FILOZOF I NOGOMET Izlet u Rusiju samo je jedan u nizu izleta različitih hrvatskih reprezentacija

PROLOG

Naši izlet(i) u Rusiju

U vremenu globalizacije kulture suočeni smo s nogometom kao dijelom masovne globalne kulture, poprište kojega je Rusija 2018. godine, mjesto održavanja Svjetskog nogometnog prvenstva. Bar za sada Rusija je sretno mjesto za hrvatsku nogometnu reprezentaciju. Slijede neke povijesno kulturne usporedbe!

Izlet u Rusiju samo je jedan u nizu izleta različitih hrvatskih reprezentacija. Ovdje mislim i na hrvatsku kulturologijsko/političku reprezentaciju te na današnju nogometnu. Izleti u Rusiju bili su prožeti političkim i kulturnim prilikama kroz hrvatsku povijest te ispitivanjima političkih i kulturnih odnosa s Rusijom. Naši su izletnici u Rusiju u svojoj kulturologijskoj prtljazi nosili i političke ideje. To se jedva moglo razdvojiti! Dalićeva misija u Rusiji posvema je različita. Ona za sada nosi pobjedničku notu. I njegova je misija drugačija!

Slijedi kraći kulturologijski niz naših izleta u Rusiju.

Juraj Križanić (1618-1683.) smatra se zagovornikom panslavizma u odnosu na ondašnji pangermanizam i osmanlijsku onodobnu globalizaciju. Križanić je autor djela Politika (1661.) ili Razgovori ob vladateljstvu gdje se pojavljuje kao hrvatska inačica N. Machiavellija u smislu vladateljski savjeta (ruskom) vladaru u kojima "je savjetovao caru kako izgraditi moćnu Rusiju koja će stati na čelo svim slavenskim narodima i pomoći im da se oslobode osmanske ili germanske vlasti“. (http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=34087). Križanić je nekoliko puta putovao u Rusiju. Bilježi se prvo putovanje 1646. Ostavio je traga u ruskoj kulturi ,da bi nakon drugog putovanja bio prognan u Sibir. Pomilovan je tek 1676. Veliki poznavatelj Križanićeva djela bio je hrvatski teolog Ivan Golub. O Križanićevoj političkoj filozofiji svojedobno je pisao moj profesor pok. Ante Pažanin s Fakulteta političkih nauka u Zagrebu.

Eugen Kvaternik (1825-1921.) hrvatski je političar. Zbog političkih ideja putovao je u Rusiju. Zapravo emigrirao! Mislio je da se politička emancipacija Hrvatske može odigrati posredstvom Rusije. (http://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?ID=34898).

Stjepan Radić (1871-1928.) četiri je puta putovao u Rusiju. I to 1888., 1896., 1909. i 1924. Spominje se njegovo sudjelovanje na zasjedanju Seljačke internacionale na kojoj se možda susreo s Krležom. Motivi Radićevih putovanja u Rusiju bili su posve političke i kulturne naravi. Je li Radić bio rusofil?

Jedan od članova hrvatske povijesne kulturologijske reprezentacije bio je i hrvatski književnik lijeve provenijencije August Cesarec (1893-1941.). S Krležom je bio pokretač časopisa Plamen. U Moskvu je putovao kao delegat četvrtog kongresa Komunističke internacionale. Po povratku iz Rusije doma bio uhićen i zatvoren.

I na kraju ove naše kulturno političke reprezentacije slijedi hrvatski književnik Miroslav Krleža (1893-1981). Krležin Izlet u Rusiju dio je njegova grandioznog opusa u kojega spadaju putopisi. Bilježi se da je njegov put u Moskvu išao preko Kantova Königsberga odnosno današnjeg Kalinjingrada u kojemu je na SP u nogometu počela hrvatska nogometna bajka Zlatka Dalića.

Putopisna Krležina knjiga Izlet u Rusiju zbirka je različitih tekstova. U odnosu na Krležin put u Rusiju Velimir Visković, poznavatelj Krležina opusa, u jednom većem eseju na tu temu primjećuje kako „Krleža i te kako i sam paradira u Izletu u Rusiju i poznavanjem suvremenih političkih prilika, povijesnih zbivanja, kulturno povijesnih činjenica, analizira ekonomske procese, vrloupućeno…“ (http://newpolis.org/files/kulturni_i_poliiticki_kontekst_krlezina_putopisa_izlet_u_rusiju_v._viskovic.pdf ).

Slijedi prekid prikaza ove povijesne hrvatske kulturologijske reprezentacije i njezinih izleta u Rusiju. Odnosno rez započetoga niza! Fokus je sada na hrvatskoj nogometnoj reprezentaciji Zlatka Dalića i na lopti koju natjeravaju nogometaši.

Lopta simbolizira globus. Na globusu je nogometna lopta planetarna i masovno kulturna pojava, dok je svjetsko prvenstvo u nogometu spektakl isprepleten sportskim, kulturnim, političkim, ekonomskim i medijskim ili kulturologijskim sadržajima. Politika, kultura i nogomet padaju u polje kulturologije i semiotike kulture. Tu pokušavam oponašati Umberta Eca.

Svrha ovoga Prologa zapravo je varijacija na temu hrvatskih povijesnih putovanja u Rusiju. Ne želimo ulaziti u prosudbe ishoda naših izletnika u Rusiju u okviru spomenute povijesne hrvatske kulturološke reprezentacije jer baš i nisu bili sretan svi ti izleti. Ali je posvema izvjesno da se put u Rusiju hrvatske nogometne reprezentacije na čelu sa Zlatkom Dalićem pokazao vrlo uspješnim i sretnim. Bar do objave ovoga bloga. K tomu povijesni ruski grad Nižnji Novgorod (ruski: Нижний Новгород) sretan je grad u kojem je Dalićeva momčad demonstrirala sve elemente uspješnosti na globalnoj razini u jednoj sferi društvenog života.

Valja nam smiriti loptu! Taj je smiraj samo trenutak. Lopta se i dalje kotrlja. U tom kotrljanju Königsberg/Kaliningrad je bio naš sretan grad! U tom je Kantovu gradu Nigerija potpisala nogometnu kapitulaciju. A Nigerijaca je prema statistici 2016. oko 186 milijuna. A nas je toliko da će nam teško pomoći Afrička šljiva. Tamo je više nogometaša, nego nas stanovnika u RH.

1. FILOZOF I NOGOMET. KÖNIGSBERG ILI KALININGRAD KAO POČETAK VELIKE IGRE

Upućeniji znaju da se prva utakmica na svjetskom nogometnom prvenstvu između Hrvatske i Nigerije odigrala u Königsbergu. To jest Kaliningradu. Taj je grad u konačnici povezao filozofa i nogomet. Riječ je o Immanuelu Kantu o kojemu je kružila priča da su se zbog njegove točnosti/preciznosti svi satovi podešavali u Königsbergu. Njegova Kritika čistog uma (Kritik der reinen Vernunf) i šire njegov transcendentalni idealizam te Prologomena za svaku buduću metafiziku imaju malo veze s nogometom. Ali Kantova filozofija umjetnosti (estetika) mogla bi se povezati s ljepotom nogometne igre. U tu je estetiku ugrađena i antropologija. Igra, iako i ona nogometna, nadasve je antropološka kategorija. Igra nije ništa drugo do li egzistencijal ili sredstvo rasterećivanja u odnosu na naporna djelovanja.

Na kulturološkoj razini iz obzora post moderne pokazuje se kako se estetika ili znanje o ljepoti dovodi u svezu s nogometnom igrom ako je vrhunska, dok se ta ista igra može promatrati i kao puka ekonomska kategorija. Ideja povezivanja nogometa na razini estetike u kantovskom smislu proistekla je nakon čitanja kraćeg eseja najvećeg živućeg hrvatskog/svjetskog germanista Viktora Žmegača pod naslovom Kant Igra nogomet. Esej je objelodanjen u Žmegačevoj knjizi Filozof igra nogomet (Profil,Zagreb,2011.) gdje u diskursu o nogometu Žmegač raspravlja o sportskoj, moralnoj, estetskoj i ekonomskoj dimenziji nogometa.

U Žmegačevu tekstu se dovodi u odnos Kantova estetika s nogometnom igrom u smislu njezine ljepote koja se ističe ako je doista ima. Žmegač razlikuje profesionalni od amaterskog nogometa. Na jednom mjestu kaže: “Ukratko, što je udaljenost od profesionalizma veća, na primjer u natjeravanju lopte za vrijeme odmora u školskom dvorištu, to je igra autonomnija. A Kant bi rekao: istinska u umjetničkom i etičkom smislu“. (Nav.dj.st.10.) Estetika igre je na strani amatera bez kalkulacija, u odnosu na profesionalce kod kojih se susrećemo i s estetikom igre, no više s tehnikom, novcem, reklamom i spektaklom. Igra je sastavnica Homo ludensa. U kontekstu moje životne paradigme igra se pojavljuje kao igra moći i moć igre.

2. SEMIOTIKA NOGOMETA IZ PERSPEKTIVE SEMIOTIKE KULTURE UMBERTA ECA

Igra ima svoje semiotičko značenje u slučaju nogometne igre, dok se na razini kultura nogometnih navijača prepoznaje u šarolikosti znakova vidljivih u obliku kulturnih raznolikosti identiteta.

Nogometna kultura dio je industrije kulture društva koja u digitalno doba poprima nova obilježja. Što se industrije kulture tiče, na jednom mjestu stoji: „Industrija kulture uzrokuje neobuzdano širenje sustava znakova“. (Peter Pericles Trifonas. Umberto Eco i nogomet. Naklada Jesenski i Turk ,Zagreb,2002.) Znakovi su dio nogometne prakse. Preko znakova razumijemo komunikaciju i prepoznajemo kulturne identitete navijača. Sljedeći semiotiku Umberta Eca razumijemo svijet u kojemu živimo uključujući onaj nogometni kao dio masovne kulture sporta. Semiotika u slučaju nogometa, koji život znači, i koji je više od igre, u fokusu ima znak „nogomet“.

Nogomet je u Ecovoj semiotici dio kulture svakodnevnog života. I predmet fenomenološke sociologije. Stoga: „U tom pogledu, nogomet je ujedno i metafora i motiv za bavljenje intelektualnim lutanjima pisca i mislioca kulture“. (Percilis Tifonis,nav.dj.str.13.). U ovom slučaju misli se na Umberta Eca kao javnog intelektualca, teoretičara i kritičara post moderne kulture. On je 1987. objavio ogled pod naslovom Svjetsko nogometno prvenstvo.

Eco nije fanatik nogometne igre. Više je kritičar nogometa koji ga kao pojavu nastoji situirati u širi okvir semiotike kulture. Opisuje ga kao sustav znakova. Prema tomu: „Sustavi znakova, koji okružuju tu igru, konstruiraju simboličko polje navijačke pripadnosti, priopćavajući ekonomiju vrijednosti sudionicima i gledateljima pomoću medijskih reprezentacija“. (Nav.dj. str.35.) Nije da nogomet kao dio masovne kulture ne može biti dijelom medij privremenog skrivanja anomalija i društvenih defekata. On to počesto čini. A po kvaliteti može biti izdignut iznad dijelova društvenog i političkog sustava. Hrvatska je za to dobar i eklatantan primjer. Čisti paradoks u igri lokalno-globalno! U nogometu velesila, u politici četvrta liga Zapad.

3. UMJESTO ZAKLJUČKA. KRATKA PRISPODOBA POLITIKE I NOGOMETA NA PRIMJERU HRVATSKE

Pokazuje se da nogomet kao sustav znakova u odnosu na politiku može biti bolje organizirani sustav znakova. Čak i superiorniji! Slučaj je to u Hrvatskoj kojega se može pokazati na dijametralno oprečnim primjerima Zlatka Dalića, Andreja Plenkovića, predsjednika Sabora Jandrokovića i predsjednice RH gospođe Kolinde Grabar Kitarović. Dalićev sustav znakova postaje prepoznatljivim i superiornijim na globalnoj razini. Što je s političkim sustavom znakova? Može li se politički ugledati na Dalićev nogometni sustav znakova? Za sada teško!

Želimo ovakvu Dalićevu pobjedničku Hrvatsku, a ne afričku u EU. Afričku Hrvatsku u EU kojoj prijeti demografski slom ne vodi izbornik Dalić. Može li nam pomoći Afrička šljiva da se izvučemo iz ove situacije? Ili neka možebitna politička reprezentacija tipa Dalićeve nogometne reprezentacije? Pa da budemo prepoznatljiv i normalan svijet koji živi ponosno i dostojanstveno. A ne da nas se na Dan državnosti uspoređuje s afričkim zemljama. Svaka čast afričkoj civilizaciji. Svaka pokuda usporedbi i njezinim protagonistima. Možda su na Dan državnosti imali loš dan?! Možda bi bilo pristojno da nas na taj dan ne vrijeđaju i podcjenjuju?! Nas građane ! Kao takve! Ali nisam očekivao da će nas tako bešćutno vrijeđati. Baš na taj dan! Sramota. Sjaj i bijeda hrvatske politike!

Zagreb, 25.lipnja 2018.

P.S. Na Dan državnosti, nekoliko dana nakon trijumfa hrvatske nogometne reprezentacije u majčici Rusiji kada smo se kao svjedoci utakmice Hrvatska-Argentina osjećali pobjednički, uzvišeno, poštovano i uzdignute glave. Zašto nam tako ne može biti svaki dan?! Igra moći i moć igre se nastavljaju! U doba dominantne vizualne kulture slike govore više od tisuću riječi. Slijedi slikovni prikaz s naslova semiotike slike (Winfried Nöth).