije ove mise bili smo na stratištu naše dvanaestorice braće. Partizani su ih smakli hicem u zatiljak i strmoglavili niz stube skloništa. Jednoga po jednog. Okrutno, bezbožno i hladno. Onda ih polili benzinom i zapalili, kao da nisu dovoljno poniženja i strahote učinili ovim monstruoznim ubojstvom. Sklonište su zatrpali i zločin svoj krvavi obavili velom šutnje i prijetnje da se o njemu ne smije progovoriti. I to traje do ovoga trenutka", rekao je.

"Ime ni jednoga neposredna izvršitelja zločina ne znamo. Ni jednoga iskaza njihova nemamo, a kamoli isprike i pokajanja za ubojstvo… Naprotiv, ovdje ne oklijevam kazati da sluge tih istih partizanskih zločinaca, do današnjega dana razvijaju svoje teorije opravdanja zločina i začuđujućom snagom zla ova ubojstva, bez ikakva sudišta, krajnje nehumano prosuđuju kao 'normalna'", istaknuo je tada.

FOTO: Udruga Crnolokvani

Stradanja Katoličke Crkve

Koliki su razmjeri stradanja Katoličke Crkve u BiH najbolje se može vidjeti u podacima koje je predočio vojni biskup msgr. Tomo Vukšić. Prema tim podatcima za vrijeme Drugoga svjetskog rata i neposredno nakon njega, kao izravna ili neizravna žrtva ratnih događanja i poratnih komunističkih progona, od 1941. do 1952., smrtno je stradalo 160 katoličkih svećenika, inkardiniranih u jednu od biskupija ili redovničkih zajednica u BiH. Kad se gubici svih pojedinih zajednica usporede s ukupnim brojem članova, koje su te iste zajednice bez ovih gubitaka mogle imati 1945., onda je Banjalučka biskupija izgubila čak 41,93 posto svojih svećenika, Mostarsko-trebinjska 40 posto, hercegovački franjevci 36,77 posto, bosanski franjevci 24,47 posto, Vrhbosanska nadbiskupija 21,95 posto i trapisti pet posto.

Biskup Vukšić ističe da zbrajajući sve žrtve, proizlazi da je tijekom Drugoga svjetskoga rata Katolička Crkva u BiH, koliko je poznato, ostala bez 235 smrtno stradalih svećenika, braće laika, bogoslova, sjemeništaraca i časnih sestara. Dodaje, komunistička vlast je, progoneći svećenike i biskupe, učinila tako da je Crkva u BiH krajem 1949. ostala bez i jednoga biskupa na službi. Najprije je mostarskoga biskupa Petra Čulu 1948. na montiranom procesu osudila na višegodišnju robiju. Skopskoga biskupa Smiljana Čekadu, koji je upravljao Banjalučkom biskupijom kao apostolski upravitelj, na kraju 1949. protjerali su iz BiH i zabranili mu svako djelovanje na tome području dok se sarajevski nadbiskup Ivan Šarić još od 1945. nalazio u inozemstvu.

Kao posebnu bezočnost navodi ubojstvo nedužnoga Maksimilijana Nestora, svećenika Banjalučke biskupije i župnika u Drvaru, te grupe posvema nedužnih hodočasnika s njim, koje je izvršeno 27. srpnja 1941., a taj datum je postao događaj kojim se u BiH kroz cijelo razdoblje nakon Drugoga svjetskog rata, a također i danas, službeno obilježava početak ustanka protiv fašizma te je taj datum državni praznik. Usprkos tolikoj količini kršćanskoga svjedočenja, samo je pet časnih sestara, koje su četnici odveli s Pala i ubili 1941., proglašeno blaženim, prenosi Nedjelja.ba.

FOTO: Udruga Crnolokvani

Nijemi svjedok na Širokom brijegu i danas stoji

Fra Marko Galić prilkom jedne od tužnih obljetnica na portalu bogoslova Hercegovačke franjevačke provincije emotivnim tekstom prisjetio se pokolja nevinih fratara, ubijenih zbog vjere. "Oko 11 sati fratri primijete da se partizani približavaju samostanu. Fra Borislav ode otvoriti stara hrastova vrata, glavni ulaz u samostan, kako ih ne bi razvalili. Pustio ih je u samostansku klauzuru. Fratri su skupljeni i uvedeni u fratarsku zbornicu. Stražar je postavljen pred vrata".

U Širokom Brijegu započelo obilježavanje 'Dana pobijenih hercegovačkih franjevaca': Ovi ljudi, kojih se sjećamo, odabrali su svoj životni put...

"Oko četrnaest sati počeli su izvoditi fratre iz zbornice. Jednoga po jednoga. Ustrijeljeni su ispred ratnog skloništa, zapaljeni i zatrpani. Čak su i starog fra Marka ubili. Ubojstva su nastavljena. Od Mostara preko cijele Hercegovine, pa sve do Zagreba i Bleiburga. A stari hrast, nijemi svjedok, ponosan pred briješkom Ljepoticom i danas stoji. Dok je bura te veljače njihala krošnju njegovu, on je gledao kako pobiše fratre. Ponosan na njih uzdiže se prema nebu i zahvaljuje što su do konca ustrajali. Gledao je on i godine gladi, i suze i patnju jadnog naroda", napisao je fra Marko Galić.